Priče iz prošlosti

srijeda, 26.11.2014.

Poruke manje poznatih za one poznate

(Posvećeno Dragi Palatinušu)

U utorak, 25. studenog, mnogi Daruvarčani su na posljednji počinak ispratili svog sugrađanina Dragu Palatinuša koji je preminuo u 88. godini života. Da li je spadao među one poznate ili nepoznate, teško je odrediti jer je granična crta koja razlikuje jedne o drugih prilično rastezljiva. On je sebe smatrao malim običnim čovjekom pa neka tako i ostane.

Drago Palatinuš je svjetlo dana ugledao u Crnoj Mlaki, ali veći dio djetinjstva i mladosti proveo u Grubišnom Polju u obitelji u kojoj se sve stjecalo napornim radom. Njegov otac se najprije bavio poslovima niskogradnje radeći na gradnji putova, pruga i ribnjaka. Kada se njihova obitelj doselila u Grubišno Polje, bavio se trgovačkim poslovima kupujući po okolnim selima perad, ratarske i voćarske proizvode za zainteresirane prerađivačke ustanove. Zahvaljujući tome omogućio je svojoj kćerki i trima sinovima da nakon obavezne pučke škole steknu svoje životno zvanje.
Drago, najmlađi član obitelji, nakon pučke škole završio je u Grubišnom Polju i nižu građansku školu, ali zbog ratnih prilika nije studirao. Već u tom razdoblju počeo je pisati stihove. Jedne tadašnje novine su 1942. godine objavile njegovu pjesmu Zimsko jutro kojom je skrenuo pažnju na svoje pjesničke sklonosti.
Drago je ratne godine proveo u Zagrebu učeći zanat staklara i staklobrusača i tom prilikom dobro upoznao tadašnje ratne prilike. Nakon rata završio je tečaj za tehničke rukovoditelje i nakon toga radio jedno vrijeme u Tvornici šećera Crvenka, zatim je sudjelovao u izgradnji tvornice špirita i likera u Hrvatskom Leskovcu. Ovdje je zasnovao i brak s Marijom Subota koju je upoznao u Ivanovom Selu.
Na ovim je poslovima stekao brojna praktična znanja. Za njega bi se s pravom moglo reći da je obilato povezivao teoriju i praksu. Životni put ga je doveo u Daruvar gdje je otvorio staklobrusačku radionicu u kojoj je također obrađivao staklo za kredence za potrebe tvornice namještaja. Kada je već bio u zrelim godinama, 1961. godine upisao je Pedagošku akademiju u Pakracu u studijskoj grupi fizika-tehnički odgoj. S ponosom je govorio da je bio prvi među studentima koji je diplomirao u ovoj prosvjetnoj ustanovi. Nakon toga, a sve do umirovljenja, radio je kao nastavnik u Osnovnoj školi u Daruvaru.
Ostao je upamćen kao strog nastavnik, ravnao se pravilom rada i discipline, ali su mnogi učenici na njegovim satovima stekli mnoga praktička znanja. Na svojim satovima koristio je mnoga nastavna pomagala koja je sam patentirao, a neki od njih se i danas koriste u nastavi.

Za Dragu Palatinuša moglo bi se reći da je to bio „čovjek zlatnih ruku“. Drugim riječima, on je tehničke spoznaje koristio u svakodnevnom životu, veliko umijeće je pokazao u radu sa staklom, znao je obaviti razne popravke, svojim je poznanicima brusio noževe, od furnira je izrađivao slike - što je potaklo mnoge ovdašnje umjetnike da koriste slične tehnike.
On je bio ujedno „živa enciklopedija“ jer se sjećao mnogih pojedinosti iz svojeg djetinjstva, mladosti pa sve do zrelih dana. Posebno je dao bezbroj zanimljivih podataka o Grubišnom Polju prije Drugog svjetsko rata, jer bez njih bi i mnogi događaji iz tog vremena bili zaboravljeni.
Svoju sklonost pisanju stihova zadržao je do svoje smrti. Jedna njegova pjesma je bila čak uglazbljena. Ipak sebe nije smatrao nekakvim pjesnikom, ali je smatrao da u stihovima ima veće slobode. Njima se svatko može izraziti o svim današnjim problemima, a da se to ne smatra politikantstvom. Stoga se on u njima bez bojazni osvrtao na različite današnje teme i probleme: ekološke, korupcijske, socijalne, povijesne, antiratne, stranačke, ali i one obične svakodnevne, od ljubavnih sadržaja do onih koje obrađuju starost, staračke domove, samoću i pedagoške probleme. A sve je to produhovljeno, bez ikakve mržnje.

U dodatku prilažem dvije njegove pjesme kojima vjerojatno ne treba nikakvog dodatnog komentara.

Budi skromniji!

Ja sam gospodin kos,
dobro čuvam svoj nos.
Ne češam se gdje me svrbi,
začepim nos kad nešto smrdi.
Ne gledam ono što drugi vide,
da li se oni za išta stide.
Ne slušam ono što drugi kažu,
jer možda i oni nekada lažu.
Nije me briga što drugi rade,
Da l' pošteno žive ili kradu.
Kada ukradu smislit će nešto,
kako će kaznu izbjeći vješto.
Ti uvijek imaju ispriku jaku,
za svoju nevinost naći će kvaku.
Za optužbe teške drugi su krivi,
svi su mu zavidni jer dobro živi.
Za sve što radi u zakonu piše,
drugi ga mrze jer ima više.
Tko ima novca ima i šaku,
nije ga dobro sresti u mraku.
Dok je još moćan svi pred njim puze,
a kad padne, ne liju suze.
Svatko ga gleda ko crnu ovcu,
ali nije sve u novcu.

Ja sam malen i malo želim,
i malim stvarima ja se veselim.
Jako sam sretan kad kruha ima
i topli kutak kada je zima.
Vrlo sam skroman i malo trebam,
svoj pošten obraz prljati ne dam.
Ne trebam bogatstvo i puno novca
jer sam ja samo mala ovca.
Svatko tko želi šišat me može
dok me ne ogule do gole kože.
Trpim i šutim ne blejim lako
kad zablejim čut će se jako.
Kad bi i drugi mislili tako
na svijetu bi bilo živjeti lako.
Ne bi se toliko varalo, kralo
i milioni su nekima malo.
Zato čovječe skromniji budi
i oko tebe još žive ljudi.

Smrt

Zašto se bojati smrti ako si dovoljno star,
život ne traje vječno, to je ograničen dar.
Netko je dobio malo, a drugi puno više,
ali i jednom i drugom jednaki kraj se piše.
Jedina pravda na svijetu da svatko umrijeti mora
bilo da je bogat ili sirotinja gola.
Ako na ovom svijetu netko podulje osta
mnogi će za njega reći „naživio se dosta“.
Kad netko mlađi umre, svatko ga žali
jer takav mladi život više od starog fali.
Mnogi umru brzo bez pripreme duge
teško kada se boluje na duge pruge.
Ne znaš je l' teže onom koji se tako muči
ili onima okolo njega u njegovoj kući.
Godine nisu važne, za smrt su jednaki svi
Da l' je netko rođen ili ima sto i tri.
Čuvaj i poštuj žive, nad mrtvima ne vrijedi plakati
kada smrt nekoga uzme, neće ga više vratiti.

Njegove pjesme nisu nigdje objavljivane, pisao ih je za svoju dušu, ali su čitane u krugu njegovih poznanika. U njima treba tražiti određene pouke, ali mnoge od njih potiču i na razmišljanje. O tom svjedoče i njegovi posljednji stihovi u kojima je objasnio zašto ih je pisao.

Ovi stihovi nisu pisani
da se brzim čitanjem mučiš,
pažljivo čitaj i razmišljaj,
možda nešto i naučiš.

U svakoj ovoj pjesmi
neka poruka piše,
ako ih dobro upamtiš
znat ćeš puno više.

Nema tu velike mudrosti
koje se ne mogu shvatiti,
već ima puno istine
koju bi trebalo pamtiti.

Ako ništa ne čitaš
ili ne želiš čuti
možda će ti teži
biti životni puti.

Zato slušaj savjete
ako ti netko da
možda čak i magarac
nešto pameti zna.

26.11.2014. u 23:29 • 1 Komentara • Print • #

srijeda, 19.11.2014.

Ettinger - 2. nastavak

Riječi lete, napisano ostaje
(Verba volant, scripta manent)

Nisam očekivao da će se netko javiti na moj prilog o Ettingeru jer danas u Daruvaru već žive mlađi naraštaji koji o njemu nisu ništa čuli, a oni stariji vjerojatno ne čitaju blogove. Pišući o njemu navodio sam samo ono najvažnije, ali nisam znao napisati o njemu neki zaključak i zato sam se zadovoljio samo navedenom uzrečicom da o mrtvima govore živi. No, jedno je nešto govoriti, a drugo pisati. Izgovorene riječi imaju kratak vijek, ali napisana nema vremenskog ograničenja. Stoga nije jednostavno napisati zaključak o svećeniku koji je više od pola stoljeća živio u Daruvaru i tijekom toga razdoblja upoznao razna državna ustrojstva koja su se razlikovala po svojim svjetonazorima, a s kojima je on morao uskladiti svoj rad. Smatrao sam da je dostatno ako ga samo spomenem u povodu 170. godišnjice njegovog rođenja.

Daruvar 1945. g.
Ipak je moj blog pročitao i jedan Daruvarčan koji danas živi u Sloveniji i kojemu se usjekao u pamćenje jedan događaj iz djetinjstva. Zbog njegove zanimljivosti iznosim ga u cijelosti kako i ta epizoda iz Ettingerova života ne bi pala u zaborav.

Miroslav Pokorni: Procesija

„Iako već više od 50 godina ne živim u Daruvaru, želio bih iznijeti svoja sjećanja na Miju Ettingera. Župnik Ettinger bio je uvažena ličnost u Daruvaru, ali mu nije bilo lako surađivati s poslijeratnom daruvarskom vlašću.
Sjećam se jednog neugodnog događaja iz svoje rane mladosti, koji mi se dobro usjekao u pamćenje. Bilo je to između 1948. - 50. godine. U Daruvaru je bio običaj da se u predvečer prije Tijelova izvodi procesija s hodočasnicima koji su nosili »nebo« od crkve do križnog znamenja na glavnom trgu, i nazad u crkvu. Toga križa više nema na glavnom trgu, ali se vidi na starim fotografijama. Procesiju je predvodio sam Ettinger. Nas mališane su pripremali za Prvu svetu pričest i sudjelovali smo isto u toj procesiji. Sudjelovalo je puno ljudi, od nas mališana do odraslih, a ponajviše starijih Daruvarčana.

Procesija 1939. g.
Već prije procesije govorilo se da općinske vlasti nisu bile zadovoljne s održavanjem procesije i da će biti neka »diverzija«, ali to hodočasnike nije sputavalo da ne sudjeluju u obilježavanju ove svetkovine.
Kada se procesija vraćala od križa prema crkvi, odjednom je dojurila cisterna s vodom i jakim mlazom počela polijevati zaprašenu cestu, ali više po procesiji nego po cesti. Bili smo svi mokri i blatnjavi: jedni više, drugi manje, ovisno koliko se tko snašao i uspio izbjeći mlazove vode, odnosno blata. A vozač cisterne najviše se usmjerio prema župniku i nosačima »neba«, koji se nisu mogli skloniti. Grozno ih je bilo vidjeti tako mokre i zamazane. A još gore je bilo što su u vodu umiješali benzin ili neko otpadno motorno ulje ili čak gnojnicu. Radi boljeg razumijevanja navodim da se tada ulična cesta redovito polijevala vodom, kako bi se izbjeglo podizanje prašine u sušnim danima (tada je na glavnom trgu bio još makadamski put posut pijeskom). I toga popodneva je cesta bila već polivena, a naknadno polijevanje je bilo namjerno izvršeno, da diskreditira crkvenu svečanost, a ponajviše samog župnika Ettingera.
Prema mojim sjećanjima od tada se procesija odvijala samo oko crkve. Vjerujem da se mnogi stariji Daruvarčani sjećaju toga događaja.
Danas je takvo nešto nezamislivo, ali u poslijeratnom vihoru sve je bilo moguće.“

Procesija 2001. godine
#####

Godine 2001. godine izašla je moja knjiga 180 godina daruvarske župe, a godinu dana poslije dobio sam pismo Željka Muića (1931. - 2008.), jednog divnog i plemenitog Daruvarčana, koji me je informirao o svojim neuspjelim pokušajima da jedna ulica u Daruvaru dobije ime Mije Ettingera. Nakon toga sam se pobliže upoznao s njim, u njemu sam našao dobrog suradnika, čovjeka koji je u svojim sjećanjima zadržao mnogo zanimljivih uspomena iz djetinjstva vezanih za ratne i poratne godine. Bio je veliki hrvatski domoljub, ali nikad nije dijelio ljude prema političkoj, nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti. Znao je govoriti da među svima ima dobrih i loših ljudi, o svemu je govorio razborito ne prešućujući ništa o čemu je imao neke spoznaje.

Željko Muić
Pismo koje mi je poslao bilo je zapravo prijepis pisma kojeg je on uputio na adresu: Gradsko poglavarstvo, Komisija za preimenovanja ulica, trgova i naziva naselja grada Daruvara, Daruvar.
U njemu stoji:

„Postoji jedna izreka koja kaže: „U ljudskom je životu najteže od svega biti čovjekom.“ Vjerujem da će onome koji želi proniknuti u smisao i poruku ove izreke biti jasno što ona znači. Bilo je, naime, ljudi koji su svojim životom i djelima i te kako dokazali da je to moguće jer im je na prvom mjestu bila humanost i ljubav prema drugima.
U anale i leksikone upisani su mnogi koji su zajednicu u kojoj su živjeli ili ljudski rod u cjelini, zadužili svojim dostignućima u kulturi, umjetnosti, znanosti, politici i drugim djelatnostima. U znak zahvalnosti i sjećanja na njih, mnogima je njihova sredina, ili njihov narod, dodijelila razna priznanja, a znala se odužiti i nazivanjem ulica i trgova ili kulturnih, znanstvenih i drugih javnih ustanova njihovim imenima.
Običnim su ljudima ostajali u sjećanju posebno oni koji su u posebno teškim vremenima hrabro pomagali onima u nevolji, često time dovodeći u pitanje i vlastiti život. Ne znam je li u zapisnik s prve sjednice Komisije za preimenovanje ulica (čiji sam još uvijek član), održane 20. studenog 2000., unijeta moja primjedba o tome kako bi jedna ulica u našem gradu trebala ponijeti ime čovjeka koji je svojom plemenitošću, humanošću i brigom za ljude zadužio ovaj grad. Nije mu bilo važno koje su vjere ili nacije bili njegovi sugrađani kada je u teškim trenucima povijesti našega grada pokušavao i uspijevao spasiti njihove živote. Riječ je o daruvarskom župniku Miji Ettingeru.
Misao o njemu izrekao sam na spomenutom sastanku i otada me stalno prati… Osobno ga se sjećam od ranih dječačkih dana jer sam i ja uz druge bio njegov ministrant. Bilo je to vrijeme Drugog svjetskog rata, kada djeca nisu imala baš sretno i lijepo djetinjstvo. Svojom pojavom i dubokim glasom ulijevao je u nas strahopoštovanje, što nije bilo loše jer smo u ondašnjoj neimaštini bili skloni raznim nepodopštinama.
Jedan događaj duboko mi se urezao u sjećanje. Negdje tijekom ljeta 1942. igrao sam se u našem dvorištu kada me je majka, sva u suzama, iznenada pozvala da odmah istrčim na ulicu, jer ustaše tjeraju u logor moje prijatelje Boru i Ranka, jecajući kako ih možda više nikad neću vidjeti. Istrčao sam pred kuću i s majkom gledao kako iza njih idu dvojica ustaša s puškama, a oni uz svoju majku hodaju pognute glave, s ruksacima na leđima. U svome me strahu nisu ni vidjeli. Pobjegao sam u dvorištu, zavukao se u drvarnicu i dugo plakao…“

U nastavku pisma Željko Muić je opisao neke podatke o Ettingerovom doprinosu u spašavanju i nekih daruvarskih židovskih obitelji o čemu je pisala Daruvarčanka Lidija Bat, po ocu Židovka, zatim neke podatke iz moje tek izašle knjige i jednog prikaza Slavena Letice u Globusu br. 519.
U obrazloženju svog zahtjeva on navodi: „ …Mislim da bi bilo dobro upoznati današnji naraštaj Daruvarčana, a i onaj budući, s djelovanjem Mije Ettingera u svojstvu javnog djelatnika, publicista i političara. Mnogi se njegovi radovi navode u HBL-u pa bi bilo zanimljivo iz njih pokušati iščitati zašto se upustio u politički život. S kakvim motivima? Tko je utjecao na njegove ideje (možda je to J. J. Strossmayer ili zemljopisno bliži I. N. Jemeršić)? Ovdje, dakako, valja imati na umu političke prilike koje su na ovim prostorima vladale prije i nakon Prvog svjetskog rata, kao i dugotrajnu germanizaciju i mađarizaciju Hrvatske, uz politička previranja i razmišljanja ondašnjih istaknutih političara o budućnosti Hrvatske nakon raspada Austro-Ugarske.“
Željko Muić je u svojem pismu naveo još tri imena Daruvarčana koja bi trebalo posebno obilježiti kako ne bi pali u zaborav. Za njega su to bili fotografi Milan Pavić i Viktor Kluge i hrvatski povjesničar Đuro Szabo koji je dosta pisao o daruvarskoj prošlosti.
U završnom dijelu pisma Muić je predložio:
„Pošto više nisam vijećnik pa će u Komisiju zacijelo ući neka druga osoba umjesto mene, neću imati prilike braniti prijedlog za ulicu župnika Mije Ettingera, no siguran sam da bi ogromna većina starijih i mlađih Daruvarčana ovaj prijedlog s radošću podržala. Duboko sam uvjeren da prije svih drugih jedan negdašnji Daruvarčan zaslužuje dobiti „svoju“ ulicu: čovjek plemenitih nazora, humanist, svećenik i intelektualac, negdašnji daruvarski načelnik i župnik - Mijo Ettinger.

U Daruvaru, 28. siječnja 2002.
Željko Muić “

U prilogu ovog pisma nalaze se i preslike iskaza dvojice Daruvarčana, jednog srpske a drugog češke nacionalnosti, koji su također dali podršku da jedna daruvarska ulica dobije Ettingerovo ime. Pošto nisam tražio dozvolu za objavljivanje sadržaja tih pisama, izostavit ću njihova imena, a iz pisma ću navesti samo bitne dijelove koji se odnose na Etingera.
Prvi od njih piše:

„ Pridružujući se prijedlogu da se jedna ulica u Daruvaru nazove po pok. daruvarskom župniku gosp. Miji Ettingeru, želim Komisiji, koja će raspravljati o spomenutom prijedlogu, iznijeti svoja sjećanja na tog velikog humanistu i čovjeka, jer zahvaljujući njemu, moja obitelj je živa dočekala kraj Drugog svjetskog rata…
Početkom 1942. godine oko Daruvara je bilo dosta ratnih događanja. Sjećam se ljeta 1942. kada su partizani zapalili vršalicu kod vršidbe žita u jednom selu pored Daruvara. Zatim su partizani izveli napad na vlak u stanici Bijela te je vlak u plamenu došao u željezničku stanicu Daruvar.
Zbog tih akcija, tadašnjim režim u NDH u Daruvaru, odlučio se na osvetu prema građanima Daruvara koji nisu bili čiste hrvatske krv i(pravoslavci i Židovi), a i prema nekim progresivno orijentiranim Hrvatima.
Jednog dana u naše dvorište u Daruvaru upali su ustaše te su majku, brata i mene otjerali u zatvor u podrum Grossove banke u Daruvaru na Trgu kralja Tomislava. Odmah su odvojili muškarce i otjerali ih u logor Jasenovac, a žene i djecu su držali u zatvoru.
Tadašnji daruvarski župnik gospodin Mijo Ettinger, koji je tada bio član Hrvatskog državnog sabora, procijenio je da nam može pomoći i spasiti barem žene i djecu od logora u Jasenovcu. Otišao je u ustaško zapovjedništvo u Lipik i tražio oslobođenje i puštanje na slobodu uhapšenih ljudi. Nakon njegove intervencije oko 40 žena i djece, među kojima je bila i moja obitelj, pušteno je kući. Tako smo se opet našli kod svojih kuća gdje smo dočekali i kraj rata u jesen 1944. godine.
Gospodin Ettinger nije samo u ovom slučaju pokazao svoju čovječnost i humanost. Njegovom zaslugom nisu u Daruvaru srušeni niti židovska, niti pravoslavna crkva, iako je bilo pokušaja.
To je moje sjećanje na daruvarskog župnika gospodina Ettingera, velikog čovjeka i humaniste.
Nazivom jedne ulice u Daruvaru njegovim imenom sačuvali bi uspomenu na njega i time mu se barem donekle odužili za sve što je činio u onim teškim ratnim vremenima.“

U iskazu pripadnika češke nacionalnosti, između ostalog, stoji:

„… Jednog dana (ne sjećam se datuma) kada sam došao kući iz škole, jako sam se uplašio kada sam ispred prozora ugledao naoružanog ustašu. Drugi je bio kod ulaznih vrata, a u kući je Čedo Lasović „pakovao“ mog oca, a majka je plakala… Oca i neke građane su zatvorili na terasi u kupališnom parku. Majka je ocu odnosila hranu, no nije smjela s njim razgovarati. Požalila se gospodinu Franji Kanjskom, daruvarskom gostioničaru, u čiju je gostionicu povremeno dolazio i župnik Ettinger. Obećao je da će razgovarati sa župnikom, ali i sa nadsatnikom Barjaktarovićem, ondašnjim domobranskim zapovjednikom grada.
Bila je velika sreća u tome što je župnik Ettinger na razgovor kod gospodina Kanjskog došao prije nego su zatvorenike otjerali u logor Jasenovac. Odmah je razgovarao sa nadstnikom Barjaktarovićem pa je otac nakon tri dana došao kući.
Pridružujem se prijedlogu da se jedna ulica u našem gradu nazove po plemenitom čovjeku župniku Miji Ettingeru, jer je zahvaljujući njemu i moj otac ostao živ.“

Iako je ova molba Željka Mujića bila potkrepljenja mnogim važnim prilozima, Komisija za preimenovanja ulica je taj zahtjev stavila pod tepih. Mujić već tada nije bio najboljeg zdravlja, a nakon njegove smrti sve je palo u zaborav. Nije bitno tko je bio u toj Komisiji, bitno je da su to bili DARUVARČANI koji nisu cijenili Ettingerove zasluge.
Daruvar više takvih, poput Željka Mujića, nema. Na sreću, sačuvali su se o tome zapisi pa će barem oni jednog dana ugledati svjetlo dana.

Župnik Ettinger 1947. godine

###

Iako nisam planirao opisivati svoja sjećanja na Miju Ettingera, ipak to, zbog prethodnih priloga, činim. Osobno sam Ettingera povremeno viđao u šetnji gradom kada sam bio učenik daruvarske gimnazije. Najčešće sam ga susretao na putu od župnog dvora u smjeru parka i današnje Masarykove ulice u pravcu Svačićeve ulice. Upamtio sam ga kao mršavog visokog muškarca, uspravnog i sporog hoda. Dio mojeg života dotiče se i jednog razdoblja njegovog župnikovanja. Prema pričanju mojih roditelja na mojem krštenju, kojeg je obavio župnik Ettinger, htjeli su mi dati ime Mirko. Za njega je to tada bilo „pomodarsko ime“ pa je tražio da izaberu neko kalendarsko ime. Pošto sam rođen u rujnu, moji su se roditelji odlučili za ime Veno, što je inačica imena češkog katoličkog sveca Vaclava. Tako sam ja odrastao s imenom Veno, s njime sam bio upisivan i u školske imenike. Vjerojatno se tada učitelji nisu morali strogo pridržavati propisa da se u školske imenike učenici upisuju onako kako to piše u matičnim knjigama, odnosno u krsnom listu. Tek kasnije, kada se to počelo primjenjivati, spoznao sam da se zovem Vjenceslav. Iako je to istoznačnica imena Veno, nisam bio time oduševljen, jer na njega nisam bio navikao: od ranog djetinjstva roditelji me tako nisu zvali, nisu me tako zvali prijatelji, pa pod tim imenom sam bio posve nepoznat. Nešto kasnije negdje su me navodili kao Vaclav, tako da sam postao čovjek s tri imena (Veno, Vaclav, Vjenceslav). Iako su to sve istoznačnice jednog imena, ne veselim se tome, a nosim se s time tako da tamo gdje to nije neophodno, potpisujem se samo prvim slovom imena i prezimenom. Dugo sam vremena u sebi za to krivio Ettingera koji nije poštovao želju mojih roditelja, već je ozakonio svoju varijantu mojeg imena. Danas ipak gledam drugačije na tu epizodu svoga života. Treba znati da sam se rodio 1943. godine u vihoru rata kada su važili drugačiji propisi, a njih se morao pridržavati i Mijo Ettinger.
Osobno mislim da je velika šteta što Daruvar do danas nema ulicu koja bi nosila Ettingerovo ime. Propustilo se više prilika da se to učini i teško je očekivati da tu nepravdu mogu ispraviti neki budući naraštaji koji o njemu ništa ili malo znaju.

19.11.2014. u 21:48 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 10.11.2014.

Dvije značajne godišnjice iz daruvarske vjerske prošlosti

Živimo u vremenu kada se povremeno treba prisjetiti nekih događaja ili ličnosti iz prošlosti i time dokazati da se na njih nije zaboravilo. Upravo nedavno, na dan Svih Svetih, prisjetili smo se svojih najbližih koji su nas napustili. Na taj smo im način izrazili svoju zahvalu za ono što su učinili za nas. Takva počast uglavnom je usmjerena prema umrloj braći i sestrama, prijateljima, našim roditeljima, bakama i djedovima. Rjeđe je to već prema našim ranijim precima, oni su postupno brisani iz naših pamćenja.
Jednako tako povremeno se prisjetimo godišnjica nekih istaknutih ličnosti koje su se svojim radom uzdigle iznad ljudi u svojoj sredini. To su najčešće političari, ali i mnogi kulturni djelatnici koji su iza sebe ostavili značajna djela koja su poznata ne samo na prostoru u kojem su rođeni, nego i na širem području ili čak u svijetu. Sličan takav odnos se koristi pri obilježavanju značajnih godišnjica nekih povijesnih zbivanja važnih za prošlost države u kojoj živimo. Rjeđe se obilježavaju i godišnjice nastanka nekih građevina koje su svojom ljepotom ili po nečem drugom dale pečat nekom vremenu. Sva ova pažnja usmjerena je protiv zaborava, o mrtvima mogu govoriti samo živi, zaboravljeni kao da nisu živjeli.
U Daruvaru bi se ove godine trebalo prisjetiti, između ostalog, i dviju značajnih godišnjica iz crkvene daruvarske prošlosti. Jedna je 250. godišnjica izgradnje daruvarske crkve Presvetog Trojstva, a druga 140. godišnjica rođenja dugogodišnjeg daruvarskog župnika Mije Ettingera. Na prvi pogled čini se da su to dvije zasebne stvari, ali ukoliko se spomene da je Ettinger više od pola stoljeća radio u toj crkvi, vidjet će se da su se njihove sudbine isprepletale.

Uz 250. godišnjicu gradnje katoličke crkve u Daruvaru

Do danas se mnogo pisalo o plemićkoj porodici Jankovića, ali nigdje nije pronađen pouzdan podatak kada je sagrađena katolička crkva pa se koristi podatak iz Spomenice župne crkve u kojoj je zabilježena usmena predaja da je sagrađena 1764. godine, zaslugom Antuna Jankovića. U razdoblju od izgradnje do 1791. godine ona je bila vlastelinska kapelanija u kojoj su povremeno radili kapelani Pakračke župne crkve, od 1791. do 1793. godine bila je filijalna kapelanija Pakračke župe, a od 1793. do 1821. godine kao samostalna kapelanija koja je imala svoje stalne svećenike koji su se nazivali lokalni kapelani ili lokalni administratori.
Mnogi putopisci iz konca 18. i početka 19. stoljeća čudili su se njenom neuobičajenom izgledu pa su se pojavile i razne teorije o njenom nastanku. Ona sigurno nije ostatak nekog turskog vjerskog objekta, ali je točno da je građena na temeljima nekih ranijih građevina. Putopisci iz početka 19. stoljeća već su navodili njene brojne unutrašnje preinake, vjerojatno s ciljem da se poveća prostor za vjernike. Prva veća preinaka izvršena je nakon što je oltar iz sredine crkve premješten u pobočni dio. U prvom razdoblju crkva je zadovoljavala sve potrebe vjernika. Kada se povećao broj rimokatolika na daruvarskom području, pokazala se potreba za novim crkvenim preuređenjem. O tome se raspravljalo na jednom skupu u Daruvaru 25. kolovoza 1821. godine. Na njemu je bio i daruvarski vlastelin Izidor Janković i zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Ishod sastanka bio je da je daruvarska kapelanija uzdignuta na stupanj župe.

U razdoblju od 1821. -2014. godine na položaju župnika se izmijenilo osam župnika: Stjepan Piroš (1824. -1870.), Stjepan Tadić (1870. -1896.), Petar Ožanić (1897. -1906.), Mijo Ettinger (1906. -1954.), Dragutin Kleflin (1954. -1972.), Ivan Sinković (1972. -1990.), Zvonimir Marjanović (1990. -1999.) i Branko Gelemanović (1999. -2014.)

Svaki je od ovih svećenika tijekom svog župnikovanja nešto učinio za unutrašnji ili vanjski izgled crkve. Teško je izdvojiti sve one radove koji su na njoj vršeni tijekom 250 godina. Jedan od većih vanjskih zahvata, kojim je crkva promijenila svoj raniji izgled, dogodio se 1892. godine kad je bio sagrađen s ulazne strane visok crkveni toranj. Po pitanju proširenja crkve ili gradnje nove crkve najviše je truda uložio Mijo Ettinger. Za današnji izgled crkve najviše zasluge imao je Branko Gelemanović koji je nastavio neke radove koji su počeli u vrijeme njegovog prethodnika, ali su dovršeni tek u početnim godinama ovoga stoljeća. Izvršeno je puno radova i na njenom unutrašnjem uređenju i nije ih jednostavno sve pobrojiti, a svi su iziskivali velike građevinske zahvate.

250. godišnjica župne crkve ostat će upamćena i po tome što su u Daruvaru od 2014. počela raditi dva nova župnika: u crkvi Presvetog Trojstva to je Ivan Nikolić, a u crkvi Antuna Padovanskog Danijel Engelman. Ispomaže im đakon Ljubo Krmar.

Mijo Ettinger (1874. -1966.)

Mijo Ettinger rodio se 25. kolovoza 1874. u zaseoku Brezova Glava u župi Vukmanić. Njegovi roditelji, otac Mihael i majka Margareta, rođena Švajger, imali su u tom mjestu zakupljen mlin koji su nakon isteka zakupa napustili i vratili se u Novu Gradišku. Tu je Mijo završio pučku školu, a nakon toga nastavio školovanje u gimnaziji u Požegi. Poslije završenog šestog razreda otišao je u nadbiskupski licej u Zagrebu gdje je 1892. maturirao na gornjogradskoj gimnaziji, zatim upisao bogosloviju koju je završio 1896. godine te je iste godine bio zaređen za đakona. Pošto je bio premlad, nije bio zaređen za svećenika kao njegove kolege sa studija. Kao đakon obavljao je pisarsku službu kod Nadbiskupskog duhovnog stola - sve dok početkom 1897. godine nije bio zaređen za svećenika. Prvu svetu misu održao je u kapeli Nadbiskupskog dvora 20. siječnja 1897. godine. Iako mu je bilo ponuđeno da ostane raditi kao činovnik pri Nadbiskupskom duhovnom stolu, nije na to pristajao jer je htio raditi u pastvi. Bio je imenovan drugim kapelanom u župnoj crkvi u Daruvaru gdje je radio u razdoblju od 1897. do 1901. godine. U vrijeme prvog svog boravka na ovom prostoru napisao je jedan opsežan rad pod nazivom Zaista vrlo poučno koji je bio objavljen u Katoličkom listu 1901. godine. U njemu je opisao svoja zapažanja o tadašnjem stanovništvu i prilikama na širem daruvarskom prostoru. Iz njega je vidljiv njegov stav prema brojnom pridošlom stanovništvu raznih nacionalnosti, ukazao na njihove mane i vrline i može se reći da je dobro oslikao tadašnje prilike na području daruvarske crkvene župe. Može se zapaziti da mu je jednim dijelom smetalo što je pridošlo stanovništvo donijelo i novi način života koji nije bio u skladu s njegovim željama kakav bi taj život trebao izgledati u seoskim sredinama. Posebno su mu smetale razne plesne zabave i neke običajne svetkovine, vidio je u njima opasnost za mlade naraštaje koje je bilo sklono prihvatiti takve novine, a one su bile u suprotnosti od njegovog željenog načina života.

U prednjem planu A. Stepinac, a iza njega Ettinger i Salač
Mijo Ettinger je bio 1901. godine premješten za vjeroučitelja novakinja časnih sestara milosrdnica u Zagrebu gdje je radio godinu i pol. Nakon toga bio je postavljen za župnika upravitelja u Maji, a kada je u Daruvaru umro župnik Petar Ožanić, javio se na natječaj i 1906. godine bio postavljen za daruvarskog župnika. Na tom je položaju ostao do 1954. godine. U tom razdoblju izmijenilo se 28 kapelana i prema Spomenici „svima je ostao u dragoj uspomeni: bio im je pravedan otac i pun životnog i svećeničkog iskustva, dobar savjetnik.“
Mijo Ettinger je došao na župnički položaj u vrijeme kada je ponovo iskrsnuo problem nedostatka prostora u župnoj crkvi. Zbog priliva brojnog stanovništva krajem 19. i početkom 20. stoljeća, postojeća župna crkva nije bila dostatna da primi sve sudionike pastve, posebno u vrijeme velikih blagdana. Taj se problem htio ublažiti gradnjom manjih kapela u seoskim sredinama koje su bile u sastavu daruvarske crkvene župe. U Ljudevitinom Selu bila je 1907. godine sagrađena kapelica Svetog Vaclava, a u Končanici 1909. godine Uznesenja Blažene Djevice Marije. U njima su se samo povremeno obavljale Božje službe. Nakon što je 1908. godine Đulovac postao samostalna lokalna kapelanija, prostor daruvarske župe se smanjio i to je djelomično rasteretilo crkvu Presvetog Trojstva u Daruvaru. Kao zanimljivost treba spomenuti da je 1908. godine u daruvarsku crkvu bilo uvedeno električno osvjetljenje, čime se tada nisu mogle pohvaliti mnoge tadašnje hrvatske crkve.

U sredini sjede Ettinger i Salač.

Mijo Ettinger je u razdoblju do Prvog svjetskog rata puno truda ulagao u proširenje ili gradnju nove crkve. U tome je nailazio na mnoge prepreke. Proširenju su se protivile razne institucije pod izlikom da se želi sačuvati njena izvornost, ali je bilo i protivnika gradnje nove crkvene zgrade. Iako je radila komisija za izgradnju crkve i prikupljena je veća svota novca, do njene gradnje do izbijanja rata nije došlo. Tijekom rata, zbog visoke inflacije, dio novca je izgubio na svojoj vrijednosti pa se o gradnji nove crkve prestalo govoriti.

Ettinger 1964.
U tim godinama Mijo Ettinger se uključio u politički život toga vremena. Jedno vrijeme bio je izabran u Hrvatski sabor za izborni kotar Daruvar. Bio je član Hrvatske samostalne stranke i na izborima bio kandidat Hrvatsko-srpske koalicije. Protukandidat mu je na izbornom u kotaru Daruvar bio dr. Ljudevit Schwarz, židovski advokat iz Zagreba koji je zagovarao mađaronski program. U Saboru je bio sve do 1918. godine. Tijekom svog rada u Saboru bio je povremeno imenovan u pojedine komisije: u komisiji za podizanje spomenika kralju Franji Josipu II. i u odboru za bogoštovlje i nastavu. Bio je izabran i za zastupnika u zajednički hrvatsko-ugarski sabor u Budimpešti. U to vrijeme često je odlazio na saborska zasjedanja u Zagreb ili putovao u Budimpeštu gdje je branio prava hrvatskog naroda
U svojim se saborskim nastupima javljao za riječ kada se raspravljao o nekom pitanju iz nadležnosti odbora u kojem je bio izabran ili nekim pitanjima koja su se odnosila na područje u kojem je bio i izabran.
Prigodom rasprave o osnivanju IV. odjela pri zemaljskoj vladi, koji je trebao brinuti o tome kako se obrađuje i gospodari na zemlji, Ettinger je rekao da to pitanje imaju sve stranke u svojim programima i da se ono može poboljšati ukoliko se ukloni krivo shvaćanje jednog dijela inteligencije i seljaka da za dobro gospodarenje nije potrebna dobra školska sprema. Smatrao je da takva shvaćanja treba mijenjati, da politički IV. odjel ne bi mogao voditi dobru gospodarsku politiku jer su ti ljudi činovnici koji su opterećeni svojim poslovima pa nisu bili upućeni u sve probleme gospodarstva.
Ettinger je ukazao da bi se problem gospodarstva u Slavoniji unaprijedio kada bi se ona, zbog slabe napučenosti, popunila novim stanovništvom. Ukazao je da to što postoji Hrvatska poljodjelna banka nije dovoljno iskorišteno i da je priljev novog stanovništva veoma spor. Takvo stanje koristilo je strano stanovništvo, posebno Nijemci, koji su u Slavoniji osnivali svoje kolonije. S druge strani Zagorci (Hrvati) su se naseljavali na prostore nekadašnjih velikoposjeda. Treba istaći da su i u blizini Daruvaru u Ettingerovo vrijeme nastala tri takva sela: Borova Kosa, Velika Maslenjača i Stražanac.
U jednoj posebnoj raspravi za proračun 1914./1915. godine Ettinger je molio da se pripomogne vinogradarstvu u Daruvaru. Ettinger se također bavio vinogradarstvom. U kasnijim nastupima, u vrijeme Prvog svjetskog rata, govorio je o teškim gospodarskim prilikama na selu kao posljedici rata, o maksimalnim cijenama ratarskih proizvoda, o rekviziciji pšenice i zobi u daruvarskom kraju, o nametima za rakijske kotlove, o položaju interniranog i evakuiranog stanovništva. Usprkos takvom stanju, Ettinger je govorio o „lojalnosti hrvatskog naroda“ i potrebi širenja pismenosti među pučanstvom, posebno među ženama.
On je dobro poznavao prilike na području daruvarskog kotara pa je govorio i o teškom položaju učitelja. Ukazao je da oni, usprkos svojoj želji da se u potpunosti posvete školi i nastavi, u tome uvijek ne uspijevaju jer moraju brinuti da priskrbe dovoljno kruha, ponekad i na ponižavajući način, jer im učiteljska plaća nije dozvoljavala normalan život.
Nakon stvaranja Kraljevstva SHS u razdoblju 1918. - 1920. bio je član Privremenog narodnog predstavništva u Beogradu kao predstavnik Hrvatske zajednice u kojoj je njegova stranka postala jedna od članice nove stranke Hrvatska zajednica. Ta je stranka na izborima 1920. godine doživjela veliki poraz, čime je prestao i Ettingerov politički rad na državnoj razini. U razdoblju između dva svjetska rata bavio se uglavnom lokalnom politikom.
Mijo Ettinger je 1922. godine izdao publikaciju Stogodišnjica daruvarske župe (1821.-1921.) u kojoj je opisao dio novovjeke daruvarske prošlosti pa je time prva takva publikacija u kojoj se mogu pronaći mnogi podaci o ovom prostoru, posebno o vjerskom sastavu njegovih stanovnika.

U NDH je 1942. godine bio kratko vrijeme uključen u rad Hrvatskog državnog sabora koji nije bio rezultat nekih izbora, već je formiran po jednom čudnom ključu automatizma, prema kojem su u njega mogli ući također još uvijek živi članovi Hrvatskog sabora iz 1918. godine. Jedan od takvih bio je i Ettinger. Taj se sabor tijekom 1942. godine sastao samo tri puta i nakon toga nije bio više sazivan pa time nije ni utjecao na tadašnju politiku.
U košmaru Drugog svjetskog rata Ettingeru je uspjelo spasiti iz zatvora nekoliko daruvarskih građana koje su uhitile ustaške vlasti, a priznaje mu se da je zaslužan što u Daruvaru nisu bili rušeni sakralni objekti zbog njegovog stava „da je svaka crkva dom Božji“.

Nakon rata nove vlasti nisu imale primjedbe na Ettingerovo vladanje u vrijeme rata, ali je ipak u prvim poslijeratnim godinama nailazio na mnoge pritiske. Posebno je upamćen jedan događaja iz 1946. godine kada su iz Marijinog Dvora (Dioša) bili protjerani salezijanci. Oni su jednog dana krenuli u procesiji, noseći kip Marije Pomoćnice, u pratnji velikog broja vjernika prema novom boravištu u Badljevinu. Na tom putu u Daruvaru komunističke vlasti organizirale su „demonstrante“ koji su se trebali obračunati s „provokatorima“. Oni su štapovima napali sudionike procesije u Daruvaru. Iako su mnogi sudionici procesije potražili spas u daruvarskoj župnoj crkvi gdje je župnik trebao obaviti posvetu kipa, „demonstranti“ nisu crkvu doživjeli kao svetinju, nego su i tamo udarili na sudionike procesije. Od udaraca nije bio pošteđen niti Ettinger koji je zadobio i jedan udarac u glavu, zbog čega je dva tjedna nosio povoj na glavi. Iako su lokalne vlasti o svemu provele istragu, ipak je krivcem bio proglašen župnik kao „intelektualni suučesnik“ uz obrazloženje da je naredio zvonjavu crkvenih zvona prilikom dolaska procesije. Za taj prekršaj bio je osuđen na kaznu 10 dana zatvora koja je kasnije smanjena na sedam dana.
Ettinger je u zadnjim godinama svog župnikovanja obavio neke radove na zaštiti župne crkve. Tada je ponovno obojan njen krov. On je 1954. godine obolio od infekcijske žutice i tada se povukao u mirovinu. No, kada mu se zdravlje povratilo, povremeno je pomagao u radu župe. U tim kasnim godinama oslabio mu je vid i to je bilo uzrokom da je prilikom jedne šetnje pao i prelomio nogu u predjelu kuka. Iz bolnice se vratio neizliječen i 13 zadnjih mjeseci života proživio u krevetu uz velike boli.

Mijo Ettinger je umro 20. lipnja 1966. godine u 92. godini života. Pokojnikovo tijelo bilo je izloženo u župnoj crkvi, a brojni građani su dolazili odati posljednju počast svom bivšem župniku. Misu zadušnicu vodio je župnik Dragutin Keflin, a na Svetoj misi govorio je i dr. Josip Salač, duhovnik sjemeništa u Zagrebu. On je i predvodio sprovod. Pratilo ga je 10 svećenika, pravoslavni parosi iz Daruvara, Doljana i Katinaca, a u ime Vjerske komisije Općinske skupštine Daruvar govorio je saborski zastupnik Mišo Kmecik.
U Spomenici župne crkve je zabilježeno da je „župnik Ettinger bio po vanjštini dostojanstven i stroga izgleda, ali u svojoj duši pravedan, blag i vedre naravi. Imao je smisla za zdrav razum. Boravak u njegovom društvu bio je uvijek ugodan. Bio je svećenik čvrsta karaktera.“
Umjesto bilo kakvog osobnog zaključka o Ettingerove ličnosti, zadovoljit ću se Ciceronovom izrekom: Vita mortuorum in memoria est posita vivorum. (Život mrtvih je u sjećanjima živih.)

10.11.2014. u 21:44 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>