Proganja me ovih dana jedna te ista misao.
Ne znam jel jedna, al ajmo reć
da je dominantna.
Uvijek se pitamo kako su nas neki ljudi uspjeli zaboraviti,
pazi- nas, i to zaboraviti.....
ili kako se moglo dogoditi da i mi tako zaboravimo nešto, nekog,
neki plavi sumrak, opečene prste, propupale ciklame samoborskih šuma,
ukradeno noćno kupanje preskakanjem preko ograde nekog porečkog hotela....
Ili kako nam se može dogoditi da tako lako prisvojimo neki osjećaj kao svoj,
mada nam izvorno nikada i nije pripadao.
Proglasimo ga svojim, i što nam tko može.
Najprije mi je jednog vikenda moj prvi dečko doista silno pomogao.
Onako, baš viteški me spasio.
Nisam očekivala da će moći, al probala sam, nazvala, usudila se, sjetila se.
Sjedili smo tako za stolom moj sin, njegova djevojka, on i ja, a meni su se samo nizale asocijacije,
svi tako neki neobični detalji naše mladosti,
izvučeni iz tko zna kojeg sve naftalina.
Da ih moljci zaborava ne popapaju.
K. i ja ovo, K. i ja ono.
Samu sam sebe nadmašila.
Sjećala se da se sve prašilo!
Ma kao da svih ovih godina nisam ni radila ništa drugo, nego se prisjećala!
Misao vodilja u onom nekom majčinskom primozgiću,
bila je dokazati Gunđalu da sam i ja nekoć bila mlada, luda, divlja, neobuzdana,
al da te i takve nepodopštine, nisam radila pred očima i s novčanikom svojih roditelja.
K. me gledao u čudu.
Kao da izmišljam.
Bože, a jesam maštovita.
Slagao se sa svim, al kao da nikada nije u tome sudjelovao.
Kao da prepričavam neki davno odgledani film kojeg se on sjeća/ ne sjeća, u magli.
Gunđalo je uživao i vrištao od smijeha, u stilu, vidi mame kako izmišlja!
Mala se samo smješkala.
Ne moram reći kako sam se ja osjećala.
Onda sam blaženo, sva važna i naglas zaključila da je to sigurno zato jer sam ja pisala dnevnik.
Aha! Tu smo!
Naime, ljudi koji zapisuju na ovaj ili onaj način svoje doživljaje,
mora bit, sasvim sigurno ih kronološki pohranjuju i u svoju leđnu moždinu.
Poput kodova, poput matične ploče.
Pa onda sjećanja procure dosta glasno ponekad.
Kad ih najmanje trebaš.
Zastrašujuće.
Zastrašujuće je moje sjećanje i malo tko se u njemu može prepoznati.
Jao si ga njemu ako u tome i uspije.
Te sam iste večeri saznala da K.-ova mama boluje od Alzheimera.
I to me jako potreslo,
jer sam se te žene sjećala kao izuzetno sposobne, jake, kreativne, lucidne i svoje.
Onda sam jedne večeri na FB-u dobila na chat pjesmu od svoje bivše profe iz osnovnjaka.
-Brzo, pucaj, reci iskreno, kako ti se sviđa???
( Čitam, čitam. Čitam i ne vjerujem.)
- Jel to neka šala?, pitam je ja.
Pjesma je bila Golobova, malkice prerađena,
a ja znam da moja draga profa nikako nije sklona kićenju tuđim perjem,
niti namjernom i svjesnom plagiranju tuđih umotvorina.
Naposljetku, zna koliko poeziju volim i čitam.
A baš tu sam pjesmu Golobovu znala i upila baš kao da je moja rođena.
Svaki udah i izdah znala sam joj napamet, toliko sam je se sjećala.
Zastrašujuće.
Zastrašujuće je moje sjećanje nekih pjesama i malo se koja može u njemu prepoznati.
Kako me zaboljela njena bol zbog tog saznanja!
Bila je sigurna da je ta pjesma izašla baš iz njene utrobe.
Da ju je ona trpkom svojom boli porodila.
I kako sam je samo iznenada i možda pregrubo suočila s činjenicom
nehotičnog prisvajanja tuđeg osjećaja!
Uzalud sam je poslije uvjeravala u ono što doista i sama vjerujem svim srcem,
a to je da se kod te fine, zgusnute poezije, često radi o univerzalnom osjećaju,
da mi se tako i više od milijun puta događalo
da i nehotice prisvojim čitav Paruničin motiv
i preradim ga
s mojim "uhodama na drumu i zlim razbojnicima",
samo što to na vrijeme skužim,
lukavo stavim u navodnike
i osvjestim da se ipak radi o njenom, a ne mom motivu.
Osjetila sam koliko se srami i koliko je tužna.
Tužna zbog svog zaborava.
Prisvajanja.
Uđe ti nešto u krvotok kao da je tvoje rođeno.
Valjda na sličan način tužna zbog svog zaborava,
kao i ja zbog svog prevelikog sjećanja.
Pogotovo kad budem tako usamljena u njemu.
A možda tim zastrašujućim sjećanjem
i ja nehotice prisvajam neki davni osjećaj.
Osjećaj koji mi ne pripada. Više.
Pripadaju li nam neki osjećaji i sjećanja na njih zauvijek?
Postoje li neki osjećaji i sjećanja na njih
kojih bismo se rado odrekli?
Nakon resetiranja, možda bi se u toj istoj velevažnoj leđnoj moždini,
stvorilo odjednom nešto više prostora za neka nova sjećanja?
Za neke nove sjajne, nasmiješene i hrabre uspomene.....
I da, da ne zaboravim.......
"Zaboraviti znači izbaciti iz sjećanja, ne razmišljati o tome-drugim riječima, pustiti, olabaviti stisak, osobito kad se radi o sjećanju. Zaboraviti ne znači praviti se da nam mozak ne radi. Svjesno zaboraviti znači pustiti neki događaj, ne ustrajati na tome da ga zadržimo u središtu pozornosti, nego dopustiiti da se preseli u pozadinu ili siđe s pozornice.
Svjesno zaboravljanje vježbamo tako da odbijamo prizvati onaj zapaljivi materijal, odbijamo se sjetiti.
Zaborav je aktivan, a ne pasivan pothvat.
To znači ne izvući određen materijal, ne okretati ga stalno amo-tamo, ne uzbuđivati se stalnim mislima, slikama ili osjećajima.
Svjesno zaboraviti znači voljno odbaciti stalne opsesije, namjerno se udaljiti i izgubiti iz vida, ne okretati se, te tako živjeti u novom krajoliku, stvarati novi život i nova iskustva o kojima možemo razmišljati umjesto starih.
Takav zaborav ne briše sjećanje, nego smiruje osjećaje vezane uz to sjećanje." (C:P:Estees)
Post je objavljen 26.09.2012. u 22:21 sati.