vidrin s.
četvrtak, 02.02.2017.
pitanje
Eee..zakaj mi da otvorit blog editor vidrinsmijeh samo u mobitelu, a na kompu ne?!!
Ko zna? Uredništvo ??! Ima li tko takvih iskustava?
Rado bih tu pisala, al s moba je ipak naporno...
utorak, 24.11.2015.
čudo
Odjednom se vratila šifra ! Desilo se čudo....
Nakon dvije godine, javljam se s ove adrese, a da prstom nisam makla. Nije li bloganje divno !
Možda se i vratim vidrici.......zbog onih nekih dragih koji me nisu mogli ni znali prepoznati kao Sarah.
Za sada toliko....pusa !
četvrtak, 28.02.2013.
PRTLJAGA
Facebook mudrolija, neš ti.
Al' poklonila mi ju je moja Suz.
A ona uvijek nekako, svih ovih tridesetak i nešto godina
baš zna kada, kako i zašto meni nešto zatreba.
Jer ona je doista netko tko dobro poznaje sadržaj moje prtljage.
Pa dugo putujemo skupa.
I ja dobro znam što ona
u svom koferu nosi.
Koliko doista vremena treba proći
da čovjek sam spozna sadržaj svoje prtljage,
sva ona ružna, peckava i bolna iskustva koje su mu ostavili susreti i životi s nekim ljudima?
Da pri susretima s drugim, novim ljudima,
ne posegnemo ponovno za istim i dotrajalim obrascima ponašanja i osjećanja,
da možemo razlučiti traume i stare izvore frustracija,
od potpuno novih, a tako sličnih situacija?
A koliko li tek vremena treba da nekog drugog i dragog
upoznaš sa tim istim sadržajem,
pogotovo ako to činiš spontano, polako, postupno,
nježno odpakiravajuć' sva ta čudna, smiješna i zastrašujuća čudovišta
svog povrijeđenog ega i ranjene taštine ?
Često u zadnje vrijeme čujem rečenicu:
" meni to ne treba.."
ili
" e, nemam ja za to više snage "
I to je gotovo siguran znak da se nismo odpakirali,
da smo kroz godine i godine
na leđa nejaka i mučenička naprtili, potpuno nepotrebno,
gomilu trica i kučina koje nam više doista ne mogu donijeti
ništa novo, osvježavajuće i korisno,
već samo pakao prisjećanja i projiciranja i sumnji.
Valjda smo mislili,
u trenu dok smo se natovarivali,
dok smo,
sve ono što nismo prokleli i zapalili,
u kofer brižno spremali,
da će nas tako uvijek živo sjećanje na ranije povrede
nekako čudesno i moćno štititi od svih slijedećih,
koje nažalost time često postaju neminovne,
jer s takvim smo teretom u tim godinama
oslabljeni, spori, bolni i s vječnim bolovima u kralježnici.
Naoružavajući se, mi prizivamo i izazivamo situaciju
u kojoj ćemo oružje ponovno upotrijebiti.
Gomilajući stvari iz prošlosti, riskiramo da ćemo prošlost
jednostavno ponoviti.
S dubokim olakšanjem : Znala sam.
Dobro da sam sačuvala ono čudovište.
To naravno činimo na nesvjesnoj razini,
što ne znači da se,
potpuno svjesno i trezveno
toga ne možemo bar pokušati riješiti.
Postoje dotrajali strahovi kao i dotrajale povrede.
To je uglavnom ono,
što baš nikakvu svrhu nema
u gradu u kojem sada stanujemo.
Pa se čine čudna i smiješna, gotovo nakazna,
sva ta prošla nemila iskustva,
poput rascvjetanih četkica za zube,
izgužvanih karti,
novčanica koje više ne vrijede,
al' čuvamo ih poput relikvija
valjda da bi se podsjećali
što smo sve preživjeli.
Ko oni prekaljeni ratnici tijela prepunih ožiljaka,
koje si onda s ponosnim osmijehom pokazuju.
Moj kofer morat će sadržavati samo ono najnužnije.
Želim ga dalje nositi s lakoćom.
Al ne pitajte me kako ću to ....
srijeda, 20.02.2013.
Nije važno tko sjaji, a tko je umoran
Moj dragi prijatelj iz osnovnjaka i slikar, nedavno je završio ovu sliku.
Nazvao ju je OBITELJ.
I uopće nije, kaže, u prvi mah mislio učiniti ženu
ovako jakom i središtem svega.
Naglasak je trebao biti na muškarcu.
Ona se sama nametnula.
Zasjajila odjednom i niotkuda.
Poput zlatnog, žarkog sunca sa platna.
On je samo ponovio potez kistom preko svog tog njezinog sjaja.
Podcrtao je ono što se podarilo samo.
Moj prijatelj kad stvara, noćima ne spava.
A tu noć kad je porađao ovu sliku i čudio joj se,
slikajući je,
gledajući je kako nastaje u njegovim rukama,
tu, baš tu noć,
ja sam sasvim slučajno
probdjela na jednom sasvim drugom dijelu grada,
gledajući se oči u oči s ribama u akvariju,
slušajući vodu kako kaplje i kaplje
u lavabou,
šum vodokotlića,
prateći neke prastare reprize,
plačući gorko, gorko plačući
zbog nedolaska sna.
Za nekoliko dana, prvi put vidjevši sliku,
napisala sam mu :
Kako je ovo lijepo!
Potpuno neobično da muškarac na taj način odaje priznanje
Ženi, Ljubavi, Hrabrosti, Mudrosti i Postojanosti!
Al' što drugo od tebe i očekivati !
No, ono što je meni prvo palo na pamet kad sam je ugledala,
sasvim je drukčija asocijacija.
Meni je Ona na tvojoj slici,
nastala upravo od žive vatre muškarca koji se na njenom ramenu sada tek odmara,
oni se jednostavno nadopunjuju, razumiješ,
ona sjaji, on je umoran,
a u slijedećem već trenu može biti upravo suprotno!
Tu je njihovo zajedništvo zapravo jedno fino partnerstvo i izmjena uloga,
ma ono što svaka zdrava ljubavna ili bilo koja druga veza
trebaju u svojoj biti i ostvarivati,
izbjegavajuć stereotipe bilo koje vrste.
( a zbog stereotipa o jačim ramenima.....)
I nije važno tko sjaji, a tko je umoran.
Onu noć, gorko i suzno probdjevenu,
ja sam izgleda samo
sjajila,
a netko je bio
samo umoran.
Ja sam valjda
isijavala tu živu vatru,
plašeći ribice u akvariju,
doživljavajuć kapljanje vode ko živu prijetnju
za moj plamen.
Imala sam preširoka ramena
čak i za svoj vlastiti san.
Kad se energija izmijenjuje,
odista prestaje biti važno,
tko sjaji, tko je umoran,
tko je u središtu svega,
ili čija su ramena snažnija.
Ramena se izmijenjuju.
Spontano.
Kao u plesu.
Ili u najslađem, najslađem snu.
ponedjeljak, 07.01.2013.
Ono
Ono
sasvim nježno,
tanko podcrtano,
jedva opipljivo na liniji mog vrata,
nikad iznevjereno,
što taknuo si jagodicama
prstiju,
izbezumljen vlastitim
stvaralačkim umijećem,
a ipak zaigrano,
poput lahora proljetnog koji znade,
tako dobro znade
zalutati i usred zime
čuvarice strogog pogleda,
namjerno zalutati,
pa prevari ptice u jutro rano,
rano jutro
razbudi prije vremena.
To nešto iz nekog drugog vremena,
istkano najfinijom kudjeljom
različka svilenog i trnovitih sjenki,
pa zaboravljeno na kiši
odlomljeno od ilovače što sebe samu kipari i stvara,
od najoštrije stijene odvaljeno,
radeći likove poznate,
sjemenkama neprepoznatih vjetrova doneseno,
odano dubinama, daljinama.
To nježno,
zauvijek ti se predalo pitomo potpuno,
to nježno ne da ti usnuti
katkada kadikada,
ili te kad napokon i zaspiš jadnog
muči sitnim notama, isprekidano,
ljubeći te sitnim sitnim poljupcima
čineći te da zajaukneš od miline
u snu.
srijeda, 02.01.2013.
MOĆ PRIČE
Ova je godina proglašena godinom braće Grimm.
A njih nazivali su frikovcima ili vizionarima.
Suvremenici su ih kritizirali i odbacivali.
Ono što ih je pokretalo u njihovom radu, očigledno bila je ona žarka ljubav prema tradiciji i priči.
Odrastali smo na njihovim bajkama, često i surovim prikazima tadašnjih obiteljskih i drugih odnosa.
No, za razliku od doista bajkovitog i obožavanog mi Andersena, Grimmovci su tek neznatno uljepšavali.
Sve u skladu s germanskim dokumentarističkim duhom i preciznošću.
Opće je poznata stvar da su bajkotvoritelji devetnaestog stoljeća rado putovali, razgovarali s "običnim " ljudima i tako pronalazili inspiraciju, zapisujući naklapanja i govorkanja, pa zabilješku tek vlastitim spisateljskim umijećem i maštom dodatno nadograđivali i od nje stvarali priču.
Tako su, osim što su kao kroničari određenog vremena ostavili i pisani spomenik tadašnjem načina života, ko pravi jezikoslovci udarili temelje njemačkom jeziku,
ujedno i znatno pridonijeli onomu što se često u literaturi zove umjetnošću pripovijedanja, cantadore.
Sintagma "s koljena na koljeno" u sebi krije doista pravo pripovijedanje "na koljenima",
kako su to radile naše bake i bake naših baka,
pričajući nam priče iz šuma, iz zore, sa dna mora, ili s najviših planina kojima se treba klanjati,
ovisno o predjelu u kojem se živjelo i kojeg se poznavalo i kojemu se divilo
onom najdivljijom dušom duše.
Usmenom se predajom prenosila i zadržavala izvorna toplina i mudrost, a pero ih je nastojalo sačuvati od nemilosrdnog zuba vremena.
U srcu bajke uvijek je tako pokoja djeva koja trpi zbog svoje naivnosti i dječje čednosti.
A onda je život uzme u svoj žrvanj različitih i nemilih iskustva,
pa za svaku suzicu ona biva nagrađena blaženom srećom.
Ili pak siromašni mladić koji unatoč svemu zbog svojega poštenja i hrabrosti, zasluži ruku prelijepe kraljeve kćeri.
Fascinira me održivost bajki.
Radi se tu o nekoj višoj mudrosti.
Znamo teorijski gotovo sve o prototipovima i podsvjesnom, o čemu je pisao i Jung.
Svatko se u bajkama može pronaći baš na temelju tog podsvjesnog, i vječite ljudske težnje da se duboko nada i u trenucima još dubljeg očaja, kao perpetuum mobile, kao feniks ptica, uvijek je to neko nebo nad nama kojemu ćemo težiti, kojemu ćemo upirati svoje naotečene oči iz neke najdublje tame.
U surovom vremenu, sasvim je moguće da bajke dobivaju još zlaćaniji sjaj,
nudeći nam emotivno pribježište, svoja " mudra bakina koljena",
intelektualni azil, meki mahovinasti pokrov i zaštitu od hladnoće.
Bit ćemo nagrađeni za dobrotu.
Isplatit će se nama naše poštenje.
Ostat ćemo neprilagođeni vremenu i svoji.
Zbog onog zvjezdanog neba.
Zbog onih zlatnih talira.
Zbog svoga osobnog kodeksa.
Bajke i priče ranije su se prenosile sporo i dosljedno.
Gestikulacijom, očima, razjapljenim ustima, rukama krilatim pticama.
Glasom, vriskom, pjesmom, poklonjenim vremenom.
Ovo je digitalno vrijeme učinilo to da se bajke i priče više ne pripovijedaju.
One se danas konzumiraju.
Lakomo se grabi ljepota.
Pa se lako u brzini prenošenja prečuje poruka.
Zamagli smisao.
Okrzne se o bok baršunastog poimanja Ljepote.
A Ljepota se i dandanas širi i titra na samo sebi svojstven način.
Ona ima samo svoje mjerne jedinice i svoj jezik.
I samo svoju brzinu i svoj neprikosnoven medij.
Svoj smisao i okrijepu,
ona će ponuditi tek najstrpljivijima.
Odrastajući, kao zrijući, počinjemo vjerovati u samo neke dijelove priče.
Kada i ako
život za nas izgubi moć priče,
kad mu prestanemo pridavati sve naslućene i izmišljene i za život važne
kategorije čuda i čarolije,
tada prestajemo zasluživati da nas i preko ramena
pogledom okrzne.
petak, 28.12.2012.
VUNENA RUKAVICA
želim da se zna da sam nakratko izgubila jednu vunenu rukavicu
i da sam se cijelim putem vraćala nazad tražeći je
i da sam vidjela prosjaka kako je diže sa stepenica
i stavlja je na sigurno
moju vunenu modru rukavicu
a njemu su ruke bile
modre
od zime
i to me tako jako dirnulo
ma to me pokosilo
nije htio da je ljudi gaze
moju vunenu rukavicu
da je ljudi unište nogama
jer on zna kako je to
ljudi ne gledaju
gdje idu i nije ih briga
njega je
on zna
ja sam je uzela
moju vunenu modru rukavicu
i htjela sam za njim viknuti
nešto
nespretno se zahvaliti
dati mu obje moje
vunene rukavice
nisam
osjetila sam se posramljenom
zbog svake svoje tuge
apdejtak
I što mi se sve oko mene čini
otuđenije, zatvorenije, okrenuto samo sebi,
umjesto da se i sama okrećem sama sebi, svojim potrebama,
ja sve više, baš naprotiv, osjećam neku čudnu osjetljivost spram
najslabijih i najnemoćnijih,
prema najusamljenijima,
jednostavno ih više zapažam nego prije
i imam snažan poriv nešto učiniti i konkretno pomoći.
U dućanima, s jedva pola kruha, u parkovima gdje u istrošenim kaputima hrane ptice, jednostavno mi oko zapinje.
I nema to veze samo sa Božićem i ovim blagdanskim danima, ne.
Neka hipersenzibilnost.
To je onaj Goetheovski : ne mogu biti sretna dok na svijetu postoji ijedan gladan pas.
Nije baš neki lijep osjećaj. A nije depresija. Imam trenutke radosti, unatoč toga. Al ne slavi mi se ništa.
Drži me taj osjećaj već jako dugo vremena,
i zato se najradosnije, najopuštenije i najiskrenije osjećam samo u društvu djece,
male djece koja isto tako vide sve i osjećaju sve.
Ili potpuno sama u šetnji prirodom, gdje isto tako zapažam osjetljivost prirode,
njenu taktilnost i istančan smisao za svako osjećanje.
Djeca i priroda. Oni kimaju glavom. Oni me nikada neće krivo shvatiti.
Oni razumiju što želim reći.
Želim Vam sretniju i bolju 2013., neka Vas u njoj susreću Vaše vlastite Ljepote.
srijeda, 26.12.2012.
ISPREMIJEŠANE BAJKE
Možda je to
zbog nikada zaglađenog traga u mesu
prstenjaka
urezanog
nakon toliko i toliko
ili zbog filigranskog odsjaja u zjenici dječjeg
nejasno naznačenog nedostajanja
samo da si ti tamo
i da ste zajedno
Možda sam sama jer odašiljem signal
zauzeto
svim pticama, oblacima, zvijerima, ponornicama
jer sam se tvrdoglavo uspela i još se penjem
na najvišu kulu bjelokosnu
na najvišu biljku povijušu
i s nje podozrivo gledam svoju cjelonoćnu čežnju
svoj jauk ušutkujem i svoju bol
i samoći koja je teška samo slabićima
silom zatvaram sva usta i sva vrata
i govorim da mi ručno izrađene cipelice
najbolje plešu
same
o klinu
Možda kažem stoj čak i kad se široko nasmješim
i kad mi se vide svi zubi i kad mi
i oni
sjekutići oštri zabljesnu
pa si pričam i bajke i basne
izmišljam krajeve lukavo
..i onda je ona sama samcata živjela sretno do kraja života....
..i šuteći puno i dugo počela razumijeti jezik bilja i životinja....
..i kupila je cijelu šteku šibica koje se ne gase....
...i onda je išla sama na polnoćku
i slamala sebe i svoj glas
čekajući
pjevajući
čekajući
kad će se srušiti u nesvjest
zbog pomanjkanja zraka...
i nije se srušila
ili se nasmijavam i posvađam sve kraljeve
a za jednog princa se uspostavi da uopće ne voli žene, nego...
Mala sirena ga pušta da se utopi, Dorothy se nikada nije vratila doma,
Trnoružica pati od insomnije i po cijele noći jede čokoladu u krevetu i čita,
a Pepeljuga ode na bal bosa, i bez da je kuću na Badnjak očistila...
I onda pada kiša namjesto snijega
i ono što je bilo jučer postane prekosutra
i postanem naglo crna ovca i ružno pače zajedno
zalutala ko izgubljena zigota
i ne znam što bih dala za malu kuću na nekoj planinskoj osami
samo tona papira za pisanje
i neko živo biće za koje ću se brinuti
a da to ne moram nužno biti baš ja
subota, 22.12.2012.
VETER(IN)A(R)N
Prije točno godinu dana
sam mu tu,
s obližnje klupe
sve lijepo, slabo i ženski,
priznala.
A samo godinu dana poslije,
preciznije jučer,
bila sam u blizini te iste
klupe
pila gorku naranču,
puno se smijala,
pa i kroz dimne mirise
ruma i klinčića
i puno žmigavih lampica i lampiona,
plesala rokenrol sa
sedamdesetogodišnjim veterinarom,
koji je nekako odmah pogodio kakvog psa imam
i nije mi znao objasniti
kako
je to
pogodio.
A to kako je taj veterinar plesao,
taj
rokenrol,
bilo je to nešto nalik
lebdenju iznad površine,
( da znam crtati
nacrtala bih zračni vrtlog )
vrtila sam se i vrtila,
o bože kako sam se samo vrtila,
lebdila iznad,
slušala pobožno
te godine i tu mudrost u nogama.
Pričao mi je ko pravi
veteran emotivni
da sam prejaka
i za dva
muškarca
i da previše sve radim
po svom
i da su oni zapravo zbilja
malena dječica
al' da to nikada ne smiju saznati,
i da ko mi je to popapao moju žensku slabost.
Budući se razumije u životinje,
u njihovu divlju, instinktivnu prekrasnu prirodu,
pa i pogađa, zatreba li vam to,
i kojeg kućnog ljubimca
imate,
nekako računam da se razumije
i u žene,
ili bar ženske beštije.
I svašta bi mi još sigurno bio mudro rekao
čitajući me
iz mog plesa i okretaja
mojih,
ma ko knjigu,
al rokenrol je srećom ipak
jako brzi ples.
Moje žensko društvo
kasnije mi je pričalo kako su se baš bojale
za njega,
zbog njegovih nježnih godina,
jer ples je bio smiono brz,
mladenački,
pa su se nemilo začudile kad sam na kraju
ja bila ta koja je ostala bez sape,
a on je već tražio slijedeću partnericu.
RADOSTAN VAM BOŽIĆ ŽELIM !
četvrtak, 13.12.2012.
povratak
Pri utonuću
u san
.............................................
uvijek sam se grčevito nastojala uhvatiti
nečeg
toplog,
mirisnog,
lijepog,
neke rečenice koja bi mi se poput toplog peciva
zavukla u nosnice,
utrljala u kosu, kožu,
s unutarnje strane
koljena
pa bih je ponavljala i ponavljala;
nečijeg dodira, nejasne kretnje,
boje plavozelenog prostranstva,
neke spretne
pantomimičarske iluzije,
bilo, bilo čega.
To je
da bi utonuće u mrak, u san, u nepoznato,
bilo bezbolnije, sigurnije.
To je bilo sigurno vodstvo do jutra,
lepet krila koji me zasigurno udaljava
od ledom okovanih prozora,
garantirajući mi
blaženi osmijeh
i u snu.
Već dugo liježem
ispražnjeno,
poput ogoljele krošnje,
ne pronalazeći sigurniji, čvršći oslonac
od sebe same,
klecave.
I baš uvijek
kad se odljubljujem
kad oživotvorujem svoju patnju
i nedostajanje
tako se isuviše često
sjetim vlastite smrtnosti,
svih bolesti od kojih bi se moglo
bolovati,
i ta me pomisao zabljesne uvijek kao
jedno te isto
čudo,
neshvatljivi matematički zadatak,
jer kamo to nestaje taj život,
ma to je neka zabuna,
kao postovi na faceboku koji su me u početku
tako smiješno užasavali nestajući negdje u dubinu,
nepovratno,
kao i blogovi meni dragih ljudi koji se gase,
a uz koje sam se vezala,
nepovratno,
nekim gordijskim čvorom.
Kad bih barem ijednom mogla i slučajno
povjerovati u nepovratnost !
Kad bih barem jednom i namjerno mogla
povjerovati u smrtnost bilo čiju!
Neki sam se dan tako lijepo rasplakala.
Baš poput djevojčice.
Nešto me fizički zaboljelo.
I nisam prekrila lice rukama,
i nisam se sramila,
čak sam i jecala.
I poslije sam probijajući se kroz visok snijeg
tako bila sretna zbog tih suza.
Napokon se bojim.
Napokon osjećam.
Vratila sam se.
Osjetljivija nego ikad prije.
Bude li ta pojačana osjetljivost
razlog
moje neispavanosti,
mog pretjeranog
ganuća,
moje utonuće u san bez čvršćeg oslonca,
bez stabilnog gazišta
bit će više nalik
lepršanju.
Pa uzmognem li se tada
svom svojom težinom
i cijelom svojom lakoćom
osloniti na vlastitu ranjivost
i na vlastitu odljubljenu smrtnost
zaspat ću mirno
poput zadovoljna djeteta
i nitko mi neće moći
i ništa se neće usuditi
skinuti mi taj osmijeh
ni nakon jutra
pa ni onda
pa ni tada.
| < | veljača, 2017 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | |||||
Veljača 2017 (1)
Studeni 2015 (1)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (6)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (9)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (5)
Lipanj 2011 (8)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (7)
Travanj 2010 (10)
Ožujak 2010 (9)
Veljača 2010 (5)
Siječanj 2010 (7)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (9)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (16)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (18)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
VIDRA VOLI
..... čuti i izgovarati francuski....
Okus čokolade u ustima dok izgovara neke riječi.
Sanja jedan mali francuski trg cvijeća..
.i pekara..i caffe pun razigranih ljudi...
...i to je ovih dana čini sretnom....
Voli talijanske kancone i krčme.
Živi energiju koja počinje teći njenim venama.
Voli pisati duga pisma i šetati šumom.
Oponašati stabla.
Voli stavljati parfem na unutarnju stranu koljena.
Voli roniti. Gledati koga će ugledati ispod mora.
Osjetiti vodu kako prolazi između prstiju.
Obožava čitati.
Pronalaziti sverazumijevajuće saveznike
na drugom kontinentu i u drugom vremenu.
Voli svoj ženski krizni stožer.
Voli svoje nespretne muške prijatelje koji znaju plakati bez pardona.
Ljubi ruže. I uzvraćaju joj upravo.
Voli kad joj se nasmiješi beba u autobusu.
Voli se popeti visoko na stablo i jesti trešnje, gađati čvorke košticama.
Raznježi se kad vidi patke.
"Ja sam ja, opsjednuta, s mašnom u kosi. Spremna potpuno se predati muškarcu, te mu ispunjavati sve želje, ali samo ako je DIV koji zna i vidi što drijema u nutrini svijeta, samo ako poznaje tajnu i neće je odati nikome...takvom bih muškarcu svojom kosom prala noge i nosila ga u naručju. Ako pak ja sama, prije susreta s njim, otkrijem tajnu ili joj se bar približim na udaljenost s koje je mogu dotaknuti malim prstom, uzimam zdravo za gotovo da će on meni prati noge svojom kosom i nositi me u naručju".
( Priručnik za neposlušne žene, Irena Obermannova)
.
možete mi pisati kad god poželite.....
vidrinsmijeh@gmail.com
A SAD RAZMISLITE JESTE LI IKADA PROČITALI
LJEPŠU PJESMU O LJUBAVI:
ne, ne mogu te voljeti drugačije
od načina na koji gubim sebe
da bi u meni našla više mjesta
ne, ne mogu te voljeti drugačije
ni manje jače od načina
na koji zemlja drži korijenje borovima
ni kaplju manje od oceana
ni mrvu manje od svega
i ne mogu ti obećati odmor
jer bih te po noći ljubio
a po danu bih te sanjao
i umrla bi razapeta između poljubaca
daleko uzvišeno negdje
izvan prosječnosti
izvan granice pojmljivosti
i ne mogu ti obećati zime
jer iz tvojih očiju ne bi izlazile grane rascvijetanog proljeća i grlice
iz kose
miris svježe pokošene trave iz njedara
i krv kupina sa usana
i ne mogu ti obećati suze
jer moje usne ne bi silazile s tvojih
trepavica
i pio bih ih prije nego bi ti i dotaknule vjeđe
baš kao vodu živu iz pehara života
i ne mogu ti obećati kraj
jer svakim novim treptajem
prije nego bi oči ponovo otvorila
vraćao bih kazaljke sata u svom srcu
na onaj početak svega
na vrijeme kada sam saznao da zajedno sa mnom dišeš ispod neba
i ne mogu ti obećati dosadu
jer bio bih sve što poželiš
donoseći ti svaki dan neki novi cvijet
iz Božjeg vrta
i ne mogu ti obećati strah
jer postavio bih na predvorje tvoje duše
dva kerubima sa plamenim mačevima
i na kamenom stolu ispred
svoje srce kao
cijenu kojom bih
plaćao za tebe otkupninu
ne, ne mogu te voljeti drugačije
od načina na koji bi živio
umirući za tvoju sreću.
( naš dragi bloger Opinian )
jedna predivna Z.OKI-jeva pjesma...
"Tvoji su prsti ptica
Igraju se mjeseca
Mjesec je tajna slika
Srebrnih obrisa.
Ljubičasto srce,
kula strasti nevidljivog sna,
otvorene fontane ljubavi,
u zagrljaju samoće.
Ti si pjesma..."
Ovako šapće VITAE moja.....
Odškrinuh na tren
zlatna vrata lipnja
bez škripe, bez buke…
tek da tvoje u svoje
uzmem ruke
kratko
i da se oprostim tiho,
izdignem na prste
pa ti šapnem kako
ljeti sunce
u zlatne okvire
sjećanja umeće
i kako je čin
kristalne sreće
što smo se
uopće sreli
na ovoj lopti
što se mahnito,
besmisleno
okreće…
Opinian me ovim stihovima očarao:
"Možda
možda me ljubiš negdje
među ozeblim brezama
i sadiš mi sadnice ljubavi u zjenice
i zaljevaš poljupcima
Možda
možda mi šapućeš na
izranjavanim stijenama uz obalu
da je čežnja tvoja velika kao more
i uvjeravaš me da je ljubav jaka
kao smrt"
Meroveus.....
"Ali, ja vjerujem u Tebe;
U nekom predosjećanju
Znam da Ti takvi otimači
Ne mogu nauditi,
Znam kako su njihova otimanja
Samo prividi u ovoj hipnotičkoj stvarnosti;
I kada pozornije se pogledaš
Vidjet ćeš
Istu sebe koja si željela biti."
ZRNCE GANUĆA ( V.Parun)
Budim se i šapćem: ljubavi budi pjesma,
onda ću živjeti s tobom dajući se ljudima.
I ljudi će mi vraćati nešto od tvog lišća
kad izađu u šetnju
kroz ulice
oprane kišom.
Ima li takav grad gdje drveće ne umire
Ima li takva nježnost do koje se dolazi
krišom
po nekim dugim,dugim
bijelim stepenicama.
Bila sam dobra kao ljeto i vitka
s tvrdim pletenicama.
Bila sam raskošno dobra. Bila sam kao ljeto.
Nije me stid to reći, sada je ionako
jesen.
Dobrota spava pod lišćem i njen je osmijeh
nevidljiv.
Bila sam šuma. Bila sam dobra kao ljeto
i vitka, s tvrdim pletenicama.
I što mi je ostalo? Eto: zrnce ganuća u zjenicama.
Budim se i šapćem:
Ljubavi, budi pjesma!
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
NASMIJAVAJU ME DO SUZA, JER SU VJEČNI POZITIVCI:
PJACETA-PADOBRANKA
MARCHELINA
GREENTEA-moja vodenica
JEŽIĆ BODLJICA- fuu fuuuu;))))
NADAHNJUJU ME SVOJIM STIHOVIMA ILI SVOJIM FOTKAMA:
BRUNX- moja prva ljubaf blogerska
NIŠA- moja ljubilica
MOONRIVER...gdje li je...
RU.....vila s jezera....
moje žene od pjesničkog
pera:
SDRUGESTRANE
E.T.
TESSA
PRIMAKKA
VITAE
NINOČKA
VIAN INVENIAM
MISSILUSSION-poetska proza...
MEROVEUS-riječi koje liječe..
DIDA- srce bloga
ZAUZETI
PRVE SJENE NOVIH BOEMA
TONI
KABANICA...gdje li je....
ZAMISLIM SE NAD NJIHOVIM RAZMIŠLJANJIMA
Z.OKI ...gdje li je...
SMOTANI...ban...
DRAŽEN
PAMETNI ZUB
SREDOVJEČNI UDOVAC
JAGUAR - the Mačak s kojim najviše psujem
METAMORFOZA...
SUNCE NA PROZORU...
...........................S TIM DA SVAKI DAN UPOZNAM NEKOG NOVOG, PA POPIS NIJE GOTOV
i nikad neće biti vjerojatno;)))
nekoliko važnih mi citata:
" Ljudi koji vole samo jednom u životu, u stvari su površni.
Ono što oni nazivaju vjernošću
to je lijenost navike ili nedostatak fantazije.
Vjernost!
U njoj je strast za svojinom.
Mnoge bismo stvari odbacili
kada se ne bismo bojali da će ih drugi uzeti."
(O. Wilde)
".....Ruke nam se spajaju,
oči nam se upijaju: tako počinje povijest naših srca.
To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog sakrivanja;
Nešto osmijeha i sasvim malo stidljivosti,
i poneka tek slatka i besciljna svađa.
Ljubav ova između tebe i mene
prosta je kao pjesma...." (Tagore)
"...Niska bez niti je savršen nakit,
i svjetlost je pjena najtvrđih tmina...
Od svih kristala najžešće blista
i najpunije..samo praznina..." ( V. Krmpotić)
"Budi dar svakome tko uđe u tvoj život...i svakome u čiji život ti uđeš.
Pazi da ne uđeš u nečiji život ako ne možeš biti dar.
Kažem ti...svaka osoba koja je ikada k tebi prišla,
došla je da od tebe primi dar,
dar da osjetiš i ispuniš tko jesi.
Kad uvidiš tu jednostavnu istinu,
kada je razumiješ,
spoznat ćeš najveću od svih istina:
POSLAO SAM TI SAMO ANĐELE!
( A. de Mehlo)
"Imati ljubavnika-prijatelja,
koji vas smatra živućom, rastućom CRIATUROM, baš kao i drvo na zemlji,
fikus u kući ili ružičnjak vani u dvorištu..
ljubavnika i prijatelja koji vas gleda kao pravu, živuću, dišuću jedinku
,koja je ljudska, ali izrađena od vrlo finih i magičnih tvari...
To su ljudi koje tražite.
Oni će čitav život biti prijatelji vaše duše..."
(C.P.Estees)
"Zanosite se do besvijesti, pod svaku cijenu, to je sve što vrijedi, i nikad poslije, ništa što dolazi poslije neće to moći zamijeniti...to je ono za čim tragamo, ponoviti taj osjećaj, izazvati ga, to je ono što nam dokraja nedostaje..
strahovita zaljubljenost u život, platonska i strastvena, životu usprkos..." ( Olja Savičević-Ivančević)
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima ...
...Željko Krznarić...
"
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan! (P. Neruda)
Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.
Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.
Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.
(Miroslav Antić)
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
(Željko Krznarić)
iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim
Ljubav sa mnom
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rušenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoća je u svijetu i neljubav ljudska - da,
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca
Gdje mirišu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoća susreta sa istinom.
Vesna Krmpotić
INTIMNA
Hoću samo da te volim
oluja ispunja dolinu
riba rijeku
Stvorih te po mjeri svoje samoće
čitav svijet da se sakrijemo
dane i noći da se razumijemo
Da ništa više ne vidim u tvojim očima
osim onoga što mislim o tebi
i o jednom svijetu nalik na tvoj lik
I o danima i noćima upravljenim tvojim zjenama
(Paul Eluard)