Dnevnik bolesnika o svemu pomalo
Gradonačelniče fali nam daska
Na putu do birališta, odlučio sam još jednom razmisliti za koga ću glasati. Teška je to odluka i zahtijeva još malo razmišljanja.
Živim kod spomenika onoj plišano-papirnatoj rodi, čaplji ili što već. Ogromnih je dimenzija i ponekad me uplaši. Moram priznati da sam i pomalo ljubomoran, ali sretan kad vidim koliko se brige i njege ulaže u uređenje makete, kipa, spomenika ili lutketine posvećene još uvijek živućim rodama.
Stvarno me taj moždani spržio kad im znam i imena: Klepetan i Malena.
Živuća Malena je vjerna roda i svake godine vjerno čeka da Klepatan sleti na nju. Ona je rodom iz Varoša, roda s invaliditetom.
Zanimljiv je natpis da je roda pod videonadzorom. Zar maketa može odletjeti?
Nažalost, jedan je spomenik "odletio". Jedno 200 m dalje od rode, ako krenemo prema Savi, 1951. g. otkriven je na Trgu pobjede spomenik „Pobjednik”, akademskog kipara Dušana Džamonje, rađen u majstorskoj radionici Ive Kršinića. Spomenik je srušen 1991. godine.
Bio sam klinac od 11 godina, koji je išao u Osnovnu školu Nada Božić. Brođanka koja je život dala za svoje ideale, tad je ostala bez glave. Onda mi ništa nije bilo jasno, osim da nas napadaju i da je rat. Kakve veze njena glava ima s tim, nisam želio ni pitati.Uh jesmo se tamo klikerali i kopali roše. Rat je uništio moju potencijalnu klikerašku karijeru.
Ta roda je stvarno zanimljiva, nismo ni svjesni koliko. Plišano-papirnata ptica ima poziciju od posebnog značaja. Pedesetak metara od nje nalazi se Željeznički kolodvor, koji je trenutno najveće besplatno prenoćiste Brođana. 200 m dalje je Đuro Đaković, koji je zapošljavao 17 tisuća radnika. U to vrijeme nije bilo beskućnika.
Taj isti Đuro Đaković koja nosi ime po sindikalnom vođi i osnivaču KPJ, nalazi se u ulici Mile Budaka, koja nosi ime po čovjeku koji je bio jedan od ideologa ustaškog pokreta. Koji smo mi Apsurdistan. Republika Hrvatska je nastala na temeljima antifašizma, a kod nas se ulica zove po fašisti.
To je kao da "Opel" bude u ulici Josepha Goebbelsa.
Naš borac za običnog radnika i njegova prava, Đuro, je isto iz Varoša, kao i roda s invaliditetom, ne ova plišano-pernata s početka priče. Jadno je do bola vidjeti danas njegov spomen dom. Naš odnos o povijesti govori o nama samima.
Dosta povijesti, idemo u sadašnjost.
Ipak moram stići do birališta i izabrati budućnost.
Opet sam zastao, ovaj put 50 m od famozne rode.
Odmorit ću se na klupici kod zgrade crvenih ciglica CZSS-a (spomenuo sam strateški položaj ove rode?). Parkić, zelenilo s klupicama u sivilu betona( zeleni?). Koju klupu da izaberem i na njoj donesem odluku o budućnosti naredne četiri godine?
Tri klupe. Ni jedna mi nije favorit. Za mene su sve klupe iste, bez obzira na materijal od kojeg su napravljene. Eh, da sjednem i malo odmorim svoje šlagirane mlade kosti.
Na čega da sjednem? Pa na tri klupe u idiličnom zelenilu. No, te klupe nemaju daske!
Da levitiram (wiki:izdizanje fizičkih objekata ili ljudskog tijela u zrak)?
Ta opcija je jedina moguća.
Dok levitiram, smislit ću pismo gradonačelniku.
„Poštovani gradonačelniče! Nama na Slavoniji 1 fali daska, nisam siguran u broj dasaka koje nam fale, ali čini se podosta. Ne fali mazuta, mazuta smo imali i previše (još ga sakupljamo po autima). Sad ste plinificirali kotlovnicu. Skoro cijelo naselje je odrezalo radijatore radi turbo skupog grijanja. Sad se većina grije na drva, a nama fali par dasaka, da ne zaboravim drvene daske za klupe. Naslona ne, oni su još drveni. Mi samo hoćemo daske da možemo odlučiti za koga glasati.“
