Dnevnik bolesnika o svemu pomalo
Eto Vam ga na
Nakon šest ili sedam godina izaći po prvi puta u grad i to da nisu svatovi ili kurvaj. Kad ćemo u grad? Nađemo se u pola 10.Ujutro? Ne uvečer. Pa tad sva djeca spavaju, a ja sam veliko dijete. Pošto sam dečko s 35( bemti život) sam izazov subotnjeg izlaska je za mene novost koju sam rado prihvatio.
Šta obuči, pa imam samo trenerke? Još Hrvoje i ja idemo van s dvije cure. Hrvoje me po n ti put spasio. Srećom je bio za vikend u Brodu. Kao pravi prijatelj nije pitao ni s kim idemo.
Obuči ću svoju omiljenu teksas jaknu i teksas hlače. Trenerka ne dolazi u obzir za prvi večernji izlazak.Rifle nemam( one koje imam pune su dugmadi) , pa sam išao kupiti na gumu, da mogu pišati. Rifle su ok , ali je jedini problem što u njima izgledam kao Charlie Chaplin, jer imaju i dolje gumu.
Već me i Kinezi znaju u Kineskom. Zamijenio sam ih za rifle s šlicem da mogu pišati. Koja patnja je bila obuči jaknu. Ok više je ne skidam, samo šlic otkopčavam.
U gradu smo se našli s onom malom koja nije tako mala i njenom prijateljicom koja je još veća. Popit ću pivo. Nakon piva počeo sam opet govoriti gramatički čistim Borgovskim, ali one ga ne kuže, pa ni ja. Ono kad sam sebe ne razumiješ grozno. Trežnjene s mineralnom i povratak na poluhrvatski. Idemo na neko mirnije mjesto. Naravno popio sam još jedno pivo. Uf što me taj šlic ispatio.
Do fajrunta smo izdražali i bilo nam je super. Još smo na povratku nešto Hrvoje i ja vidjeli u parkiću . Dvoumimo se da li je slon ili lisica. Do pola 4 sam sjedio na krevetu u jakni, jer je nisam znao skinutu. Tko je samo izumio dugmad? Zaključak je da bi trebao opet ići kod okuliste da mi provjeri dioptriju.
“
Već kad sam si umislio da ne vidim, a sve vidim. Bemti i Pitagorin poučak je već star 1000 godina. Tko ga ne zna, mislim da ga i moje bake znaju.
Moram priznati da me pomalo zabrinjava prividni protok moga životnog vremena. Smisao mene su moje kćeri. One rastu, naravno i ja postajem ozbiljniji s iskustvom. Naravno obrnuto, postajem sve blesaviji i zadrtiji.
Neki dan me prijatelj Vlado iz udruge pitao; da li znam kojeg desničara da je s vremenom postao ljevičar. Mislili smo na politiku i zaključili smo da dobar dio zaglibi udesno s godinama. Naravno i to je kod mene obrnuto s godinama sam i sve radikalniji ulijevo, nikako udesno.
Strah od budućnosti i samoće je mislim univerzalan i isti kod svih osoba s invaliditetom. Borba i samo borba za sreću koju u budućnosti treba uhvatiti. Sve loše zaboraviti, a lijepe trenutke pamtiti.
Jutro je dok ovo pišem. Kakve to sve ima veze s Pitagorom? Nikakve, stvarno sam puknut.
Koja je cijena moga glasa na parlamentarnim izborima? 100 DEM naravno.Za te pare glasam za sve osim za Zna se.
Vlada je nakon 4 godine primijetila da možda 1250 kn nije dovoljno za struju, ali 200 kn je. Prije toga propisali su žarulje bez žive. Jedini je problem što te štedne žarulje koštaju puno. Pa su ni s manje ni više došli na ideju vaučera i to u u suradnji s Institutom Đuro Pilar Vaučer je super ideja, ali kako da s njim kupim i struju i štedljivu žarulju?Nikako, nisam Houdini.
Živimo u socijalnoj državi. Maunu socijalnoj! Kad napokon oni gore shvate da smo mi civilni i vojni invalidi stvarno invalidi. Da smo svi u istoj banani i da mnogi od nas ne žele ni neće prositi, jer se ne damo ni zajebavati ni vući za onu stvar.
Hvala na vaučeru bar u moje ime, ali ne trebate se nas se sjetiti samo prije izbora, jer smo mi tu.100 DEM ipak ljepše zvuči zar ne?
Kad smo već kod kupovine glasova. Sinoć sam gledao dnevnik HRT-a nakon par tjedana. Izvalio sam se u fotelju da gledam Kolindu, Karamarka, Ribića I Milanovića. Falile su mi samo kokice i piva.
Od užasa viđenog pogledao sam lijevu ruku. Prsti lijeve šake su mi se totalno ispravili nakon stalnog spazma, valjda od užasa viđenog. Oo drugovi prsti dugo se nismo vidjeli. Kakav Bobath dajte mi Karamarka i Milanovića za terapiju.
Pošto su mi prsti bili opušteni , izmodelirao sam ih u znak pozdrava. Naravno greškom sam tu sliku poslao zbunjenom promatraču, kojeg je još više zbunila.
Čovjek bi pomislio da sam vulgaran , ali nisam. Lijepo je vidjeti svoje prste opet, a da nisu zgrčeni.
06.10.2015. u 15:09 | 0 Komentara | Print | # | ^
