vidrin s.

ponedjeljak, 29.06.2009.

PRIČA O DVA OZBILJNA LICA I ČETIRI VESELE NOGE








„El tango argentino es un pensamiento triste que se puede bailar“, rekao je veliki tango poetik ENRIQUE SANTOS DISCEPOLO, a danas je ta rečenica zapisana na zidu poznate argentinske nacionalne akademije i znači: „argentinski tango je tužna misao koja se može plesati... „
Tango je izrazito senzualan i strastven ples, koji svoje korijene vjerojatno vuče iz Španjolske ili Maroka. Naziv plesa znači: bubanj, ili grupni ples crnaca, ili ples u paru, ne zna se točno. Ono što jest sigurno: prava domovina tanga je Buenos Aires, odnosno njegovi stari kvartovi: La Boca, San Telmo, Barracas...Ima tu i tuge, i požude, i mržnje...uglavnom jaki osjećaji hrabrih ljudi, koji se ne boje ginuti...
Argentinski tango razvio se krajem 19. stoljeća pod utjecajem svih mogućih plesova kojih se u ovom trenutku možete sjetiti: te plesove donijeli su u Buenas Aires useljenici iz Afrike i Europe. Iz zadimljenih i prostačkih lokala u sumljivim predgrađima, tango se brzo uzdigao do najelitnijih dvorana..Devedesetih godina prošlog stoljeća, tango je ponovno uskrsnuo, a danas se smatra subkulturom i svakako je više od plesa! Tango je modus vivendi, senzualna elegancija i poseban oblik erotike!
Europljani su pokušali unakaziti taj prelijepi ples, nametanjem standardiziranih koraka i figura, pa ste vjerojatno nejedanput urlali od smijeha, gledajući plesače ukočene kao da su upravo progutali metlu ( ili nekaj drugo, mašti vam na volju hihi), paradnog i patetičnog držanja, jer su jadni, morali strogo brojati korake, poštivati strogu koreografiju...
Ma ne, to nije tango!!!! Pravi argentinski tango je vječna improvizacija i neodoljivo podsjeća na strastvenu i nepredvidljivu ljubavnu vezu između dvoje ljudi, može se plesati isključivo dušom i srcem. Muškarac je izrazito muževan i vodi, a žena je izrazito ženstvena i ona ga slijedi..Žena se može prepustiti, i može potpuno vjerovati partneru, jer ovaj je obožava...
Tu se radi i o povjerenju: plesači nikada ne znaju u kojem će se plesnom pokretu naći, pa trebaju u stotinki sekunde prepoznati signale svog partnera, kako ne bi krenuli svatko na svoju stranu!
Najbolji tangueri kad plešu, potpuno improviziraju i ne izmijenjuju pritom niti jednu jedinu riječ dogovora! A nama mogu izgledati kao da plešu neku tisuću puta ponovljenu koreografiju!
Uvježbanost pokreta, sličan plesni senzibilitet i intuicija, strastvenost, iskrenost, srčanost, potpuna predanost, pokazivanje emocija, sve što je neophodno i za svaku ljubavnu vezu, da bi je se uopće tako moglo zvati..sve ostalo natrula je žabokrečina ( duboko se ispričavam žabama, tim ljupkim bićima, jel nikad ne znaš koja je onaj kraljević).
Jeste li gledali film „Moulin Rouge“ i nevjerojatno jaku scenu tanga, otplesanog na obradu Stingove pjesme „Roxanne“...? Auuuuuuuuuuh;)))))
E, tako ja zamišljam pravi tango!

nedjelja, 28.06.2009.

ŽENSKI SVIJET

Jučer sam bila na babinjaku...frendice iz osnovne škole, bivše susjede, one prave, kojima ne moraš ništa naširoko objašnjavati..Kreneš nešto pričati, a one zamalo već i znaju što ćeš reći. Vjetar svakodnevice raspršio nas je na sto strana! Obitelj, posao, djeca, standardno. Nismo se našle dugo. Znamo se u dušu..slatko smo se smijale našim dečkima, peripetijama, maturalcima, prvim pijanstvima, svađama..Kao da smo opet sjele na svoje omiljene dekice ispod stabla hrasta i poigrale se lutkama našeg djetinjstva..Nisu se puno promijenile, ni fizički ni psihički. Zezale smo se u stilu...ma dobro je dok se još i prepoznajemo.. Izmjerile smo se, izvagale, izljubile, dosita napričale.
Takva druženja za mene zbilja imaju psihoterapijski učinak!
Brakovi preko deset godina, djeca koja kreću u školu, ili su kao moje Gunđalo već na pragu zrelosti.....Dječje nepodopštine..“ajme poludjet ću zbog malog..zakaj stara, pa sjećaš se sebe u to doba....“
A muževi? Ahh....sve slične priče...Jedna je izgradila karijeru, uspjela sama sa svojih deset prstiju, a suprug joj zavidi na većoj plaći i uporno je bezrazložno sumljiči da ima nekog, provjerava joj mobitel i slično....
druga trči doma već u jedanaest, jer da ko će joj uspavati djecu, treća veli, pretvaram se u svoju staru, na usluzi sam mu dan i noć, padam s nogu, a on vječno umoran...Kod te treće smo doma, kuću ljepšu u životu vidjela nisam, a okućnica tek, cvijeća ko u raju...Mislim si...pa jel normalno da se u ovim godinama ja spremam u podstanare....di sam bila što sam radila sve ove godine....
Sjedim ko čudakinja među njima...prevelika krila sakrila sam iza leđa, da se ne vide, pokisla su sva, dive mi se kako sam imala snage na vrijeme otići iz zajednice koja me nije zadovoljavala...
Htjela sam uspjeti sama..jer sam i bila veći dio vremena sama....kažem, slegnem ramenima, a krila mi mokra izdajnički zašušte..
Pa i jesi, stara...uspjela si....val podrške se proširi u zbijenim redovima starog prijateljstva...I mi smo uglavnom same....kaže ona prva...
Postoje ljudi koji mogu s puno kompromisa i frustracije, živjeti s nekim ko im je postao potpuni stranac. Sve radi djece. Radi imovine. Možda ljubuju sa strane i na taj način brak funkcionira kao sigurnost u koju se vraćaju nakon ljubavnih brodoloma...ja to nisam znala ni mogla..idealistički sam htjela u Pužu Mužu imati sve....prijatelja, brata, ljubavnika.....
Ma da, super mi je...kažem...ne želim kvariti privid moje pobjede....








.....al samo ja znam kako tutnje moje noći osame...kako je tužno kad me Gunđalo čeka na trosjedu u sitne sate, zabrinut gdje sam tako dugo...Kad ga navečer slijedim, jer želim znati što radi, s kim je, da li je to društvo za njega.....Kako ga s mukom ispitujem stručne predmete, a tako mu se prokleto ne uči....a ja sve znam o toplinskim svojstvima metala....
Nisam htjela imati privid zajedništva, beskompromisno sam se zaletjela živjeti sama u ovom našem primitivnom društvu, koje cijeni samo statuse i unaprijed, s puno predrasuda osuđuje sve one koji, čini se smjelo, koračaju u suprotnom pravcu.....
Samo ja znam da nisam uvijek tako hrabra kako izgledam...ponekad....

petak, 26.06.2009.

...kamo odlazi...

Ni sve čežnje, ni svi strahovi,
ni slutnje, ni bdjenja,
ni radost zbog dolaska...
ništa se ne može iščitati u ovim krošnjama
pod kojima se ostavljamo nijemi....
Ti ne znaš da mi postaje suvišna moja hladna hrabrost,
a ja ne znam koliko sam te ranila svojim poricanjem..
Ti ne znaš
muklo udaraju moje noći,
ja ne znam s koliko si muke bio moj odraz
u ogledalu...
Kamo odlazi ona naša nježnost
tko će joj ljubiti trepavice
i masirati stopala....
s kime će sada klečati ona naša žudnja
pod zvijezdama...
Svako malo okrenem stranicu
a vjetar je vrati....
bili smo preslični...
grleći se grlili smo sebe,
klackali se na vagi naših nesigurnosti,
mjerili neizmjerljivo...
ti ne znaš da mi postaje suvišna moja hladna hrabrost,
a ja ne znam koliko sam te ranila svojim poricanjem...

četvrtak, 25.06.2009.

HE PLAYS THE SAX

Srijeda je. 22 su sata. Ulice su pune ljudi, mlađih, starijih, dotjeranih, u trenirkama, casual odjevenih, vedrih, nasmješenih, zamišljenih, onih koji se uvijek dosađuju..Na Cvjetnom trgu rave party na otvorenom, povodom Dana planete zemlje. Performance s bakljama. Fora. Mi želimo poslušati poznati bend s dva saksofona, jednom trubom, bas gitarom, bubnjevima i sintićem. Obrađuju strane stvari, al imaju i svojih hitova. Klub je pun, preuređen, zadimljen, dobro ozvučen i prigodno osvjetljen. Nastup nikako da počne. Na velikom platnu prikazuju staru snimku Filipovića. Čovjek zvijer u prvoj rundi nogom ga ruši na pod i na podu udara i udara. Čuje se uzvik negodovanja, al sve oči ipak su usredotočene na opetovane snimke udarca. Čovjek je bez milosti. Čovjek je zvijer. Pomislili smo da je Filipović mrtav. Ne, nakon pružene medicinske pomoći diže se i još daje izjave novinarima. Ljudima je adrenalin na zavidnom nivou. Konačno, počinje svirka. Blues. Saksofon plače, gitara sentimentalno i bez patetike, javno priznaje da je slomljena. Regge. Prepuštanje struji. Sve je uvijek onako kako mora biti. Sjećaš se kad sam ti rekla da si morski čovjek i da se samo moraš prepustiti...more nas uvijek izbaci na površinu...Gorko si mi rekao..i mrtvace izbacuje...
Saksofoni u snažnim muškim rukama. Lagano se nadmeću. Pjevač pjeva zatvorenih očiju. Čovjek istinski uživa u onom što radi. Za susjednim stolovima sjede same žene ili sami muškarci. Ili tek jedan muškarac u većem ženskom društvu. Ska. Čista radost življenja. Saksofoni se otvoreno suprotstavljaju jedan drugome, a tu je i truba koja je presavršena. Sve mi, žene, gledamo u istog, saksofonistu. Neke ga čak i slikaju mobitelima.Pomalo je supijan, očigledno baraba, buntovnik bez razloga. Ima dužu kosu, nehajan šarm, prevelike hlače. Ima snažne ruke i dobar kapacitet pluća. Na stageu je opušten. Svakoj upućuje dug i značajan pogled, a zapravo nikoga ne vidi. Kreće se poput mačka, usporeno i samouvjereno. Svira snažno, usta ima izmišljena za poljupce. On ljubi saksofon i pleše s njim.
Život mu je očito buran i iscrpljujući. Nosi u sebi neku tugu, neko razočaranje. Ili to barem tako izgleda, kroz guste zavjese dima. Neizvjesna budućnost,stalno spakirani kovčezi, uživanje u trenutku, življenje iz dana u dan. Život mu je noćni, nemiran i bez sna. Silazi s pozornice u velikom stilu, sigurno je svjestan svekolikog obožavanja iz tame. Život s njime bio bi noćni, nemiran i bez sna. Al svaka od nas sigurna je da bi ga promijenila. Ostatak večeri, svaka od nas vidi se poput klupske pjevačice, promuklog glasa, neizvjesne budućnosti, stalno spakiranih kovčega. Svaka od nas htjela bi biti taj saksofon u njegovim rukama...Zašto volimo barabe, buntovnike bez razloga, divlje muškarce koji će, kada ga ozbiljnije zatrebamo,sasvim sigurno sjesti na svoj divlji motor i ostaviti nas u prašini ceste, slomljenih očiju..? Kada ćemo konačno shvatiti da ta ramena nisu dovoljno čvrsta za sve naše strahove, da ta puna usta neće ljubiti nas, nego svoj pozamašan ego, da taj nehajan šarm neće ni prepoznati naše snove, velike kristale..da taj bunt i to razočaranje nisu tu da bismo ih mi oplemenile, podarile im suosjećajnu suzu i pokazale im pravi put.....
Tako i ti šutiš..ko zaliven...dal se pokušavaš ohladiti..ili si se pokajao...možda nikada neću saznati...ja te neću mijenjati...
Izašle smo oko tri ujutro u tišinu gradskih ulica. Mi, nesuđene klupske pjevačice, s našim prevelikim snovima, pretijesnim kožama i mokrim krililma...
Come back to reality!

ponedjeljak, 22.06.2009.

ČARDAŠ

Pijem hladni tokajac....sličan je prošeku, jako jako ukusno, slatko....ima ga malo, tek za probu..
Ovaj put osjećam se razigrano. Pjevam si čardaš, sisterica se vratila iz Budimpešte i stalno priča na mađarskom i nekako osjećam neku milinu, radost životnu...praiskonsku....putuje mi se i pleše..
Nije od tokajca jer sam ga popila vrlo malo...za probu..a nisam od onih koje se napiju od čepa bar nisam bila Opija me čardaš!
Samo kad čuješ nazive mostova ...margithid llagmanjošhid sabackahid ežberthid lanchid..onak s onim naglaskom.... sve je odjednom ljepše.... Sedam mostova...predivan grad...bila sam davno;))
Juuuuuuh koje je to veselje bilo;)))) Moje male slatke čizmice..zemlju nisu diraleeee eeeeeeeej;)))
Opet mi puše neki vjetar putovanja...Carica Sissi ( zamišljam je ko Romi Schneider hihih) bila je zacopana u čuvenog mađarskog političara Gjulu Andrašija....ljubovala s njim godinama i zbog njega je naučila mađarski....Caričin kip na Budimu, na klupici...predivan je..Budimpešta...stara grofica na Dunavu...
Posvetit ću se sebi...opet širiti vidike...daljine me zovu...toliko toga još moram vidjeti...doživjeti...okušati..zaustavite zemlju...silazim;)))) Ne mogu ja dugo čamiti u mraku i osjećaju ljepljive tuge...Moja su krila toliko velika da ne stanu niti u misao o tebi. Ne možeš upravljati putovima ljubavi. Onaj koji te odabere, zauvijek će ti ostati odan. Ne trebaš li me, ne trebam te. Dok ti spavaš, ja ću ti ostaviti ružu na jastuku, da te podsjeti na mene koja moram uvijek osjećati da mi sve šibice gore. Želim se veseliti, a ne hraniti izvor boli i jačati ga do neprepoznatljivosti.Idem negdje daleko....ceste se slažu za mene...i zovu me...

nedjelja, 21.06.2009.

noćni poljubac

zaledila svaki osjećaj
smijem se cijelim svojim širokim licem
i dobro sam kao
i ljudi ne vide da vrištim
da mi se oči ne smiješe
da tako bučno šutim
i ti šutiš i ja šutim
i baš nam je dobro
ne želim da mi nedostaješ
sve je u glavi
koračam uspravno
ignoriram vjetar koji kao da puše s mora
smijem se cijelim svojim širokim licem
i dobro sam kao
a onda noću
kad svi zvukovi stanu
a moja želja za tobom guši me
iskradem se u voćnjak
za krijesnicom
stabla me osjećaju
prepoznaju odmah i zašumore
uberem marelicu slatku
zagrizem meko
i osjetim... tvoja usta...meka..
opet me ljubiš...
izvana malo hrapavo..od kože...
a unutra slasno...
sok mi pojuri niz bradu...
slatko je i oporo istovremeno...



strpljivo čekam kad ćeš me
prestati boljeti

NA RASKRŠĆU

Baš je padala dosadna kiša. Na velikom raskršću, moj frend i ja čudom se čudimo, po dobrom starom običaju.Zbog njega još mislim da me negdje čeka onaj pravi. On je jedan od onih frendova koji sve zna o meni. Žalim se frendu i ono, baš kukamo jedno drugom, po dobrom starom običaju: toliko krivih poljubaca, razočaranja, riječi nježnih izgovorenih krivim ljudima, bezrazložnog izazivanja ljubomore, blentavog taktiziranja, pa onda gomila neprospavanih noći, jedva suspregnutih suza ili jecaja u samom autobusu..A zašto..? Povrijeđena taština. Nakon svega mogu reći, rekoh frendu, Ljiga je samo povrijedio moju taštinu. Zašto je odustao? Zašto je tako čvrsto zatvorio vrata, kad sam ih zapravo ja mislila zatvoriti? Zovem ga Ljiga jer je doista bio ljigav na samom kraju. Mislio je da me nije vrijedan. Mislio je da sam tek slučajno odabrala njega. Strpljivo je, kao nitko do sada, podnosio promjene mojih raspoloženja i čekao, čekao..čekao da se zaljubim u njega.Na nesreću, nije morao dugo čekati. Bila sam izgladnjela zbog dugih godina zime, neshvaćanja i samoće. Iz očiju mi je frcala želja. I onda, kad sam mu priznala da ga trebam, nakon prvobitne nevjerice, rekao mi je da smo skrenuli s puta. I da je on zatvorio vrata. Nekako sam sve svjesnija da je Ljiga bio moja tek usputna stanica, neophodna stepenica da bih shvatila. Čestitam, Ljigo, bar neka korist od tebe! Nakon što je okrutno zatvorio vrata, pomogao mi je da bih postala svjesna koga zapravo volim cijelo ovo ludo vrijeme i zašto. Tko je moja baza. Možda zato što mi Njegove misli o meni ne daju mira već jako puno godina. Možda zato što je nekoć bio središte moga svijeta. Možda zato što sam uz Njegove znakovite poglede rasla. Možda zato što se godinama nikako ne možemo prerasti. Daleko je, al nije lik iz moje mašte, stvarniji je od mnogih koji su mi kao blizu. Nije bio hrabar, nije se nikada za mene borio, al me nikada nije razočarao. Uvijek me nekako postojano volio, uvijek jednako. On je moja Baza, moje utočište gdje nikada ne pada kiša, moja oaza, srećica koja me uvijek može okrijepiti. To je kao kad imate svoje stablo jabuke, svoj komadić trave, dio neba, neko mjesto na svijetu koje možete nazvati svojim domom.U njegovom zagrljaju, ja sam doma i još uvijek imam trinaestak godina, imam ružičasti rajf i tirkizni plastični prsten, penjem se na stabla i radim stoj-most na travi..Moj najbolji frend odmah je shvatio kad sam mu na raskršću prepunom lokvi rekla: ti i ja u ljubavi dajemo sve od sebe, jer imamo svoje ljubavne baze. Nema to svatko. Mi zbog toga u našim vezama ne volimo muljati, izvoditi bijesne gliste, taktizirati..Ogolimo se ko puževi golaći i konstantno se čudimo na što su sve ljudi spremni kad se boje riskirati. Mi riskiramo jer imamo ljude uz koje smo se emocionalno razvijali, ljude koji su obilježili veći dio našega života, a to što nismo s njima, ne sprečava nas da ih volimo..od njih smo tako puno naučili..Ljudi se nekako ne vole sjećati svojih baza, no moj frend i ja to često činimo, shvaćajući gdje su nam i koliko su nam jaki ti korijeni, i koliko smo i sami zbog tih korijena snažni..Na velikom smo raskršću stajali, moj najbolji frend i ja, a onda su nas, ko dvije začuđene biljke, počeli s jedne i druge strane nesmiljeno zalijevati jureći auti, a mi se nismo ljutili..baš naprotiv...Bili smo mokri do kože, preko glave i smijali se ko blesavi...Vidjeli smo kako se u daljini i vozač autobusa smije ko blesav..Pažljivo sam oblikovala ustima pitanje: možete nam otvoriti vrata..? I, mada nije bio na stanici, vozač busa otvorio je vrata...

petak, 19.06.2009.

VATROMET

Bundek. 22 su sata. Rijeke ljudi traže utočište od vrućine u svježini krošanja, trave i noćnog opojnog mirisa cvijeća, pa krenuli i i mi. S rijekom. Među cvijećem odzvanja Carmina Buranna. Voda savršeno prenosi taj uzvišen ton. Osjećaš se odjednom svečano. Niotkuda i nenadano dođe taj poseban osjećaj samoće u svemiru, samoće zbog koje se više ne osjećaš ljepljivo usamljeno, nego svečano i posebno. Zastrašujuće samodostatno. A kad je krenuo prvi vatromet nismo bili potpuno spremni ni informirani, pa smo si veselo čestitali Novu Godinu. Možda bi meni i mogla početi Nova. Možda bih baš mogla prestati ljudima stalno pričati o njemu. Besmisleno tražiti uzroke njegovog straha, analizirati njegove rečenice, poglede... Možda bih baš i mogla prestati sanjati njegove poljupce i zamišljati da će mi prići ponovno. Možda bih baš i mogla prestati u masi ljudi tražiti njegove oči, jer Grabežljivac ionako nikad nije volio javna okupljanja. Možda bih se fakat mogla početi od srca smijati. Kad nisam dugo. Možda bih baš mogla...prestati mahnito pogledavati na display svog mobitela, kad mi ionako sigurno više neće poslati nikakvu dvosmislenu poruku ..Neće me moći više nikada nazvati!!!!
Šarene plamteće rakete rasprskavaju se iznad moje glave poput divovskog cvijeća, plešu u ritmu glazbe sa zvučnika..i ja se ulovim kako široko razjapljenih usta, poput malog djeteta, s rukama prekriženim u sveopćem divljenju, s potpunim ganućem promatram tu ljepotu..Crazy little thing like love........oooooo yes it is
Prije godinu dana uživala sam u vatrometu svojih osjećaja puna dva mjeseca. Raznoraznih osjećaja, da se razumijemo. Poslije sam se, bar pola godine, gušila u dimu i barutu koje su ti izgorijeli osjećali ostavili iza sebe. Oči tako nairitirane od plača i dima, da ništa nisam mogla bistro vidjeti. Tako da sad konačno mogu razumijeti ljude koji mi kažu da se ne mogu zaljubiti. Naravno da ne mogu jer ne žele. Ne žele za taj prekratki tren ljepote, protratiti poslije mjesece i godine možda, na samomučenje, analizu, kajanje i samoću, koja nakon ljepote padne još teže. Pa ulaze u veze i brakove bistre glave, u svakom trenutku svjesni da bez svega mogu ostati... Zaljubljenost je luksuz, privilegija za djecu i one vrlo, vrlo mlade. Koža im je drukčija i brzo zarasta. Gotovo naočigled. A što je s nama starijima koji još očekujemo da ćemo u trenutku kad nam se s nekim sretnu oči, čuti violinu, osjetiti rasprskavanje vatrometa u sebi i još zadržati taj plam dugo dugo u sebi i na nebu..? Što je s nama koji smo uvijek ponovno spremni djetinje se zaljubiti, čak i onda kad slutimo ili znamo da će nakon tog vatrometa, bar pola godine padati s neba tek dogorijeli smotuljci baruta, da će sve oko nas biti puno dima i smrada sagorijelih iluzija i snova, da će vatrogasci jedva ugasiti požar koji smo izazvali potpuno se predajući čaroliji ljepote trenutka..Sve ima svoju cijenu. Bistra glava sasvim sigurno ne garantira uspješno izbjegavanje svakog razočarenja. Možda samo moramo naučiti baratati s vatrom. Grabežljivac sad sigurno prezire vatromete. I bistre glave ulazi u sve veze. I bistre glave ne daje mi nimalo nade. I misli da će tako izbjeći dogorijele smotuljke baruta, ispečene prste i vatrogasce koji spašavaju u zadnji čas..Al nešto sigurno znam: tek nakon potpunog uživanja i sagorijevanja možemo ostati cijeli..Možda i meni jednom dođe Nova Godina.

četvrtak, 18.06.2009.

Želim nestati za tebe.
Možda da bi shvatio koliko ti nedostajem.
Moja riječ.
Moj uzdah.
Moj smijeh.
Pretjerao si s taktiiziranjem.
Rekoh ti davno da me taktika hladno-vruće može samo ostaviti hladnom.
Zakoni fizike kod mene ne pale. Samo onaj iskren, zakon srca.
Ti kreneš urušavati, a ja srušim dokraja.
Ne volim kad se to radi tupim nožem.
Imali smo malo požude. Malo dugih telefonskih razgovora.
Prepričali smo si svoje živote, onako potanko, iz početka,
da se razjasnimo i sebi.
Možda smo si zavoljeli duše.
Znala sam da je kraj po tome kako si me ljubio zadnji put.
Kao da ćeš me pojesti.
Brada mi još nije zacijelila.
Svima pričam kak sam pala
i ne lažem zapravo.
Ne želim viđati više tebi slične.
U autobusu i na sličnim glupim mjestima
rasplakati se ko glupača svaki put
kad vidim obrijanog tipa sa cvikama.
Ne želim više iščekivati tvoj poziv.
Želim se osjećati ko u onoj Arsenovoj pjesmi: Otkada te ne volim...
Dosadila sam Bogu sa svojim cendranjem, pisanjem i samosažalijevanjem.
Sa svojom neutaživom željom da me se voli, obožava i želi.
To nije moje prirodno stanje.
Stravično boli kad muška fokusirana pažnja
jednom zauvijek mijenja smjer..
A ja sam u našem polufrendovskom odnosu
samo iskrenost očekivala...
golo poštenje....
Bio si ovisan o meni.
Brzo sam postala svjesna svoje ovisnosti.
Kažem si: pa i pauka bih kućnog tako zavoljela
i ime bi mu brzo dala
i plakala nad njim kad bi krepao
da me zvao svaki dan, pričao mi priče
i volio na takav bezuvjetan način.
Možda je bezopasnije da nađem pauka...
on ne nosi mobitel...
To je to.
Ne mogu ti još oprostiti, al ozdravit ću..
budem budem....
big girls dont cry....

srijeda, 17.06.2009.

LJUBAVNI OKUSNI PUPOLJCI

Eh, kad bi se moglo..I u ljubavnom životu na vrijeme aktivirati sve svoje okusne pupoljčiće i birati s ljubavnog stola samo ono što nam se u tom trenutku radi, ljubi, sanja, želi, a ne radi kompromisa koji neće niti jednu stranu u potpunosti zadovoljiti, ustrajati i ustrajati na nečemu što nas ne usrećuje. Ili zbog neutemeljenog straha od samoće, uzmemo sa stola prvo jelo koje možemo brzo sažvakati i krenuti dalje...Kao i za stolom, tako i u ljubavnom životu,treba znati koje su nam namirnice pouzdano štetne ili debljaju, koji ljudi će sasvim sigurno ugušiti svaku našu iskru, mada su nam na prvi pogled neodoljivi, čija nam pesimistična narav može donijeti previše razočaranja, a mislili smo da će se vremenom sljubiti s našim pretjeranim optimizmom... Znati koje će nam egzotično jelo sasvim sigurno sjesti na želudac, mada se radi o iskušenju i suprotnosti koja nas privlači. Znati kada treba otići bez žaljenja. Znati kad nam je najukusnije - biti umjeren i dozirati, čak i kad nam oni čudesni leptirići zalepršaju u želucu i glavi..Možda to dođe s godinama i određenim godinama ljubavnog staža. Možda se može naučiti izdaleka predvidjeti i prepoznati situaciju, čovjeka, okus koji nas nekoć prevario, pa tako izbjeći gladno i neumjereno posezanje za nečim i nekim tko je isuviše gorak, neizdrživo kiseo,totalno presladak, ili toliko slan da smo neprestano žedni... Vježbate li svoje ljubavne okusne pupoljke? Oni su daleko više od seksualne privlačnosti, mada sve počinje njome..pa najčešće nećemo ni okusiti nešto što nam ne izgleda dobro i što nas ne privlači, zar ne? Radite li i vi na svome izboru partnera, partnerice, ljubavnika, pa i prijatelja? Jeste li uopće svjesni svoje mogućnosti izbora? Postavite li si katkad pitanje: da li je to doista ono što mi treba? Želim li to? Pitam, samo pitam, jer ja- ne. Ha, kao prvo, uvijek posegnem za onim što mi se čini da još nisam nikad probala, a izgleda dobro. No, onda se s vremenom pokaže, da je to jelo koje sam tisuću puta probala, samo je spremeljeno na poseban način, uvijek drukčiji, neprepoznatljivi. I da, pokaže se da mi ne čini uvijek dobro. Kao drugo- postupam zaljubljivo i bez predumišljaja. Uvijek se nekako dovedem u stanje opće izgladnjelosti, pa su mi zbog toga često oči veće od..znate već čega. Trebalo bi se valjda malo češće ljubakati..ako ste slobodni, naravno..Tada biste na vrijeme razvili svoje ljubavne okusne pupoljke..i nikako se ne biste nikada doveli u stanje totalne izgladnjelosti. Tako bi biranje što pojesti, s kime ostati- moglo biti daleko racionalnije..I stigli bi se pitati treba li vam to nešto doista, prije nego zalepršaju oni čudesni leptiri u vašem želucu i glavi..Stoga ovog ljeta ako ste slobodni, ljubakajte, zavodite, flertujte, kušajte sve okuse koji vam se nude i razvijajte okusne pupoljčiće! Otkrijte i naučite što vam šteti, od čega ćete se nepotrebno udebljati, što vam može izazvati alergiju i što vas nikada ne može zasititi dokraja...Potom nađite svoj omiljen okus, svoju mjeru i radujte se životu!
A tako ću učiniti i ja...da opet ne pregladnim hihihi

ponedjeljak, 15.06.2009.

kako sam poljubila dupina........

Ponekad mislim...Kad bih živjela negdje blizu mora, moja duša nikad ne bi mogla biti usamljena, bolesna ili tužna..Čitam u moru sve što o životu čovjek treba znati. Kada se boriti, kada prepustiti, kada zaroniti..kada se osamiti...kada pomirisati..More o ljubavi zna sve. Kako nahraniti i osvježiti da ne umre...
Kada rastanci postanu prebolni uvidjeti koliko je široko prostranstvo nebeskog svoda nad morem, kad ti se učini da sve zvjezdice su potonule i da ih možeš dotaknuti rukom...Kad si imalo sjetan, kako radosno i nisko prolete razdragane lastavice....Liječe me ovi mirisi...ružmarin, kadulja...pa malo mente da umiri san..utrljam listiće limuna da razbudim sljepoočnice prije nego dođe..da ostanem pribrana i svoja...
Zove me..kažem mu gdje sam...želi me vidjeti barem na tren..dolazi brzo..poput dupina..meni puca naramenica haljine...pridržavam je rukom...haljinica mi se sama razodijeva od želje....hodam prema njemu...i smješkam se...
Razgovaramo dugo...s pogledima uprtim u dubinu mora i neba gusto posutog sitnim kristalima...
Mogu napipati njegovu tugu...i već kad pomislim da će pričati satima i da me nikada neće poljubiti...on odjednom i naglo, kao i prvi put..uzima mi lice u svoje ruke...i ljubi me kao da nikada neće prestati, kao da ćemo nestati jedno u drugom, utonuti kao u more...
Tada sam ugledala na površini mora tanki slap mjesečeva srebra
i poželjela biti lakša od oblaka
osjetiti ponovno i zauvijek
miris tvoje kože
i vruće poljupce na mom vratu
znati da si samo samo moj
Tako sam i krenula
naga i tiha
pratiti tanki mjesečev trag
Kosu sam ošišala i dala je vještici morskoj
u zamjenu za noge umjesto repa
dala sam joj i svoj glas
Haljinica je kliznula
ugledah tanki mjesečev trag
a zvjiezde su sve zaiskrile u moru
tada sam poljubila delfina...

četvrtak, 11.06.2009.

Ajme....kad sad..nakon godinu dana...vratim se toj Ljepoti
kad me primi u svoj majčinski zagrljaj nježno nježno
ljulja na valovima svojim
primi u svoje krilo....
"kaže ništa nije bilo..."
pomiluje mi lice.....uđe mi u oči i nos i usta
otpjeva sa mnom najljepšu ariju slobode...
Kad opet zaronim duboko, duboko....
pa zaškiljim i onako s morskoga dna
uvjerim se ponovno da je tirkizna granica puna svjetlosti
između jave i sna....
Napunit ću suncem kosu...
divlje ću zaplivati prema pučini...
nahranit ću oči morskim algama...
upoznat ću dupina...
uplest ću u svoje ruke podmorske stijene...
poklopit će me val...a more me ponovno uzdići...
samo se prepustiti treba....
vratit ću se tiho....čeznutljivo...njemu...
koje zna kako s mojom dušom treba....
moru koje me jedino zna, prihvaća i razumije...
već osjećam trnce i svjež morski zagrljaj....

Dragi moji...par dana me nema...idem tražit dupine hihihihi;))))))
Ljubnem vas najdraži moji....i čitamo se....uživajte u svakoj nanosekundi...i budite sretni!;)))))

utorak, 09.06.2009.

AJDE PLIZ ODJEBI OD MENE

Prisjetila sam se svih. Svih onih koji su ostavili trag i učinili me ovako bogatom emocijama, a istovremeno nesalomljivom. Nesalomljivom jer sam naučila da ljubav nije patnja. Ljubav nije bol. Krvarila sam zbog svoje taštine. Umirala zbog svog ili nečijeg inata. Bdjela zbog svoje ili tuđe ljubomore. Učinila od nekoga dom, zbog vlastite ovisnosti i opsesije. Očekivala više nego što sam mogla imati..sve to nije ljubav.

Kod Zakonitog se radi o sukobu različitih svjetova.,drukčijem poimanju pripadanja i zajedništva.
Faca je ulazio i izlazio iz mog života, jer sam mu sama to dopuštala. Nazivala ga domom, a bio je opsesija, čežnja za mladošću, tuga zbog prolaznosti. Ljiga me probudio i ostavivši me, učinio jakom.


Al ima Netko ko me još peče. Netko o kome ne mogu puno ni pisati ni govoriti. Netko koga još nisam definirala...još nisam shvatila zašto je došao, što me to važno trebao naučiti....
Zar mogu postati još jača, a istovremeno zadržati živo srce koje se raduje, koje očekuje, koje ne prezire, koje se daje? Može li se to?

Postoji taj netko tko mi ništa nije obećao. Netko ko mi je prišao na tako uporan, hrabar i strpljiv način, kao nitko do sada. Netko kome sam mjesecima odolijevala i migoljila, a poslije mu davala cijelo svoje vrijeme i nevrijeme. Netko koga sam samo posudila, s namjerom da ga na vrijeme i vratim. Netko ko me pecao taktikom starih prekaljenih lovaca. Netko kome sam dozvolila da mi laže. Netko koga svakodnevno boli, a ima dovoljno energije za triput propješačiti svijet.
Ime mu je Grabežljivac..ne spominjem mu ime kad sam sama noću doma....

Ovo je prepuno gorčine...preporučam ne čitati ako vlastite gorčine imate u izobilju...
Ljuta sam na sebe....


Ajde pliz odjebi od mene
jer sad počinje gorki dio kolača
tipične laži i izmotavanja
ne treba meni tvoje samilosti
samo nestani, ispari,
preseli se u moju prošlost
(bit će ti lijepo tamo)
tamo gdje ti je već odavno i mjesto
I pusti me da spavam,
spavam i sanjam
(prokleto znaš da zaslužujem bolje)

Ajde pliz odjebi od mene
a ja ću isplesti vjenčić od lavande i ruža
bilo je to malo slučajne ljepote
( sjever i jug ne idu nikako)
ajmo prevariti slučaj
kao da ništa nije bilo
I pusti me da spavam
spavam i sanjam
(prespavam ovo ljeto)

Ajde pliz odjebi od mene
jednom ću se tome svemu smijati
i sve zvijezde moje skupa s mjesecom
odjebeš li na vrijeme
već ću ti naći gomilu opravdanja
(zaboraviti sranja)
i sjećati se samo kako si mi
pjevao, govorio da je sve u glavi,
masirao mi stopala, poklonio amforu,
pratio mi autobus i trubio iz auta
htio da te obožavam
kako sam te obožavala

Ajde pliz odjebi od mene
pretvori se u amforu
nek te spremi more negdje duboko
da te nikad više ne vidim

Odjebeš li na vrijeme
moći ću isplesti vjenčić od lavande i ruža
za tebe kojeg boli
za mene koja volim

nedjelja, 07.06.2009.

....post festum...

Hvala Vam svima na podršci i čestitkama, mada je fešta sasvim spontano nastala, pa sam je li...brzo pronašla i razlog hihihi:)))) Drago mi je da mi je torta dobro ispala, i vidim ima je još poprilično ( šteta kaj se to tak nemre i inače:) pa se poslužite lijepo kad god se zaželite malo slatkog:)))

A ja idem dalje...u neprekinutom nizu...kroz moje malo poetsko putovanje...uvjeriti se da je svaki bio gospon Pravi i da se pojavio u pravo vrijeme..da sam od svakoga ponešto dobro naučila, onako, za ubuduće....

Imena koja im dajem od milja su, ne znače ništa, služe samo za razlikovanje...Facu ste upoznali, a Ljigu....
eeeee....Ljiga je posebna priča....

Ljiga se pojavio u mom životu jednog posebnog proljeća...Osjećala sam kako izlazim iz svoje čahure, kako se budim zajedno s prirodom, kako pjevaju u meni ptičice...Osvajao me pomalo, svakim danom sve više...približio mi se pričom, iskrenošću, neposrednošću i jednom vrstom usamljenosti koja mu je izlazila iz očiju.
Nazvala sam ga Ljiga, jer mi je trebalo dugo vremena da prihvatim njegova zatvorena vrata. A zatvorio ih je kad je naša veza počela mirisati na nešto ozbiljno, na nešto u čemu se on nije znao snaći. Nazvala sam ga Ljiga, jer mi je trebalo puno i previše vremena da zaboravim njegove ruke koje su me salijetale na svakom koraku, njegovu ogromnu želju da me dotiče i miluje bez prestanka...Taj je čovjek znao milovati i pogledom.
Prije mene doživio je veliko ljubavno razočaranje. Još je bio povrijeđen i ljut. Zato si to nije htio dozvoliti i sa mnom.
Priča sa mnom činila mu se preopasnom, zbog okolnosti u kojima sam se nalazila. Nije htio riskirati.
Prebolijevala sam ga punih godinu dana....on je onaj o kojem sam pričala svima..frendovi su me već počeli izbjegavati ....pa kad sam već dosadila i samom Bogu sa cmizdrenjem, krenula sam se povjeravati i frizeru, i teti u dućanu..zubarici oooo da.....U to vrijeme sam imala priliku i kolumne pisati za jednu radijsku emisiju petkom..pa sam i tu zapomagala hahahaa ajooooooooooj:)))
Al kako to ipak jednom i prođe..nevjerojatno!!!

Danas imamo jako lijep odnos. Postavlja se zaštitnički spram mene, al jako voli o svemu čuti moje mišljenje.
Zaboravila sam mu i oprostila. I osjećam se velikom zbog toga. On mi je nedavno rekao da osobu poput mene nikad nije sreo.
"Emotivna si, da, al ko mačkurina neka, uvijek se dočekaš na sve četiri...nitko ti nije ni do koljena..."
To je zato, jer sam ostavljala i bila ostavljena...naučila sam razumijeti da sve što nam se događa tako mora biti
i napokon sam s godinama shvatila, da jednostavno treba uživati u svakom trenutku....nastojati prerasti taštinu i ponos....i uvijek ići naprijed...

Ova pjesma nastala je neposredno nakon što smo se rastali.. bolna sam sva, i još ne shvaćam zašto mora biti kraj....

OPROSTI MI MOJ PRAVI ANĐELE

U sebi te nazvah anđelom

da zavaram tu silinu iznenadnu

da zatomim tu čudnu strast

Živjela sam u medenoj šumi

u kući babe Jage presvučenoj slatkišima

dok obožavao si svaki zglobić na mojim prstima

uvukao mi se u pore i trepavice

pripitomio svaki moj oprez ili strah

a onda kukavički zatvorio vrata...

Pustila sam za tobom samo dvije suzice ( dobro, tri)

jer ti si običan vrag

zašto ti je trebalo baš moje srce

Gušim se u kašlju neizgovorenih riječi

i počinju me peći

nisam bila spremna za kraj

subota, 06.06.2009.

ajmooooooooo kavica i tortaaaaaaaa za drage blogofrendove:)))))) u slaaaaaaaaast njam!

Usput, ja slavim 50.-ti post hihihihi:))))) Jeste zaposlili žličiceeeeeee....haaaaa???:)))))))

OPOJ

I tako,

lijepo je biti slab

i dozvoliti si hrabrost

s lipanjskim kišama

zadrhtati od ljubavi...




Na ovaj dan svetkovine Ljubavi
znaj, da koralj si nježno vraćen moru

da proslaviš dubinu smislom
da opjevaš slobodu ljepotom

Od razdraganosti more te stvorilo
oblikovalo i posudilo svijetu
da pokažeš kako uspravno ko jedro
u svaku novu zoru zaploviti...

Na ovaj dan svetkovine Brižnosti
znaj, do svake dubine dopire ta svjetlost
kad vjetar se stiša, a stijene postanu plave

da probudi malo tužne školjke
da nadjača tajne nemani straha

U grlu su ti jata ptica
snaga sija sa tvog lica
s lakoćom ćeš ploviti...

Na ovaj dan svetkovine Truda, Znoja i Muke,
znaj, dragocjenost je u svakom koraku tvome
A sve zemaljske vrednote čekaju samo tvoje ruke...

Jer ti si koralj nježno vraćen moru
Da dubini budeš zalog Dobrote....

update: pjesma je posvećena mojoj prijateljici koja je odselila u južnije, toplije krajeve...i koja mi kronično nedostaje, jer smo ona i ja , sličnog senzibiliteta, marljivo, svih ovih godina, skupljale lijepe misli, pisale, prepisivale, maštale, bodrile se, drhtale skupa od ljubavi koju smo čuvale, svaka prema svome prvom uzdahu...smijale se, lunjale po gradu...fali mi da je to ponekad strašno..imam prijatelja, al niko nije kao ona...
Rekla mi je jučer da ponekad čita moje postove.. Onda će se sada sjetiti i svoje diplome....:))) i našeg silnog zanosa i ponosa i snage..

četvrtak, 04.06.2009.

san o proljeću

Predamnom
puna je čaša nabubrenih mirisa priznanja
u tišini nalik na čekanje proljeća...
A želje pune pupoljaka strpljenja,
samo što se nisu raspuknule silno....
....i procvale.....

Dvaput je kapnulo nebo
u moju orošenu čašu..
Između dviju grmljavina
ostalo je još dovoljno vremena
da primjetim tvoja usta
poželim te
i ponovno zaspim......

srijeda, 03.06.2009.

BIJELE NOĆI ( da...skužio si..za tebe je...:))))

Dođi...
nebo je ušlo kroz moj prozor
i sve su zvijezde legle pod moj jastuk
Osjetila sam koru drveta
i razumijela govor ptica pred neko jutro
Mjesec me zagrlio
vile su noćne zaplesale
Ponovno
potraži me
bit ću sramežljiva za tebe
zbunjena i plašljiva ko srna
Pravit ću se da sam dobra
da nisam svu noć divljala livadama
musava od trešanja slatkih
u neko jutro rano rano
da budem lijepa nekome
u potoku da se umivam
s gorskim vilama da snivam....



......došao si....
jer bio si najpotrebniji....
zbog lelujanja zraka,
podrhtavanja i čudnih bolesti
( dijagnoza je odavno postavljena)
svi bolovi prestaju i odlaze...
Ti promatraš
da li su se promijenile crte na mom licu
i ništa ti ne mogu sakriti
neodređeno se smiješim
i trpam komadiće nježnosti
duboko u džep
za zalihu...

utorak, 02.06.2009.

TEŠKO JE POVJEROVATI KAD ZNAŠ

Frend me tog jednog proljeća dvije i druge, pozvao na kavu...NIsam slutila ništa, baš ništa. Sjeli smo i naručili, kesili se ko i obično...a onda je pred mene stavio jednu slikicu...Nagnula sam se pažljivo i vidjela na slici..Facu. Pomislila sam, vidi ga kako me zeza..kaj sad ovo znači, a možda sam mu i rekla, daa iiiiiiii???? Na poleđini je pisalo, mojoj Jedinoj..
" Okej, ko je sad ta jedina i kaj ja imam s Facinim slikama ko zna otkada..mislim stvarno..."
"Živ je. Živ je mala. Našli smo se. Šalje ti ovo."
Dobro je da sam sjedila.
Zapalila sam drugu cigaretu, mada je ona prva još dimila u pepeljari.
Imala sam vjerojatno pogled tupog slaboumnog djeteta.
Moja prva reakcija bila je ljutnja. Ne, nikakvo veselje, nego pravi razjareni bijes.
"Zar je sve ove silne godine šutio, držao me u zabludi da je poginuo, da ga nema...? Nije se pitao kako sam to primila, jesam li dobro...I da, sad se javlja u velikom stilu..ono, slika govori gledaj i pati za onim što si mogla imati...
Sad se javlja, kad sam donekle posložila svoj život, a ne onda kad sam bila slaba i sama...nije fer...."
"Htio bi te čuti...", frend mudro ignorira moj bijes.
Ne, nešto tvrdo u meni ne da broj, niti želi njegov.
Moj plavi san, čistu nepatvorenu nježnost, Ljubav čije sam ime prvo udahnula, pa se zagrcnula i zamalo udavila od te siline..
A onda je mama prvi put završila u bolnici. Osjetila sam svu hladnoću i samoću svemira, pa sam zatražila broj.
Zbog toga je valjda ponovno došao u moj život...( ovog trena sam shvatila)da me izvede iz labirinata suza i straha....on je to jedini mogao i znao....
Ne smijem to raditi..mislila sam. Odvratna je ta nadmoć, prividna superiornost kojoj sam nasjela. Opravdati ta sranja može samo stanje straha i groznice u kojoj se nalazim zbog mamine bolesti.On je tvrdio da nas ne uznemiravam, al da sam ga "uhvatila za končić i oparala..i da će mu trebati cijela vječnost da se opet splete.."
Polako se počela stvarati navika davanja topline koja nam je kronično nedostajala u našim životima.
Igrala sam iz ofsajda, napadala prolaznost, suprotstavljala se zakonima fizike, pokušavala zanemariti koliko mi nedostaje....i tako je nastala i ova pjesma....

TEŠKO JE POVJEROVATI ..KAD ZNAŠ

Već dugo nisam osjetila na sebi
tvoj pogled
kao kroz krošnju da koračam
Zrak je gust i sazrio za susrete
Teško je povjerovati..kad znaš..

Miluje me tvoje sjećanje
i opet su laste u mom grlu
i smiješi se dijete koje si ostavio čekati
Teško je povjerovati..kad znaš...

Most sam podigla i brodovi slobodno plove
zapetljan poput čička u mojoj kosi
još daješ mi ushite
jer to je ionako najbolje što znaš

Al brodove kao i sjećanja
treba pustiti da slobodno odu
u ničiju zemlju
jer nikome ne pripadaju
ni vjetar ih ne može imati

I što bismo imali da spustim most
i rasplačem se na nekoj kiši
oslonjena na stablo, pred zoru
Brodovi bi već drugo jutro nastavili dalje
kao da ništa nije bilo
A ti i ja u svojim lukama
opet bi s težinom mijenjali granice
Već dugo te nisam osjetila u sebi

tvoj glas, kao kroz dubinu da uranjam
Voda je tirkizna i miriši na susrete
Teško je...teško je povjerovati..kad znaš...

ponedjeljak, 01.06.2009.

BAJALICA

Faca je morao otputovati...i dugo se nije mogao javljati...bio je rat..Glupo je pisati o tome kako nas je rat razdvojio. Mnoge je. I razdvojio i sastavio ponovno. Al mi smo bili klinci....Glupo i suvišno bi bilo pisati kako sam živjela od poziva do poziva i gušila se u strahu zbog njega, i morala to doma dobro skrivati, jer ne bi razumijeli...Glupo je uzdisati nad time...mnogi su ljudi izgubili svoje najdraže..al mi smo izgubili mladost, bezbrižnost i našu ljubav koju smo imali.
I to je bio zločin.
Nije mi se javljao puno godina. Pričalo se da je poginuo.Jedan dio mene u to nije mogao povjerovati.
Tako je i nastala ova pjesma.... koja mi puno znači, a dijelim je s nekolicinom vas koji mi puno značite...

BAJALICA ( ožujak, 1997.)

Nisam ista, niti se bojim isto ko prije.
Ljubav prema tebi teža je i zemaljskija
kao nebo i zvijezde u kolovozu.

Ako te još negdje ima
( a za to si dovoljno lijen)
mnogi nam se još puti mogu ispreplesti
(kao prsti)
Jer da te više nema,
možda ne bi tijelo moje drhtalo kraj prozora,
opijeno svibanjskom svježinom krošanja..
Božuri, ubrani nakon iznenadnog pljuska,
u meni ne bi budili groznicu prvih snatrenja..
Ružičasti sumraci, kao uzdasi neba
nakon preteškog dana,
ne bi me vraćali na našu snenu livadu
podno Medvednice...

Da te više nema,
ne bi se u srpnju tako dobro razmicale zvijezde
i ostavljale mi dovoljno mjesta za nova putovanja..

Ne, nimalo nisam ista,
u meni samo tiha molitva ista je,
i snažna želja za ljubavlju otkucava
moje vrijeme, naše vrijeme,
u kojem smo nonšalantno odgađali,
sa vizijom da ljubav ne mora imati
svoju formu.

Ne, to nije bila moja osveta.
U svim pričama koje sam o tebi stvorila,
morala sam se snaći,
istrošiti tvoje strpljenje i blagost,
probuđena usred svog sna.
Nije bilo vremena,
da moja davno pokolebana taština
doista povjeruje...

Ne, doista nisam ista.
Čežnja za tobom ostala je u meni
natopljena, ali smirena....

01.06.2009. u 22:07 • 20 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.