Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

Gradonačelniče fali nam daska

Na putu do birališta, odlučio sam još jednom razmisliti za koga ću glasati. Teška je to odluka i zahtijeva još malo razmišljanja.
Živim kod spomenika onoj plišano-papirnatoj rodi, čaplji ili što već. Ogromnih je dimenzija i ponekad me uplaši. Moram priznati da sam i pomalo ljubomoran, ali sretan kad vidim koliko se brige i njege ulaže u uređenje makete, kipa, spomenika ili lutketine posvećene još uvijek živućim rodama.
Stvarno me taj moždani spržio kad im znam i imena: Klepetan i Malena.
Živuća Malena je vjerna roda i svake godine vjerno čeka da Klepatan sleti na nju. Ona je rodom iz Varoša, roda s invaliditetom.
Zanimljiv je natpis da je roda pod videonadzorom. Zar maketa može odletjeti?
Nažalost, jedan je spomenik "odletio". Jedno 200 m dalje od rode, ako krenemo prema Savi, 1951. g. otkriven je na Trgu pobjede spomenik „Pobjednik”, akademskog kipara Dušana Džamonje, rađen u majstorskoj radionici Ive Kršinića. Spomenik je srušen 1991. godine.
Bio sam klinac od 11 godina, koji je išao u Osnovnu školu Nada Božić. Brođanka koja je život dala za svoje ideale, tad je ostala bez glave. Onda mi ništa nije bilo jasno, osim da nas napadaju i da je rat. Kakve veze njena glava ima s tim, nisam želio ni pitati.Uh jesmo se tamo klikerali i kopali roše. Rat je uništio moju potencijalnu klikerašku karijeru.
Ta roda je stvarno zanimljiva, nismo ni svjesni koliko. Plišano-papirnata ptica ima poziciju od posebnog značaja. Pedesetak metara od nje nalazi se Željeznički kolodvor, koji je trenutno najveće besplatno prenoćiste Brođana. 200 m dalje je Đuro Đaković, koji je zapošljavao 17 tisuća radnika. U to vrijeme nije bilo beskućnika.
Taj isti Đuro Đaković koja nosi ime po sindikalnom vođi i osnivaču KPJ, nalazi se u ulici Mile Budaka, koja nosi ime po čovjeku koji je bio jedan od ideologa ustaškog pokreta. Koji smo mi Apsurdistan. Republika Hrvatska je nastala na temeljima antifašizma, a kod nas se ulica zove po fašisti.
To je kao da "Opel" bude u ulici Josepha Goebbelsa.
Naš borac za običnog radnika i njegova prava, Đuro, je isto iz Varoša, kao i roda s invaliditetom, ne ova plišano-pernata s početka priče. Jadno je do bola vidjeti danas njegov spomen dom. Naš odnos o povijesti govori o nama samima.
Dosta povijesti, idemo u sadašnjost.
Ipak moram stići do birališta i izabrati budućnost.
Opet sam zastao, ovaj put 50 m od famozne rode.
Odmorit ću se na klupici kod zgrade crvenih ciglica CZSS-a (spomenuo sam strateški položaj ove rode?). Parkić, zelenilo s klupicama u sivilu betona( zeleni?). Koju klupu da izaberem i na njoj donesem odluku o budućnosti naredne četiri godine?
Tri klupe. Ni jedna mi nije favorit. Za mene su sve klupe iste, bez obzira na materijal od kojeg su napravljene. Eh, da sjednem i malo odmorim svoje šlagirane mlade kosti.
Na čega da sjednem? Pa na tri klupe u idiličnom zelenilu. No, te klupe nemaju daske!
Da levitiram (wiki:izdizanje fizičkih objekata ili ljudskog tijela u zrak)?
Ta opcija je jedina moguća.
Dok levitiram, smislit ću pismo gradonačelniku.
„Poštovani gradonačelniče! Nama na Slavoniji 1 fali daska, nisam siguran u broj dasaka koje nam fale, ali čini se podosta. Ne fali mazuta, mazuta smo imali i previše (još ga sakupljamo po autima). Sad ste plinificirali kotlovnicu. Skoro cijelo naselje je odrezalo radijatore radi turbo skupog grijanja. Sad se većina grije na drva, a nama fali par dasaka, da ne zaboravim drvene daske za klupe. Naslona ne, oni su još drveni. Mi samo hoćemo daske da možemo odlučiti za koga glasati.“

26.10.2015. u 09:45 | 0 Komentara | Print | # | ^

Eto Vam ga na

Nakon šest ili sedam godina izaći po prvi puta u grad i to da nisu svatovi ili kurvaj. Kad ćemo u grad? Nađemo se u pola 10.Ujutro? Ne uvečer. Pa tad sva djeca spavaju, a ja sam veliko dijete. Pošto sam dečko s 35( bemti život) sam izazov subotnjeg izlaska je za mene novost koju sam rado prihvatio.
Šta obuči, pa imam samo trenerke? Još Hrvoje i ja idemo van s dvije cure. Hrvoje me po n ti put spasio. Srećom je bio za vikend u Brodu. Kao pravi prijatelj nije pitao ni s kim idemo.
Obuči ću svoju omiljenu teksas jaknu i teksas hlače. Trenerka ne dolazi u obzir za prvi večernji izlazak.Rifle nemam( one koje imam pune su dugmadi) , pa sam išao kupiti na gumu, da mogu pišati. Rifle su ok , ali je jedini problem što u njima izgledam kao Charlie Chaplin, jer imaju i dolje gumu.
Već me i Kinezi znaju u Kineskom. Zamijenio sam ih za rifle s šlicem da mogu pišati. Koja patnja je bila obuči jaknu. Ok više je ne skidam, samo šlic otkopčavam.
U gradu smo se našli s onom malom koja nije tako mala i njenom prijateljicom koja je još veća. Popit ću pivo. Nakon piva počeo sam opet govoriti gramatički čistim Borgovskim, ali one ga ne kuže, pa ni ja. Ono kad sam sebe ne razumiješ grozno. Trežnjene s mineralnom i povratak na poluhrvatski. Idemo na neko mirnije mjesto. Naravno popio sam još jedno pivo. Uf što me taj šlic ispatio.
Do fajrunta smo izdražali i bilo nam je super. Još smo na povratku nešto Hrvoje i ja vidjeli u parkiću . Dvoumimo se da li je slon ili lisica. Do pola 4 sam sjedio na krevetu u jakni, jer je nisam znao skinutu. Tko je samo izumio dugmad? Zaključak je da bi trebao opet ići kod okuliste da mi provjeri dioptriju.

Život je nalik na Olimpijske igre: jedni trguju, drugi gledaju, treći se bore.” Pitagora. Nakon silnih filozofa vrijeme je da pređem na matematičare, iako su oni još gori od filozofa.
Već kad sam si umislio da ne vidim, a sve vidim. Bemti i Pitagorin poučak je već star 1000 godina. Tko ga ne zna, mislim da ga i moje bake znaju.
Moram priznati da me pomalo zabrinjava prividni protok moga životnog vremena. Smisao mene su moje kćeri. One rastu, naravno i ja postajem ozbiljniji s iskustvom. Naravno obrnuto, postajem sve blesaviji i zadrtiji.
Neki dan me prijatelj Vlado iz udruge pitao; da li znam kojeg desničara da je s vremenom postao ljevičar. Mislili smo na politiku i zaključili smo da dobar dio zaglibi udesno s godinama. Naravno i to je kod mene obrnuto s godinama sam i sve radikalniji ulijevo, nikako udesno.
Strah od budućnosti i samoće je mislim univerzalan i isti kod svih osoba s invaliditetom. Borba i samo borba za sreću koju u budućnosti treba uhvatiti. Sve loše zaboraviti, a lijepe trenutke pamtiti.
Jutro je dok ovo pišem. Kakve to sve ima veze s Pitagorom? Nikakve, stvarno sam puknut.
Koja je cijena moga glasa na parlamentarnim izborima? 100 DEM naravno.Za te pare glasam za sve osim za Zna se.
Vlada je nakon 4 godine primijetila da možda 1250 kn nije dovoljno za struju, ali 200 kn je. Prije toga propisali su žarulje bez žive. Jedini je problem što te štedne žarulje koštaju puno. Pa su ni s manje ni više došli na ideju vaučera i to u u suradnji s Institutom Đuro Pilar Vaučer je super ideja, ali kako da s njim kupim i struju i štedljivu žarulju?Nikako, nisam Houdini.
Živimo u socijalnoj državi. Maunu socijalnoj! Kad napokon oni gore shvate da smo mi civilni i vojni invalidi stvarno invalidi. Da smo svi u istoj banani i da mnogi od nas ne žele ni neće prositi, jer se ne damo ni zajebavati ni vući za onu stvar.
Hvala na vaučeru bar u moje ime, ali ne trebate se nas se sjetiti samo prije izbora, jer smo mi tu.100 DEM ipak ljepše zvuči zar ne?
Kad smo već kod kupovine glasova. Sinoć sam gledao dnevnik HRT-a nakon par tjedana. Izvalio sam se u fotelju da gledam Kolindu, Karamarka, Ribića I Milanovića. Falile su mi samo kokice i piva.
Od užasa viđenog pogledao sam lijevu ruku. Prsti lijeve šake su mi se totalno ispravili nakon stalnog spazma, valjda od užasa viđenog. Oo drugovi prsti dugo se nismo vidjeli. Kakav Bobath dajte mi Karamarka i Milanovića za terapiju.
Pošto su mi prsti bili opušteni , izmodelirao sam ih u znak pozdrava. Naravno greškom sam tu sliku poslao zbunjenom promatraču, kojeg je još više zbunila.
Čovjek bi pomislio da sam vulgaran , ali nisam. Lijepo je vidjeti svoje prste opet, a da nisu zgrčeni.

06.10.2015. u 15:09 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (2)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (2)
Travanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Lipanj 2019 (2)
Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (4)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (5)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)

Opis bloga

Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 41 u godinu. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze mi je liječio tuberkolozni meningitis( z otišao u susjedni Oman, ako mi se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Do sad su bila dva medicinska vještačenje kojim je utvrđena liječnička pogreška i devet drugih vještačenja.Trenutno ćekam završtak sudskog postupka...

Kontakt

krnic1980@gmail.com

facebook stranica

Dnevnik bolesnika

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo