Marketing
Ettinger - 2. nastavak
Riječi lete, napisano ostaje
(Verba volant, scripta manent)
Nisam očekivao da će se netko javiti na moj prilog o Ettingeru jer danas u Daruvaru već žive mlađi naraštaji koji o njemu nisu ništa čuli, a oni stariji vjerojatno ne čitaju blogove. Pišući o njemu navodio sam samo ono najvažnije, ali nisam znao napisati o njemu neki zaključak i zato sam se zadovoljio samo navedenom uzrečicom da o mrtvima govore živi. No, jedno je nešto govoriti, a drugo pisati. Izgovorene riječi imaju kratak vijek, ali napisana nema vremenskog ograničenja. Stoga nije jednostavno napisati zaključak o svećeniku koji je više od pola stoljeća živio u Daruvaru i tijekom toga razdoblja upoznao razna državna ustrojstva koja su se razlikovala po svojim svjetonazorima, a s kojima je on morao uskladiti svoj rad. Smatrao sam da je dostatno ako ga samo spomenem u povodu 170. godišnjice njegovog rođenja.
Ipak je moj blog pročitao i jedan Daruvarčan koji danas živi u Sloveniji i kojemu se usjekao u pamćenje jedan događaj iz djetinjstva. Zbog njegove zanimljivosti iznosim ga u cijelosti kako i ta epizoda iz Ettingerova života ne bi pala u zaborav.
Miroslav Pokorni: Procesija
„Iako već više od 50 godina ne živim u Daruvaru, želio bih iznijeti svoja sjećanja na Miju Ettingera. Župnik Ettinger bio je uvažena ličnost u Daruvaru, ali mu nije bilo lako surađivati s poslijeratnom daruvarskom vlašću.
Sjećam se jednog neugodnog događaja iz svoje rane mladosti, koji mi se dobro usjekao u pamćenje. Bilo je to između 1948. - 50. godine. U Daruvaru je bio običaj da se u predvečer prije Tijelova izvodi procesija s hodočasnicima koji su nosili »nebo« od crkve do križnog znamenja na glavnom trgu, i nazad u crkvu. Toga križa više nema na glavnom trgu, ali se vidi na starim fotografijama. Procesiju je predvodio sam Ettinger. Nas mališane su pripremali za Prvu svetu pričest i sudjelovali smo isto u toj procesiji. Sudjelovalo je puno ljudi, od nas mališana do odraslih, a ponajviše starijih Daruvarčana.
Već prije procesije govorilo se da općinske vlasti nisu bile zadovoljne s održavanjem procesije i da će biti neka »diverzija«, ali to hodočasnike nije sputavalo da ne sudjeluju u obilježavanju ove svetkovine.
Kada se procesija vraćala od križa prema crkvi, odjednom je dojurila cisterna s vodom i jakim mlazom počela polijevati zaprašenu cestu, ali više po procesiji nego po cesti. Bili smo svi mokri i blatnjavi: jedni više, drugi manje, ovisno koliko se tko snašao i uspio izbjeći mlazove vode, odnosno blata. A vozač cisterne najviše se usmjerio prema župniku i nosačima »neba«, koji se nisu mogli skloniti. Grozno ih je bilo vidjeti tako mokre i zamazane. A još gore je bilo što su u vodu umiješali benzin ili neko otpadno motorno ulje ili čak gnojnicu. Radi boljeg razumijevanja navodim da se tada ulična cesta redovito polijevala vodom, kako bi se izbjeglo podizanje prašine u sušnim danima (tada je na glavnom trgu bio još makadamski put posut pijeskom). I toga popodneva je cesta bila već polivena, a naknadno polijevanje je bilo namjerno izvršeno, da diskreditira crkvenu svečanost, a ponajviše samog župnika Ettingera.
Prema mojim sjećanjima od tada se procesija odvijala samo oko crkve. Vjerujem da se mnogi stariji Daruvarčani sjećaju toga događaja.
Danas je takvo nešto nezamislivo, ali u poslijeratnom vihoru sve je bilo moguće.“
#####
Godine 2001. godine izašla je moja knjiga 180 godina daruvarske župe, a godinu dana poslije dobio sam pismo Željka Muića (1931. - 2008.), jednog divnog i plemenitog Daruvarčana, koji me je informirao o svojim neuspjelim pokušajima da jedna ulica u Daruvaru dobije ime Mije Ettingera. Nakon toga sam se pobliže upoznao s njim, u njemu sam našao dobrog suradnika, čovjeka koji je u svojim sjećanjima zadržao mnogo zanimljivih uspomena iz djetinjstva vezanih za ratne i poratne godine. Bio je veliki hrvatski domoljub, ali nikad nije dijelio ljude prema političkoj, nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti. Znao je govoriti da među svima ima dobrih i loših ljudi, o svemu je govorio razborito ne prešućujući ništa o čemu je imao neke spoznaje.
Pismo koje mi je poslao bilo je zapravo prijepis pisma kojeg je on uputio na adresu: Gradsko poglavarstvo, Komisija za preimenovanja ulica, trgova i naziva naselja grada Daruvara, Daruvar.
U njemu stoji:
„Postoji jedna izreka koja kaže: „U ljudskom je životu najteže od svega biti čovjekom.“ Vjerujem da će onome koji želi proniknuti u smisao i poruku ove izreke biti jasno što ona znači. Bilo je, naime, ljudi koji su svojim životom i djelima i te kako dokazali da je to moguće jer im je na prvom mjestu bila humanost i ljubav prema drugima.
U anale i leksikone upisani su mnogi koji su zajednicu u kojoj su živjeli ili ljudski rod u cjelini, zadužili svojim dostignućima u kulturi, umjetnosti, znanosti, politici i drugim djelatnostima. U znak zahvalnosti i sjećanja na njih, mnogima je njihova sredina, ili njihov narod, dodijelila razna priznanja, a znala se odužiti i nazivanjem ulica i trgova ili kulturnih, znanstvenih i drugih javnih ustanova njihovim imenima.
Običnim su ljudima ostajali u sjećanju posebno oni koji su u posebno teškim vremenima hrabro pomagali onima u nevolji, često time dovodeći u pitanje i vlastiti život. Ne znam je li u zapisnik s prve sjednice Komisije za preimenovanje ulica (čiji sam još uvijek član), održane 20. studenog 2000., unijeta moja primjedba o tome kako bi jedna ulica u našem gradu trebala ponijeti ime čovjeka koji je svojom plemenitošću, humanošću i brigom za ljude zadužio ovaj grad. Nije mu bilo važno koje su vjere ili nacije bili njegovi sugrađani kada je u teškim trenucima povijesti našega grada pokušavao i uspijevao spasiti njihove živote. Riječ je o daruvarskom župniku Miji Ettingeru.
Misao o njemu izrekao sam na spomenutom sastanku i otada me stalno prati… Osobno ga se sjećam od ranih dječačkih dana jer sam i ja uz druge bio njegov ministrant. Bilo je to vrijeme Drugog svjetskog rata, kada djeca nisu imala baš sretno i lijepo djetinjstvo. Svojom pojavom i dubokim glasom ulijevao je u nas strahopoštovanje, što nije bilo loše jer smo u ondašnjoj neimaštini bili skloni raznim nepodopštinama.
Jedan događaj duboko mi se urezao u sjećanje. Negdje tijekom ljeta 1942. igrao sam se u našem dvorištu kada me je majka, sva u suzama, iznenada pozvala da odmah istrčim na ulicu, jer ustaše tjeraju u logor moje prijatelje Boru i Ranka, jecajući kako ih možda više nikad neću vidjeti. Istrčao sam pred kuću i s majkom gledao kako iza njih idu dvojica ustaša s puškama, a oni uz svoju majku hodaju pognute glave, s ruksacima na leđima. U svome me strahu nisu ni vidjeli. Pobjegao sam u dvorištu, zavukao se u drvarnicu i dugo plakao…“
U nastavku pisma Željko Muić je opisao neke podatke o Ettingerovom doprinosu u spašavanju i nekih daruvarskih židovskih obitelji o čemu je pisala Daruvarčanka Lidija Bat, po ocu Židovka, zatim neke podatke iz moje tek izašle knjige i jednog prikaza Slavena Letice u Globusu br. 519.
U obrazloženju svog zahtjeva on navodi: „ …Mislim da bi bilo dobro upoznati današnji naraštaj Daruvarčana, a i onaj budući, s djelovanjem Mije Ettingera u svojstvu javnog djelatnika, publicista i političara. Mnogi se njegovi radovi navode u HBL-u pa bi bilo zanimljivo iz njih pokušati iščitati zašto se upustio u politički život. S kakvim motivima? Tko je utjecao na njegove ideje (možda je to J. J. Strossmayer ili zemljopisno bliži I. N. Jemeršić)? Ovdje, dakako, valja imati na umu političke prilike koje su na ovim prostorima vladale prije i nakon Prvog svjetskog rata, kao i dugotrajnu germanizaciju i mađarizaciju Hrvatske, uz politička previranja i razmišljanja ondašnjih istaknutih političara o budućnosti Hrvatske nakon raspada Austro-Ugarske.“
Željko Muić je u svojem pismu naveo još tri imena Daruvarčana koja bi trebalo posebno obilježiti kako ne bi pali u zaborav. Za njega su to bili fotografi Milan Pavić i Viktor Kluge i hrvatski povjesničar Đuro Szabo koji je dosta pisao o daruvarskoj prošlosti.
U završnom dijelu pisma Muić je predložio:
„Pošto više nisam vijećnik pa će u Komisiju zacijelo ući neka druga osoba umjesto mene, neću imati prilike braniti prijedlog za ulicu župnika Mije Ettingera, no siguran sam da bi ogromna većina starijih i mlađih Daruvarčana ovaj prijedlog s radošću podržala. Duboko sam uvjeren da prije svih drugih jedan negdašnji Daruvarčan zaslužuje dobiti „svoju“ ulicu: čovjek plemenitih nazora, humanist, svećenik i intelektualac, negdašnji daruvarski načelnik i župnik - Mijo Ettinger.
U Daruvaru, 28. siječnja 2002.
Željko Muić “
U prilogu ovog pisma nalaze se i preslike iskaza dvojice Daruvarčana, jednog srpske a drugog češke nacionalnosti, koji su također dali podršku da jedna daruvarska ulica dobije Ettingerovo ime. Pošto nisam tražio dozvolu za objavljivanje sadržaja tih pisama, izostavit ću njihova imena, a iz pisma ću navesti samo bitne dijelove koji se odnose na Etingera.
Prvi od njih piše:
„ Pridružujući se prijedlogu da se jedna ulica u Daruvaru nazove po pok. daruvarskom župniku gosp. Miji Ettingeru, želim Komisiji, koja će raspravljati o spomenutom prijedlogu, iznijeti svoja sjećanja na tog velikog humanistu i čovjeka, jer zahvaljujući njemu, moja obitelj je živa dočekala kraj Drugog svjetskog rata…
Početkom 1942. godine oko Daruvara je bilo dosta ratnih događanja. Sjećam se ljeta 1942. kada su partizani zapalili vršalicu kod vršidbe žita u jednom selu pored Daruvara. Zatim su partizani izveli napad na vlak u stanici Bijela te je vlak u plamenu došao u željezničku stanicu Daruvar.
Zbog tih akcija, tadašnjim režim u NDH u Daruvaru, odlučio se na osvetu prema građanima Daruvara koji nisu bili čiste hrvatske krv i(pravoslavci i Židovi), a i prema nekim progresivno orijentiranim Hrvatima.
Jednog dana u naše dvorište u Daruvaru upali su ustaše te su majku, brata i mene otjerali u zatvor u podrum Grossove banke u Daruvaru na Trgu kralja Tomislava. Odmah su odvojili muškarce i otjerali ih u logor Jasenovac, a žene i djecu su držali u zatvoru.
Tadašnji daruvarski župnik gospodin Mijo Ettinger, koji je tada bio član Hrvatskog državnog sabora, procijenio je da nam može pomoći i spasiti barem žene i djecu od logora u Jasenovcu. Otišao je u ustaško zapovjedništvo u Lipik i tražio oslobođenje i puštanje na slobodu uhapšenih ljudi. Nakon njegove intervencije oko 40 žena i djece, među kojima je bila i moja obitelj, pušteno je kući. Tako smo se opet našli kod svojih kuća gdje smo dočekali i kraj rata u jesen 1944. godine.
Gospodin Ettinger nije samo u ovom slučaju pokazao svoju čovječnost i humanost. Njegovom zaslugom nisu u Daruvaru srušeni niti židovska, niti pravoslavna crkva, iako je bilo pokušaja.
To je moje sjećanje na daruvarskog župnika gospodina Ettingera, velikog čovjeka i humaniste.
Nazivom jedne ulice u Daruvaru njegovim imenom sačuvali bi uspomenu na njega i time mu se barem donekle odužili za sve što je činio u onim teškim ratnim vremenima.“
U iskazu pripadnika češke nacionalnosti, između ostalog, stoji:
„… Jednog dana (ne sjećam se datuma) kada sam došao kući iz škole, jako sam se uplašio kada sam ispred prozora ugledao naoružanog ustašu. Drugi je bio kod ulaznih vrata, a u kući je Čedo Lasović „pakovao“ mog oca, a majka je plakala… Oca i neke građane su zatvorili na terasi u kupališnom parku. Majka je ocu odnosila hranu, no nije smjela s njim razgovarati. Požalila se gospodinu Franji Kanjskom, daruvarskom gostioničaru, u čiju je gostionicu povremeno dolazio i župnik Ettinger. Obećao je da će razgovarati sa župnikom, ali i sa nadsatnikom Barjaktarovićem, ondašnjim domobranskim zapovjednikom grada.
Bila je velika sreća u tome što je župnik Ettinger na razgovor kod gospodina Kanjskog došao prije nego su zatvorenike otjerali u logor Jasenovac. Odmah je razgovarao sa nadstnikom Barjaktarovićem pa je otac nakon tri dana došao kući.
Pridružujem se prijedlogu da se jedna ulica u našem gradu nazove po plemenitom čovjeku župniku Miji Ettingeru, jer je zahvaljujući njemu i moj otac ostao živ.“
Iako je ova molba Željka Mujića bila potkrepljenja mnogim važnim prilozima, Komisija za preimenovanja ulica je taj zahtjev stavila pod tepih. Mujić već tada nije bio najboljeg zdravlja, a nakon njegove smrti sve je palo u zaborav. Nije bitno tko je bio u toj Komisiji, bitno je da su to bili DARUVARČANI koji nisu cijenili Ettingerove zasluge.
Daruvar više takvih, poput Željka Mujića, nema. Na sreću, sačuvali su se o tome zapisi pa će barem oni jednog dana ugledati svjetlo dana.
###
Iako nisam planirao opisivati svoja sjećanja na Miju Ettingera, ipak to, zbog prethodnih priloga, činim. Osobno sam Ettingera povremeno viđao u šetnji gradom kada sam bio učenik daruvarske gimnazije. Najčešće sam ga susretao na putu od župnog dvora u smjeru parka i današnje Masarykove ulice u pravcu Svačićeve ulice. Upamtio sam ga kao mršavog visokog muškarca, uspravnog i sporog hoda. Dio mojeg života dotiče se i jednog razdoblja njegovog župnikovanja. Prema pričanju mojih roditelja na mojem krštenju, kojeg je obavio župnik Ettinger, htjeli su mi dati ime Mirko. Za njega je to tada bilo „pomodarsko ime“ pa je tražio da izaberu neko kalendarsko ime. Pošto sam rođen u rujnu, moji su se roditelji odlučili za ime Veno, što je inačica imena češkog katoličkog sveca Vaclava. Tako sam ja odrastao s imenom Veno, s njime sam bio upisivan i u školske imenike. Vjerojatno se tada učitelji nisu morali strogo pridržavati propisa da se u školske imenike učenici upisuju onako kako to piše u matičnim knjigama, odnosno u krsnom listu. Tek kasnije, kada se to počelo primjenjivati, spoznao sam da se zovem Vjenceslav. Iako je to istoznačnica imena Veno, nisam bio time oduševljen, jer na njega nisam bio navikao: od ranog djetinjstva roditelji me tako nisu zvali, nisu me tako zvali prijatelji, pa pod tim imenom sam bio posve nepoznat. Nešto kasnije negdje su me navodili kao Vaclav, tako da sam postao čovjek s tri imena (Veno, Vaclav, Vjenceslav). Iako su to sve istoznačnice jednog imena, ne veselim se tome, a nosim se s time tako da tamo gdje to nije neophodno, potpisujem se samo prvim slovom imena i prezimenom. Dugo sam vremena u sebi za to krivio Ettingera koji nije poštovao želju mojih roditelja, već je ozakonio svoju varijantu mojeg imena. Danas ipak gledam drugačije na tu epizodu svoga života. Treba znati da sam se rodio 1943. godine u vihoru rata kada su važili drugačiji propisi, a njih se morao pridržavati i Mijo Ettinger.
Osobno mislim da je velika šteta što Daruvar do danas nema ulicu koja bi nosila Ettingerovo ime. Propustilo se više prilika da se to učini i teško je očekivati da tu nepravdu mogu ispraviti neki budući naraštaji koji o njemu ništa ili malo znaju.
Post je objavljen 19.11.2014. u 21:48 sati.