Marketing
Dvije značajne godišnjice iz daruvarske vjerske prošlosti
Živimo u vremenu kada se povremeno treba prisjetiti nekih događaja ili ličnosti iz prošlosti i time dokazati da se na njih nije zaboravilo. Upravo nedavno, na dan Svih Svetih, prisjetili smo se svojih najbližih koji su nas napustili. Na taj smo im način izrazili svoju zahvalu za ono što su učinili za nas. Takva počast uglavnom je usmjerena prema umrloj braći i sestrama, prijateljima, našim roditeljima, bakama i djedovima. Rjeđe je to već prema našim ranijim precima, oni su postupno brisani iz naših pamćenja.
Jednako tako povremeno se prisjetimo godišnjica nekih istaknutih ličnosti koje su se svojim radom uzdigle iznad ljudi u svojoj sredini. To su najčešće političari, ali i mnogi kulturni djelatnici koji su iza sebe ostavili značajna djela koja su poznata ne samo na prostoru u kojem su rođeni, nego i na širem području ili čak u svijetu. Sličan takav odnos se koristi pri obilježavanju značajnih godišnjica nekih povijesnih zbivanja važnih za prošlost države u kojoj živimo. Rjeđe se obilježavaju i godišnjice nastanka nekih građevina koje su svojom ljepotom ili po nečem drugom dale pečat nekom vremenu. Sva ova pažnja usmjerena je protiv zaborava, o mrtvima mogu govoriti samo živi, zaboravljeni kao da nisu živjeli.
U Daruvaru bi se ove godine trebalo prisjetiti, između ostalog, i dviju značajnih godišnjica iz crkvene daruvarske prošlosti. Jedna je 250. godišnjica izgradnje daruvarske crkve Presvetog Trojstva, a druga 140. godišnjica rođenja dugogodišnjeg daruvarskog župnika Mije Ettingera. Na prvi pogled čini se da su to dvije zasebne stvari, ali ukoliko se spomene da je Ettinger više od pola stoljeća radio u toj crkvi, vidjet će se da su se njihove sudbine isprepletale.
Uz 250. godišnjicu gradnje katoličke crkve u Daruvaru
Do danas se mnogo pisalo o plemićkoj porodici Jankovića, ali nigdje nije pronađen pouzdan podatak kada je sagrađena katolička crkva pa se koristi podatak iz Spomenice župne crkve u kojoj je zabilježena usmena predaja da je sagrađena 1764. godine, zaslugom Antuna Jankovića. U razdoblju od izgradnje do 1791. godine ona je bila vlastelinska kapelanija u kojoj su povremeno radili kapelani Pakračke župne crkve, od 1791. do 1793. godine bila je filijalna kapelanija Pakračke župe, a od 1793. do 1821. godine kao samostalna kapelanija koja je imala svoje stalne svećenike koji su se nazivali lokalni kapelani ili lokalni administratori.
Mnogi putopisci iz konca 18. i početka 19. stoljeća čudili su se njenom neuobičajenom izgledu pa su se pojavile i razne teorije o njenom nastanku. Ona sigurno nije ostatak nekog turskog vjerskog objekta, ali je točno da je građena na temeljima nekih ranijih građevina. Putopisci iz početka 19. stoljeća već su navodili njene brojne unutrašnje preinake, vjerojatno s ciljem da se poveća prostor za vjernike. Prva veća preinaka izvršena je nakon što je oltar iz sredine crkve premješten u pobočni dio. U prvom razdoblju crkva je zadovoljavala sve potrebe vjernika. Kada se povećao broj rimokatolika na daruvarskom području, pokazala se potreba za novim crkvenim preuređenjem. O tome se raspravljalo na jednom skupu u Daruvaru 25. kolovoza 1821. godine. Na njemu je bio i daruvarski vlastelin Izidor Janković i zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Ishod sastanka bio je da je daruvarska kapelanija uzdignuta na stupanj župe.
U razdoblju od 1821. -2014. godine na položaju župnika se izmijenilo osam župnika: Stjepan Piroš (1824. -1870.), Stjepan Tadić (1870. -1896.), Petar Ožanić (1897. -1906.), Mijo Ettinger (1906. -1954.), Dragutin Kleflin (1954. -1972.), Ivan Sinković (1972. -1990.), Zvonimir Marjanović (1990. -1999.) i Branko Gelemanović (1999. -2014.)
Svaki je od ovih svećenika tijekom svog župnikovanja nešto učinio za unutrašnji ili vanjski izgled crkve. Teško je izdvojiti sve one radove koji su na njoj vršeni tijekom 250 godina. Jedan od većih vanjskih zahvata, kojim je crkva promijenila svoj raniji izgled, dogodio se 1892. godine kad je bio sagrađen s ulazne strane visok crkveni toranj. Po pitanju proširenja crkve ili gradnje nove crkve najviše je truda uložio Mijo Ettinger. Za današnji izgled crkve najviše zasluge imao je Branko Gelemanović koji je nastavio neke radove koji su počeli u vrijeme njegovog prethodnika, ali su dovršeni tek u početnim godinama ovoga stoljeća. Izvršeno je puno radova i na njenom unutrašnjem uređenju i nije ih jednostavno sve pobrojiti, a svi su iziskivali velike građevinske zahvate.
250. godišnjica župne crkve ostat će upamćena i po tome što su u Daruvaru od 2014. počela raditi dva nova župnika: u crkvi Presvetog Trojstva to je Ivan Nikolić, a u crkvi Antuna Padovanskog Danijel Engelman. Ispomaže im đakon Ljubo Krmar.
Mijo Ettinger (1874. -1966.)
Mijo Ettinger rodio se 25. kolovoza 1874. u zaseoku Brezova Glava u župi Vukmanić. Njegovi roditelji, otac Mihael i majka Margareta, rođena Švajger, imali su u tom mjestu zakupljen mlin koji su nakon isteka zakupa napustili i vratili se u Novu Gradišku. Tu je Mijo završio pučku školu, a nakon toga nastavio školovanje u gimnaziji u Požegi. Poslije završenog šestog razreda otišao je u nadbiskupski licej u Zagrebu gdje je 1892. maturirao na gornjogradskoj gimnaziji, zatim upisao bogosloviju koju je završio 1896. godine te je iste godine bio zaređen za đakona. Pošto je bio premlad, nije bio zaređen za svećenika kao njegove kolege sa studija. Kao đakon obavljao je pisarsku službu kod Nadbiskupskog duhovnog stola - sve dok početkom 1897. godine nije bio zaređen za svećenika. Prvu svetu misu održao je u kapeli Nadbiskupskog dvora 20. siječnja 1897. godine. Iako mu je bilo ponuđeno da ostane raditi kao činovnik pri Nadbiskupskom duhovnom stolu, nije na to pristajao jer je htio raditi u pastvi. Bio je imenovan drugim kapelanom u župnoj crkvi u Daruvaru gdje je radio u razdoblju od 1897. do 1901. godine. U vrijeme prvog svog boravka na ovom prostoru napisao je jedan opsežan rad pod nazivom Zaista vrlo poučno koji je bio objavljen u Katoličkom listu 1901. godine. U njemu je opisao svoja zapažanja o tadašnjem stanovništvu i prilikama na širem daruvarskom prostoru. Iz njega je vidljiv njegov stav prema brojnom pridošlom stanovništvu raznih nacionalnosti, ukazao na njihove mane i vrline i može se reći da je dobro oslikao tadašnje prilike na području daruvarske crkvene župe. Može se zapaziti da mu je jednim dijelom smetalo što je pridošlo stanovništvo donijelo i novi način života koji nije bio u skladu s njegovim željama kakav bi taj život trebao izgledati u seoskim sredinama. Posebno su mu smetale razne plesne zabave i neke običajne svetkovine, vidio je u njima opasnost za mlade naraštaje koje je bilo sklono prihvatiti takve novine, a one su bile u suprotnosti od njegovog željenog načina života.
Mijo Ettinger je bio 1901. godine premješten za vjeroučitelja novakinja časnih sestara milosrdnica u Zagrebu gdje je radio godinu i pol. Nakon toga bio je postavljen za župnika upravitelja u Maji, a kada je u Daruvaru umro župnik Petar Ožanić, javio se na natječaj i 1906. godine bio postavljen za daruvarskog župnika. Na tom je položaju ostao do 1954. godine. U tom razdoblju izmijenilo se 28 kapelana i prema Spomenici „svima je ostao u dragoj uspomeni: bio im je pravedan otac i pun životnog i svećeničkog iskustva, dobar savjetnik.“
Mijo Ettinger je došao na župnički položaj u vrijeme kada je ponovo iskrsnuo problem nedostatka prostora u župnoj crkvi. Zbog priliva brojnog stanovništva krajem 19. i početkom 20. stoljeća, postojeća župna crkva nije bila dostatna da primi sve sudionike pastve, posebno u vrijeme velikih blagdana. Taj se problem htio ublažiti gradnjom manjih kapela u seoskim sredinama koje su bile u sastavu daruvarske crkvene župe. U Ljudevitinom Selu bila je 1907. godine sagrađena kapelica Svetog Vaclava, a u Končanici 1909. godine Uznesenja Blažene Djevice Marije. U njima su se samo povremeno obavljale Božje službe. Nakon što je 1908. godine Đulovac postao samostalna lokalna kapelanija, prostor daruvarske župe se smanjio i to je djelomično rasteretilo crkvu Presvetog Trojstva u Daruvaru. Kao zanimljivost treba spomenuti da je 1908. godine u daruvarsku crkvu bilo uvedeno električno osvjetljenje, čime se tada nisu mogle pohvaliti mnoge tadašnje hrvatske crkve.
Mijo Ettinger je u razdoblju do Prvog svjetskog rata puno truda ulagao u proširenje ili gradnju nove crkve. U tome je nailazio na mnoge prepreke. Proširenju su se protivile razne institucije pod izlikom da se želi sačuvati njena izvornost, ali je bilo i protivnika gradnje nove crkvene zgrade. Iako je radila komisija za izgradnju crkve i prikupljena je veća svota novca, do njene gradnje do izbijanja rata nije došlo. Tijekom rata, zbog visoke inflacije, dio novca je izgubio na svojoj vrijednosti pa se o gradnji nove crkve prestalo govoriti.
U tim godinama Mijo Ettinger se uključio u politički život toga vremena. Jedno vrijeme bio je izabran u Hrvatski sabor za izborni kotar Daruvar. Bio je član Hrvatske samostalne stranke i na izborima bio kandidat Hrvatsko-srpske koalicije. Protukandidat mu je na izbornom u kotaru Daruvar bio dr. Ljudevit Schwarz, židovski advokat iz Zagreba koji je zagovarao mađaronski program. U Saboru je bio sve do 1918. godine. Tijekom svog rada u Saboru bio je povremeno imenovan u pojedine komisije: u komisiji za podizanje spomenika kralju Franji Josipu II. i u odboru za bogoštovlje i nastavu. Bio je izabran i za zastupnika u zajednički hrvatsko-ugarski sabor u Budimpešti. U to vrijeme često je odlazio na saborska zasjedanja u Zagreb ili putovao u Budimpeštu gdje je branio prava hrvatskog naroda
U svojim se saborskim nastupima javljao za riječ kada se raspravljao o nekom pitanju iz nadležnosti odbora u kojem je bio izabran ili nekim pitanjima koja su se odnosila na područje u kojem je bio i izabran.
Prigodom rasprave o osnivanju IV. odjela pri zemaljskoj vladi, koji je trebao brinuti o tome kako se obrađuje i gospodari na zemlji, Ettinger je rekao da to pitanje imaju sve stranke u svojim programima i da se ono može poboljšati ukoliko se ukloni krivo shvaćanje jednog dijela inteligencije i seljaka da za dobro gospodarenje nije potrebna dobra školska sprema. Smatrao je da takva shvaćanja treba mijenjati, da politički IV. odjel ne bi mogao voditi dobru gospodarsku politiku jer su ti ljudi činovnici koji su opterećeni svojim poslovima pa nisu bili upućeni u sve probleme gospodarstva.
Ettinger je ukazao da bi se problem gospodarstva u Slavoniji unaprijedio kada bi se ona, zbog slabe napučenosti, popunila novim stanovništvom. Ukazao je da to što postoji Hrvatska poljodjelna banka nije dovoljno iskorišteno i da je priljev novog stanovništva veoma spor. Takvo stanje koristilo je strano stanovništvo, posebno Nijemci, koji su u Slavoniji osnivali svoje kolonije. S druge strani Zagorci (Hrvati) su se naseljavali na prostore nekadašnjih velikoposjeda. Treba istaći da su i u blizini Daruvaru u Ettingerovo vrijeme nastala tri takva sela: Borova Kosa, Velika Maslenjača i Stražanac.
U jednoj posebnoj raspravi za proračun 1914./1915. godine Ettinger je molio da se pripomogne vinogradarstvu u Daruvaru. Ettinger se također bavio vinogradarstvom. U kasnijim nastupima, u vrijeme Prvog svjetskog rata, govorio je o teškim gospodarskim prilikama na selu kao posljedici rata, o maksimalnim cijenama ratarskih proizvoda, o rekviziciji pšenice i zobi u daruvarskom kraju, o nametima za rakijske kotlove, o položaju interniranog i evakuiranog stanovništva. Usprkos takvom stanju, Ettinger je govorio o „lojalnosti hrvatskog naroda“ i potrebi širenja pismenosti među pučanstvom, posebno među ženama.
On je dobro poznavao prilike na području daruvarskog kotara pa je govorio i o teškom položaju učitelja. Ukazao je da oni, usprkos svojoj želji da se u potpunosti posvete školi i nastavi, u tome uvijek ne uspijevaju jer moraju brinuti da priskrbe dovoljno kruha, ponekad i na ponižavajući način, jer im učiteljska plaća nije dozvoljavala normalan život.
Nakon stvaranja Kraljevstva SHS u razdoblju 1918. - 1920. bio je član Privremenog narodnog predstavništva u Beogradu kao predstavnik Hrvatske zajednice u kojoj je njegova stranka postala jedna od članice nove stranke Hrvatska zajednica. Ta je stranka na izborima 1920. godine doživjela veliki poraz, čime je prestao i Ettingerov politički rad na državnoj razini. U razdoblju između dva svjetska rata bavio se uglavnom lokalnom politikom.
Mijo Ettinger je 1922. godine izdao publikaciju Stogodišnjica daruvarske župe (1821.-1921.) u kojoj je opisao dio novovjeke daruvarske prošlosti pa je time prva takva publikacija u kojoj se mogu pronaći mnogi podaci o ovom prostoru, posebno o vjerskom sastavu njegovih stanovnika.
U NDH je 1942. godine bio kratko vrijeme uključen u rad Hrvatskog državnog sabora koji nije bio rezultat nekih izbora, već je formiran po jednom čudnom ključu automatizma, prema kojem su u njega mogli ući također još uvijek živi članovi Hrvatskog sabora iz 1918. godine. Jedan od takvih bio je i Ettinger. Taj se sabor tijekom 1942. godine sastao samo tri puta i nakon toga nije bio više sazivan pa time nije ni utjecao na tadašnju politiku.
U košmaru Drugog svjetskog rata Ettingeru je uspjelo spasiti iz zatvora nekoliko daruvarskih građana koje su uhitile ustaške vlasti, a priznaje mu se da je zaslužan što u Daruvaru nisu bili rušeni sakralni objekti zbog njegovog stava „da je svaka crkva dom Božji“.
Nakon rata nove vlasti nisu imale primjedbe na Ettingerovo vladanje u vrijeme rata, ali je ipak u prvim poslijeratnim godinama nailazio na mnoge pritiske. Posebno je upamćen jedan događaja iz 1946. godine kada su iz Marijinog Dvora (Dioša) bili protjerani salezijanci. Oni su jednog dana krenuli u procesiji, noseći kip Marije Pomoćnice, u pratnji velikog broja vjernika prema novom boravištu u Badljevinu. Na tom putu u Daruvaru komunističke vlasti organizirale su „demonstrante“ koji su se trebali obračunati s „provokatorima“. Oni su štapovima napali sudionike procesije u Daruvaru. Iako su mnogi sudionici procesije potražili spas u daruvarskoj župnoj crkvi gdje je župnik trebao obaviti posvetu kipa, „demonstranti“ nisu crkvu doživjeli kao svetinju, nego su i tamo udarili na sudionike procesije. Od udaraca nije bio pošteđen niti Ettinger koji je zadobio i jedan udarac u glavu, zbog čega je dva tjedna nosio povoj na glavi. Iako su lokalne vlasti o svemu provele istragu, ipak je krivcem bio proglašen župnik kao „intelektualni suučesnik“ uz obrazloženje da je naredio zvonjavu crkvenih zvona prilikom dolaska procesije. Za taj prekršaj bio je osuđen na kaznu 10 dana zatvora koja je kasnije smanjena na sedam dana.
Ettinger je u zadnjim godinama svog župnikovanja obavio neke radove na zaštiti župne crkve. Tada je ponovno obojan njen krov. On je 1954. godine obolio od infekcijske žutice i tada se povukao u mirovinu. No, kada mu se zdravlje povratilo, povremeno je pomagao u radu župe. U tim kasnim godinama oslabio mu je vid i to je bilo uzrokom da je prilikom jedne šetnje pao i prelomio nogu u predjelu kuka. Iz bolnice se vratio neizliječen i 13 zadnjih mjeseci života proživio u krevetu uz velike boli.
Mijo Ettinger je umro 20. lipnja 1966. godine u 92. godini života. Pokojnikovo tijelo bilo je izloženo u župnoj crkvi, a brojni građani su dolazili odati posljednju počast svom bivšem župniku. Misu zadušnicu vodio je župnik Dragutin Keflin, a na Svetoj misi govorio je i dr. Josip Salač, duhovnik sjemeništa u Zagrebu. On je i predvodio sprovod. Pratilo ga je 10 svećenika, pravoslavni parosi iz Daruvara, Doljana i Katinaca, a u ime Vjerske komisije Općinske skupštine Daruvar govorio je saborski zastupnik Mišo Kmecik.
U Spomenici župne crkve je zabilježeno da je „župnik Ettinger bio po vanjštini dostojanstven i stroga izgleda, ali u svojoj duši pravedan, blag i vedre naravi. Imao je smisla za zdrav razum. Boravak u njegovom društvu bio je uvijek ugodan. Bio je svećenik čvrsta karaktera.“
Umjesto bilo kakvog osobnog zaključka o Ettingerove ličnosti, zadovoljit ću se Ciceronovom izrekom: Vita mortuorum in memoria est posita vivorum. (Život mrtvih je u sjećanjima živih.)
Post je objavljen 10.11.2014. u 21:44 sati.