vidrin s.

nedjelja, 30.09.2012.

Crtica o ruži ( san o tamnoljubičastom)

Kroz sunce blago i koprenu umivenog lišća
Posljednje ruže ušuškavaju se za zimu,
Nezabrinute.
Slijedećih će mjeseci
Podariti nam odsustvo ljepote i mirisa,
Drhturavo Nedostajanje
Sakrament čežnje
Odmarat će od svoje raskoši davanja
Dočekujuć prve mrazove
U zagrljaju prihvaćanja
Okovane prošlošću
Stremit će korijenjem punim vjere i prepuštanja
Prema
Jedinoj mogućoj budućnosti
Zbrinute svojim kaligrafskim sjećanjem
Na ružičasto
Koje umah tamnoljubičastim postaje.

Malčirat ćemo ih,
Pripremiti posteljicu od suhoga lišća i borovih grana
"i sve ono što si učinio za svoju malu ružu
čini ružu tako lijepom..."
Onako baš kako čovjeku trebaju komadići topline
Pored uzglavlja.
Topla misao o nekomu, molitva
Za mračna jutra puna kiša i odlazaka ptica.

A one će snivati neka svoja orguljasta jutra
Pripitomljene, mudre
Pisati duga pisma
Hranjene iznutra,
Natopljene uzdasima zemlje
Vjerom u kruženje i povratke.

Ruže znaju onu tajnu.

Jesen je tako uvijek veliko prepuštanje i povjerenje.
Veliko bezazleno i dječje povjerenje
U dolazak novih proljeća i ptica.
I pupoljaka
I lica.....
I lica......

srijeda, 26.09.2012.

ZABORAV i SJEĆANJA

Proganja me ovih dana jedna te ista misao.
Ne znam jel jedna, al ajmo reć
da je dominantna.

Uvijek se pitamo kako su nas neki ljudi uspjeli zaboraviti,
pazi- nas, i to zaboraviti.....

ili kako se moglo dogoditi da i mi tako zaboravimo nešto, nekog,
neki plavi sumrak, opečene prste, propupale ciklame samoborskih šuma,
ukradeno noćno kupanje preskakanjem preko ograde nekog porečkog hotela....

Ili kako nam se može dogoditi da tako lako prisvojimo neki osjećaj kao svoj,
mada nam izvorno nikada i nije pripadao.

Proglasimo ga svojim, i što nam tko može.

Najprije mi je jednog vikenda moj prvi dečko doista silno pomogao.
Onako, baš viteški me spasio.
Nisam očekivala da će moći, al probala sam, nazvala, usudila se, sjetila se.

Sjedili smo tako za stolom moj sin, njegova djevojka, on i ja, a meni su se samo nizale asocijacije,
svi tako neki neobični detalji naše mladosti,
izvučeni iz tko zna kojeg sve naftalina.
Da ih moljci zaborava ne popapaju.

K. i ja ovo, K. i ja ono.
Samu sam sebe nadmašila.
Sjećala se da se sve prašilo!

Ma kao da svih ovih godina nisam ni radila ništa drugo, nego se prisjećala!

Misao vodilja u onom nekom majčinskom primozgiću,
bila je dokazati Gunđalu da sam i ja nekoć bila mlada, luda, divlja, neobuzdana,
al da te i takve nepodopštine, nisam radila pred očima i s novčanikom svojih roditelja.

K. me gledao u čudu.
Kao da izmišljam.
Bože, a jesam maštovita.
Slagao se sa svim, al kao da nikada nije u tome sudjelovao.
Kao da prepričavam neki davno odgledani film kojeg se on sjeća/ ne sjeća, u magli.

Gunđalo je uživao i vrištao od smijeha, u stilu, vidi mame kako izmišlja!
Mala se samo smješkala.

Ne moram reći kako sam se ja osjećala.

Onda sam blaženo, sva važna i naglas zaključila da je to sigurno zato jer sam ja pisala dnevnik.
Aha! Tu smo!
Naime, ljudi koji zapisuju na ovaj ili onaj način svoje doživljaje,
mora bit, sasvim sigurno ih kronološki pohranjuju i u svoju leđnu moždinu.
Poput kodova, poput matične ploče.
Pa onda sjećanja procure dosta glasno ponekad.
Kad ih najmanje trebaš.

Zastrašujuće.
Zastrašujuće je moje sjećanje i malo tko se u njemu može prepoznati.
Jao si ga njemu ako u tome i uspije.

Te sam iste večeri saznala da K.-ova mama boluje od Alzheimera.
I to me jako potreslo,
jer sam se te žene sjećala kao izuzetno sposobne, jake, kreativne, lucidne i svoje.

Onda sam jedne večeri na FB-u dobila na chat pjesmu od svoje bivše profe iz osnovnjaka.
-Brzo, pucaj, reci iskreno, kako ti se sviđa???
( Čitam, čitam. Čitam i ne vjerujem.)
- Jel to neka šala?, pitam je ja.
Pjesma je bila Golobova, malkice prerađena,
a ja znam da moja draga profa nikako nije sklona kićenju tuđim perjem,
niti namjernom i svjesnom plagiranju tuđih umotvorina.
Naposljetku, zna koliko poeziju volim i čitam.
A baš tu sam pjesmu Golobovu znala i upila baš kao da je moja rođena.
Svaki udah i izdah znala sam joj napamet, toliko sam je se sjećala.
Zastrašujuće.
Zastrašujuće je moje sjećanje nekih pjesama i malo se koja može u njemu prepoznati.

Kako me zaboljela njena bol zbog tog saznanja!
Bila je sigurna da je ta pjesma izašla baš iz njene utrobe.
Da ju je ona trpkom svojom boli porodila.
I kako sam je samo iznenada i možda pregrubo suočila s činjenicom
nehotičnog prisvajanja tuđeg osjećaja!
Uzalud sam je poslije uvjeravala u ono što doista i sama vjerujem svim srcem,
a to je da se kod te fine, zgusnute poezije, često radi o univerzalnom osjećaju,
da mi se tako i više od milijun puta događalo
da i nehotice prisvojim čitav Paruničin motiv
i preradim ga
s mojim "uhodama na drumu i zlim razbojnicima",
samo što to na vrijeme skužim,
lukavo stavim u navodnike
i osvjestim da se ipak radi o njenom, a ne mom motivu.

Osjetila sam koliko se srami i koliko je tužna.
Tužna zbog svog zaborava.
Prisvajanja.
Uđe ti nešto u krvotok kao da je tvoje rođeno.

Valjda na sličan način tužna zbog svog zaborava,
kao i ja zbog svog prevelikog sjećanja.
Pogotovo kad budem tako usamljena u njemu.

A možda tim zastrašujućim sjećanjem
i ja nehotice prisvajam neki davni osjećaj.
Osjećaj koji mi ne pripada. Više.

Pripadaju li nam neki osjećaji i sjećanja na njih zauvijek?
Postoje li neki osjećaji i sjećanja na njih
kojih bismo se rado odrekli?

Nakon resetiranja, možda bi se u toj istoj velevažnoj leđnoj moždini,
stvorilo odjednom nešto više prostora za neka nova sjećanja?

Za neke nove sjajne, nasmiješene i hrabre uspomene.....





I da, da ne zaboravim.......


"Zaboraviti znači izbaciti iz sjećanja, ne razmišljati o tome-drugim riječima, pustiti, olabaviti stisak, osobito kad se radi o sjećanju. Zaboraviti ne znači praviti se da nam mozak ne radi. Svjesno zaboraviti znači pustiti neki događaj, ne ustrajati na tome da ga zadržimo u središtu pozornosti, nego dopustiiti da se preseli u pozadinu ili siđe s pozornice.
Svjesno zaboravljanje vježbamo tako da odbijamo prizvati onaj zapaljivi materijal, odbijamo se sjetiti.
Zaborav je aktivan, a ne pasivan pothvat.
To znači ne izvući određen materijal, ne okretati ga stalno amo-tamo, ne uzbuđivati se stalnim mislima, slikama ili osjećajima.
Svjesno zaboraviti znači voljno odbaciti stalne opsesije, namjerno se udaljiti i izgubiti iz vida, ne okretati se, te tako živjeti u novom krajoliku, stvarati novi život i nova iskustva o kojima možemo razmišljati umjesto starih.
Takav zaborav ne briše sjećanje, nego smiruje osjećaje vezane uz to sjećanje." (C:P:Estees)

Oznake: ono u našim glavama

utorak, 18.09.2012.

TRAGOVI

Od tragova
s tragovima
u tragovima

osunčanotirkiznih
bakrenorumenih
kasnošumskociklamastih
sedefnoružičastoperlastih
dimnobijelosmogastih,

baš kao
mokro, nabujalo, živo,

platno,

mijenjam se

nepredvidljivo,
neprepoznatljivo,
bez predumišljaja
i umišljaja

dišem,
proričem,
slikam se
i ljubim.

I što jasnije sjajim,
sretne me zvijezde prate same,
po defaultu,
hipnotizirano.

Čuvaju me
pa i kad to ne želim,
od maminih maza,
egomanijaka,
nostalgičara
nepovjerljivih i
pustih zanesenjaka,
čarobnjaka,
vilenjaka.

Sva u dukatima
zveckam,
i mada otkriva me
lom svjetlosti
u tom jednom jedinom
važnom prijelomu
i odavno sviram ljetno u prvim mrakovima,
rijetko tko može podnijeti
tu brzinu.

Osjećam se šeherezadasto
i ginem
za te boje
i za taj sjaj

sve dok opet i ponovno
ne zaživim.

nedjelja, 09.09.2012.

kako sam pala

Pokorio si me




nježnošću čistom

ružičastog svanuća,

poput bezimenog i darovanog
osjećaja
koji nam nasred ulice
poljubi ruku,

titranjem sunca kroz krošnje.

Osvojio si me

znalačkim osmijehom

i u hipu,



onako kako se osvaja svijet,
nametnuvši mi
svoj jezik,
svoju glazbu,
svoje viđenje stvari,



zaveo me

sa sigurnošću i spokojem
iza malih kapaka,



onako kako to pravi osvajači
i čine,
neprimjetno, slobodno,
bez kapi krvi,
dobrovoljno i radosno,
srca kao pehara,
kao da je upravo tako moralo biti,
kao da je suđeno,
kao da su naša čela oduvijek skupa.



tako sam lijepo pala da se sada
mogu još samo
uspinjati

srijeda, 05.09.2012.

tako blizu

Izašla iz tvoga sam vlaka
neprimjetno poput ljeta,
kao neka priča tko zna čija,
utnula
ko žižak u fenjeru.

Hoćeš li ikada primjetiti da sam ti bila
sasvim blizu,
hoćeš li me se sjetiti kada
između munje i groma
ostane tako premalo vremena,
da se pomoliš za moje suze?

Hoće li te na me sjetiti zavjesa,
velika, prozirna, podivljala zavjesa,
zavjesa na prozoru iza kojega
diže se nevrijeme i miriše jesen?

Tebi ne izgleda, dragi,
da taj tvoj vlak uopće ikamo ide,

kao da stojimo na mjestu,
utišani i nujni.

Ti i ne viidiš kako se vani
prelijevaju čitavi krajolici,
umiru leptiri,
opadaju kupine prezrele,
i dani umiru premladi
gaseći se još visoko na nebu,
neshvaćeni.

Kada me poželiš,
kada me odista poželiš,
kada ti jednom počnem
čak i nedostajati,
nadam se samo da neću više
ovdje stanovati,

nadam se da ću tada već
nekim nepoznatim jezikom govoriti,
bez prevoditelja,
da te više ni riječ
neću razumijeti,
i da ćeš dugo, dugo
moliti

od bljeska munje
do topota grmljavine

nedjelja, 02.09.2012.

KISS OF FIRE, dočekivati sebe ili se

Nekoga život doista
obljubi mirno i sa smiješkom,
blagonaklono,
darujuć mu sve ono što se
prosječno i svrhovito
za život smatra potrebnim,
malo suza,
malo smijeha,
zagrljaja,
sve zbilja onako

smireno
uravnoteženo
dostojanstveno
mirnih boja.

No, međutim



Jednu koju su još u rodilištu zvali "breskvica",
zbog svjetlih, plavih dlačica na licu,
i što je već tada, sasvim sigurno
mamilo uzdahe sa susjednih kreveta

uh, kako li će osjetljiva biti,

jedna koju je pratila neka čudna sreća krastavih koljena i laktova,
zbor vrckavih anđela koji su se uvijek pojavili bar u zadnjem kadru,
da izmame suzu jakosti,
jedno oko zeleno, drugo smeđe, zbog širije perspektive,
strašno malih stopala s namjerom da zavede i samog kineskog cara,
zatreba li,
ili da joj barem dok pleše sama
salsaroške cipelice ljepše stoje,

jedna koju je rodila jedna jako hrabra i neobična mama,
iz generacije jakosti koja se prenosila s krastovog koljena na koljeno,
mama
koja je ostala poput djeteta nesposobna za mržnju
sve do svojih nijevažnokolko godina,
a i dalje pobjeđuje,

jedna koju su još malo poslije zvali
patkica,
jer nije postojala lokvica u kojoj se ne bi
okupala cijela,

kao što ni malo poslije nije postojao nijedan osjećaj
imenovani ili neimenovani
priznati ili nepriznati
u koji ne bi zaronila cijela
čim bi osjetila mreškanje svoje površine

jedna koju su isto tako
marljivo i često
brzo zavoljeli i teško ( joj ) zaboravljali
nego su je dočim obožavali
neki koji nisu spoznavali
tu prostost njenih krastavih koljena
koje je još dugo nosila u isturenoj bradi
na koju se znala dočekati
kad bi koljena zaklecala

usudeći se reći
ta što mi još može izbrisati taj osmijeh sa lica,
i nakon što su joj anđeli odlučili podariti
još jednu
lekciju,
i udaljiti joj dijete na nekoliko godina,
podarivši joj drugo,

e, nju, da, baš nju,
zaljuljanu u koloritu svih najneobičnijh situacija
kojih se i najmaštovitiji život može sjetiti,

nju

Taj isti život je
obljubio
tako silno,
tako žarko,
tako silovito i strastveno

da se i sam
opekao.

<	rujan, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Veljača 2017 (1)
Studeni 2015 (1)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (6)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (9)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (5)
Lipanj 2011 (8)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (7)
Travanj 2010 (10)
Ožujak 2010 (9)
Veljača 2010 (5)
Siječanj 2010 (7)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (9)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (16)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr


NASMIJAVAJU ME DO SUZA, JER SU VJEČNI POZITIVCI:
PJACETA-PADOBRANKA
MARCHELINA
GREENTEA-moja vodenica
JEŽIĆ BODLJICA- fuu fuuuu;))))

NADAHNJUJU ME SVOJIM STIHOVIMA ILI SVOJIM FOTKAMA:

BRUNX- moja prva ljubaf blogerska
NIŠA- moja ljubilica
MOONRIVER...gdje li je...
RU.....vila s jezera....

moje žene od pjesničkog
pera:
SDRUGESTRANE
E.T.
TESSA
PRIMAKKA
VITAE
NINOČKA
VIAN INVENIAM
MISSILUSSION-poetska proza...

MEROVEUS-riječi koje liječe..
DIDA- srce bloga

ZAUZETI
PRVE SJENE NOVIH BOEMA
TONI
KABANICA...gdje li je....

ZAMISLIM SE NAD NJIHOVIM RAZMIŠLJANJIMA

Z.OKI ...gdje li je...
SMOTANI...ban...
DRAŽEN
PAMETNI ZUB
SREDOVJEČNI UDOVAC
JAGUAR - the Mačak s kojim najviše psujem
METAMORFOZA...
SUNCE NA PROZORU...


...........................S TIM DA SVAKI DAN UPOZNAM NEKOG NOVOG, PA POPIS NIJE GOTOV
i nikad neće biti vjerojatno;)))

nekoliko važnih mi citata:

" Ljudi koji vole samo jednom u životu, u stvari su površni.
Ono što oni nazivaju vjernošću
to je lijenost navike ili nedostatak fantazije.
Vjernost!
U njoj je strast za svojinom.
Mnoge bismo stvari odbacili
kada se ne bismo bojali da će ih drugi uzeti."
(O. Wilde)

".....Ruke nam se spajaju,
oči nam se upijaju: tako počinje povijest naših srca.
To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog sakrivanja;
Nešto osmijeha i sasvim malo stidljivosti,
i poneka tek slatka i besciljna svađa.
Ljubav ova između tebe i mene
prosta je kao pjesma...." (Tagore)

"...Niska bez niti je savršen nakit,
i svjetlost je pjena najtvrđih tmina...
Od svih kristala najžešće blista
i najpunije..samo praznina..." ( V. Krmpotić)


"Budi dar svakome tko uđe u tvoj život...i svakome u čiji život ti uđeš.
Pazi da ne uđeš u nečiji život ako ne možeš biti dar.
Kažem ti...svaka osoba koja je ikada k tebi prišla,
došla je da od tebe primi dar,
dar da osjetiš i ispuniš tko jesi.
Kad uvidiš tu jednostavnu istinu,
kada je razumiješ,
spoznat ćeš najveću od svih istina:
POSLAO SAM TI SAMO ANĐELE!
( A. de Mehlo)

"Imati ljubavnika-prijatelja,
koji vas smatra živućom, rastućom CRIATUROM, baš kao i drvo na zemlji,
fikus u kući ili ružičnjak vani u dvorištu..
ljubavnika i prijatelja koji vas gleda kao pravu, živuću, dišuću jedinku
,koja je ljudska, ali izrađena od vrlo finih i magičnih tvari...
To su ljudi koje tražite.
Oni će čitav život biti prijatelji vaše duše..."
(C.P.Estees)





"Zanosite se do besvijesti, pod svaku cijenu, to je sve što vrijedi, i nikad poslije, ništa što dolazi poslije neće to moći zamijeniti...to je ono za čim tragamo, ponoviti taj osjećaj, izazvati ga, to je ono što nam dokraja nedostaje..
strahovita zaljubljenost u život, platonska i strastvena, životu usprkos..." ( Olja Savičević-Ivančević)




Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima ...
...Željko Krznarić...


"




Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan! (P. Neruda)





Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.

Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.

(Miroslav Antić)


IZ KOJEG SI TI SVIJETA
(Željko Krznarić)


iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom

iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane

koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
sto mi se suze vide prvi puta

jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam

iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim






Ljubav sa mnom

Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rušenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoća je u svijetu i neljubav ljudska - da,
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca
Gdje mirišu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoća susreta sa istinom.

Vesna Krmpotić





INTIMNA

Hoću samo da te volim
oluja ispunja dolinu
riba rijeku

Stvorih te po mjeri svoje samoće
čitav svijet da se sakrijemo
dane i noći da se razumijemo

Da ništa više ne vidim u tvojim očima
osim onoga što mislim o tebi
i o jednom svijetu nalik na tvoj lik

I o danima i noćima upravljenim tvojim zjenama

(Paul Eluard)