Slava pojedinaca nije dugog vijeka. Ona traje dok se o njima govori ili piše. Moglo bi se to usporediti s vatrom koja gori dok se potiče, u suprotnom - ona se gasi. To se događa i slavnim ličnostima koje brzo padaju u zaborav, ukoliko se o njima prestane govoriti ili pisati. Da takvi ne bi nakon izvjesnog vremena pali u potpuni zaborav, „krivi“ su povijesni istraživači koji kopajući po raznim arhivima „iskopaju“ neke ličnosti koje su nešto značile u javnom životu, ali koje danas našem prosječnom čovjeku ništa ne znače. Najbolji „brisač“ slave pojedinih ličnosti bila je politika, ukoliko je neka takva ličnost „skrenula“ s puta službene politike. Njihova su imena jednostavno nestala iz dnevnih novina, njihove slike su brisane na arhivskim fotografijama, oni su bili izbačeni iz školskih udžbenika.
Danas se za takve postupke u politici uvriježio termin „staviti pod tepih“. Iza tog bezazlenog naziva krije se sličan naum jer se njime o nekom događaju ili pojedincu ne želi govoriti, niti pozitivno niti negativno, jednostavno se želi da to ostane prešućeno. To je jedna strana istine, ali ponekad je dovoljan samo jedan potez, jedna sekunda ili centimetar da se netko od nepoznatog pretvori u ne samo u poznatog, nego u Zvijezdu kojoj se danas divi cijeli sportski svijet. Budimo iskreni, za mnoge naše građane Sara Kolak je bila još prije nekoliko dana manje poznata, ali je bio dovoljan samo jedan njen vrhunski hitac kopljem da sruši sve barijere između manje poznatih i da uđe u povijest velikana i zlatnim slovima bude upisana u krug najslavnijih hrvatskih sportaša. Svaka čast, naša NOVA ZVIJEZDO! To čudo koje si ti učinila, da budemo i malo skromni, napravila je još davno Đurđica Bjedov u plivanju, ali to je bilo još u prošlom stoljeću!
Ovo je samo moje razmišljanje, mislim da mi na njemu ne bi zamjerila ni nova zvijezda SARA KOLAK. Time ne želim umanjiti i našu drugu atletsku divu SANDRU PERKOVIĆ, ali njen uzlet među ZVIJEZDE bio je drugačiji, uz sličnosti bilo je i razlika. Teško da će SARA doseći SANDRINE uspjehe, ali će ostati zabilježeno da je na Olimpijskim igrama 2016. nedovoljno poznata bacačica koplja SARA KOLAK, skoro amaterka, pobijedila najbolje profesionalke svijeta. U svakom slučaju, SARA i SANDRA su naše stvarne atletske HEROINE!
U našem Daruvaru i njegovoj bližoj okolici nemamo takve zvijezde na svjetskoj razini, ali imamo ličnosti na lokalnoj razini koje ove godine obilježavaju neku okruglu godišnjicu ili onu koja završava brojkom 5 . Osobno mislim da su oni zaslužili da ih se tim povodom barem prisjetimo i time spriječimo da padnu u zaborav. Naveo sam samo neke, ostalo ostavljam Daruvarčanima da sami prosude jesu li to navedene ličnosti zaslužile. Vjerojatno ima još takvih, ali za početak je i ovo dovoljno, a dopune su dobrodošle.
SLAVKO TAKAČ
Službenik, rođen je 17. veljače 1901. godine u Daruvarskom Brestovcu kraj Daruvara.
Zajedno s roditeljima se preselio u Petrinju gdje se nakon završetka trgovačke akademije zapošljava u Tvornici mesa i mesnih proizvoda Gavrilović.
Bio je aktivan u mnogim društvenim organizacijama pa je zabilježeno da je od 1939. bio član petrinjske podružnice Merkura i član nadzornog odbora.
Sudjelovao je u osnivanju nogometnog kluba MGS, a bio je i član šahovskog kluba. Kao veliki ljubitelj šaha sudjelovao je i u prvom prvenstvu grada Petrinje u šahu. Bio je poznat filatelist i kao takav bio je član i blagajnik Filatelističkog društva. Također je bio i član Društva esperanta i odlično je govorio taj nekad međunarodni jezik.
Godine 1949. odselio se u Zagreb gdje je nastavio službovati u Mesnoj industriji Sljeme i Badelu, gdje je jedno vrijeme obavljao i dužnost direktora. Umro je 6. lipnja 1980. u Zagrebu. Ove godine imao bi 115 godina.
SLAVKO JURNJAK
Likovni pedagog i slikar, rođen 4. ožujka 1926. godine u mjestu Donja Vrijeska kraj Daruvar.
Nižu gimnaziju završio je u Daruvaru, učiteljsku školu u Petrinji, a Višu pedagošku školu (predmete risanja i ručni rad ) u Banja Luci. Po završetku školovanja radio je kao učitelj i nastavnik likovnog odgoja u nekoliko gradova, sve do umirovljenja 1988. godine. Bio je član nekoliko likovnih udruga i sudionik više likovnih kolonija.
Izraziti je akvarelist, autor je više od sto radova, ponajviše s motivima Petrinje. Slikarstvom se naglašenije počinje baviti od 1975. otkada izlaze na više samostalnih i skupnih izložbi diljem Hrvatske.
Osim slikarstvom bavio se i nogometom. A bio je jedan od osnivača i igrač nogometnog kluba Artur Turkalin, osnovanog 1946. Igrao je i za kninsku Dinaru, te bio i nogometni trener. Ove godine imao bi 90 godina. Nije poznato da li je još živ.
MILAN PAVIĆ (Daruvar, 31. 1. 1914. – Zagreb, 13. X. 1986.)
Bio je umjetnički fotograf. Snimao je dnevne događaje, portrete, krajolike, gospodarske objekte i kulturno povijesne spomenike. Bio je i novinar. Od 1950. otkriva apstraktne detalje u krajoliku. Njega Daruvarčani nisu zaboravili, o njemu znaju dosta pa je ovo samo podsjetnik da je umro prije 30 godina.
Olimpijske igre su u tijeku i svakodnevno doznajemo o dobitnicima olimpijskih medalja, slave ih njihovi dobitnici i navijači, dok će svi niže plasirani biti u svjetskoj sportskoj javnosti brzo zaboravljeni, jer u povijest Olimpijskih igara ulaze samo pobjednici. Istina je da je danas takvu medalju teže osvojiti nego nekad kada se inzistiralo da na Olimpijskim igrama mogu nastupati samo amateri. U srazu zastupnika amaterizma i profesionalizma, pobijedili su zagovornici profesionalizma i to ne samo zato što profesionalci postižu bolje rezultate, nego i zato što se u profesionalizmu okreće ogroman novac. Danas je nezamislivo da bi medalju mogao osvojiti neki amater. Ipak treba priznati da je još prije pola stoljeća bilo teško tvrditi da su svi sudionici Olimpijskih igara bili amateri jer su mnogi natjecatelji fiktivno tako bili predstavljeni, a u stvarnosti su bili profesionalci. Jedan od načina takvog prikrivanja profesionalizma kod država „istočnog bloka“ bio je da su muške natjecatelje predstavljali kao vojna lica: primali su u vojci osobne dohotke, ali su se tijekom svoje „vojne službe“ pripremali za pojedine sportske discipline. Vjerojatno je nečeg sličnog, ali u drugom obliku, bilo i u zemljama „zapadnog bloka“.
Ako bismo htjeli napraviti neku usporedbu vrhunskog svjetskog sporta s današnjim daruvarskim, može se reći da je u Daruvaru još uvijek sačuvan amaterizam. Poneki džeparac u nekim sportovima, kojeg možda dobiju neki daruvarski sportaši, teško je vezivati za profesionalizam jer s takvim džeparcem, bez neke pomoći obitelji, ne bi se moglo preživjeti. Možda je bilo u novijoj prošlosti i onih sportaša u Daruvaru (pojedinci u odbojci) koji su za svoje nastupe dobivali neku veću sumu, ali sigurno samo toliko da bi preživljavali, ukoliko nisu imali neko svoje radno mjesto ili pomoć obitelji. Ipak uvođenjem novca u sport, počeo se postupno urušavati raniji čisti amaterizam.
Teško je očekivati da mladi daruvarski naraštaji traže sportske uzore u svojoj sredini, pogotovo jer svakodnevno slušaju o vrtoglavim cijenama prijelaza nekih stranih igrača iz jednog u drugi nogometni klub. S odgojne strane takve poruke sigurno ne potiču amaterizam. Još prije šezdesetak i nešto više godina unatrag veličao se kod nas u sredstvima javnih informiranja amaterski sport, neki vidovi natjecanja su se prenijeli i u svakodnevni život. Veličali su se radnici koji su premašili radnu normu, zatim tadašnji omladinci koji su odlazili na radne akcije na izgradnju pruga ili autoputa i natjecali se tko će dobiti više udarničkih priznanja. Nisam nikad bio na takvim akcijama, ne što nisam htio, nego zato što sam u slobodno vrijeme morao pomagati roditeljima u teškim svakodnevnim ratarskim poslovima. I kakva li apsurda, nekad (u socijalizmu) se više govorilo o radu nego danas u kapitalizmu kada se sve vrti oko novca. Da li je to stvarnost ili iluzija? Razlike postoje, ali kakva je pouka? U socijalizmu se zaista dosta govorilo o radu, ali se mogla čuti i uzrečica „nitko me ne može tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi“, dok u našem kapitalizmu se više govori o nezaposlenima, u nekim firmama, uglavnom u privatnom vlasništvu, često se ne dobiva onoliko koliko je potrebno za dostojan život jedne obitelji, a da se ne spominje da li njihove „gazde“ poštuju 40-satno tjedno radno vrijeme. Da li ovakvi današnji odnosi mogu privući mlade naraštaje za proizvodni fizički rad? Nije čudo da mnogi bježe od ovakve stvarnosti i radije preko interneta putuju po nekom virtualnom svijetu, maštaju o rijetkim nogometašima koji dobivaju samo od prijelaza u drugi nogometni klub toliko novaca kojeg u normalnom načinu života ne mogu potrošiti. A sve to reklamira naša televizija kao udarne vijesti, a veoma sramežljivo govori o povremenim uspjesima naših učenika - amatera na natjecanjima znanja u konkurenciji vršnjaka drugih država svijeta. Nažalost, danas je već postalo normalno da neki dobar nogometaš u svijetu za prijelaz u drugi nogometni klub dobije i više od 30 milijuna eura, dok oni naši zaposlenici s mjesečnom plaćom od oko 500 eura s takvim dohotkom za cijeli svoj radni vijek od 40 godina mogu zaraditi oko 240 000 eura. Običnom matematikom dolazi se do podatka da prijelaz jednog nogometaša za svotu od 30 milijuna eura je jednaka zaradi koju dobije 120 djelatnika uz mjesečni dohodak 500 eura za čitav radni vijek od 40 godina. Ne ulazim u to da li su ove razlike moralne, više bi me zanimalo odakle se dobiva novac za takve astronomske prijelaze.
Profesionalni sport za Daruvarčane nije opasnost, za njega nema novaca pa se i dalje treba oslanjati na amaterski i rekreativni sport. Tako je bilo od početka organiziranog sportskog života u Daruvaru, a taj se početak vezuje za osnivanje Hrvatskog sokola 1906. godine. U njegovom sastavu su uz gimnastiku bile i neke druge kulturne i glazbene sekcije. Nakon Prvog svjetskog rata pojavio se u Daruvaru i nogomet koji je u razdoblju između dva svjetska rata postao najpopularniji gradski sport. Bilo je razdoblja kada su istovremeno u gradu djelovala dva nogometna kluba koja su u takvim prilikama bili ljuti protivnici. Usporedno s pojavom nogometa, u Daruvaru se počeo igrati i šah, a pred Drugi svjetski rat kuglanje, odbojka, stolni tenis, zrakoplovno jedriličarstvo i planinarski sport.
Nakon rata pod utjecajem politike počeo se propagirati masovni sport, na mnogim manifestacijama su se organizirala sportska takmičenja. Uvode se i atletske discipline (trčanje, skok u dalj, skok u vis), oživljen je nogomet, kuglanje, odbojka, šah, planinarstvo, kasnije se javlja mali rukomet i mali nogomet, plivanje, vaterpolo, gimnastika, u čijem sklopu se i pokušava uvesti i boks; tenis, stolni tenis, karate, a tek kasnije košarka. Treba istaći da su rasadnikom i nositeljem sportskog života bile tadašnje tri srednje škole koje su sve radile u sklopu DTO Partizan.
Sportski život je nastavljen i nakon uspostave samostalne RH kada su jedno vrijeme daruvarski odbojkaši igrali u Prvoj ligi, dobre su rezultate polučili karatisti, košarkaši, stolnotenisači i tenisači te jedno vrijeme rukometaši, dok su ostali sportovi bilježili prosječne rezultate, a neki su sportovi nestali.
Veoma je nezahvalno govoriti zašto se daruvarski sport ne može uzdići na višu razinu. Problem je slojevit i priznajem da nisam u stanju sagledati sve razloge. Jedan od njih je što danas više ni srednje škole ne daju takav kadar sportaša kao nekada. Interes kod školske mladeži za sport je manji nego nekada, ali bi o tome znali više današnji profesori tjelesnog odgoja. Usko povezano s ovim, vidljivo je da se već tako smanjen broj srednjoškolskih sportaša dodatno smanjuje nakon završetka srednje škole kada napuštaju Daruvar pa su mnogi trajno izgubljeni za daruvarski sport.
Oznake: sport u Daruvaru, povijest sporta u Daruvaru, nogomet u Daruvaru
< | kolovoz, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |