Marketing
povratak
Pri utonuću
u san
.............................................
uvijek sam se grčevito nastojala uhvatiti
nečeg
toplog,
mirisnog,
lijepog,
neke rečenice koja bi mi se poput toplog peciva
zavukla u nosnice,
utrljala u kosu, kožu,
s unutarnje strane
koljena
pa bih je ponavljala i ponavljala;
nečijeg dodira, nejasne kretnje,
boje plavozelenog prostranstva,
neke spretne
pantomimičarske iluzije,
bilo, bilo čega.
To je
da bi utonuće u mrak, u san, u nepoznato,
bilo bezbolnije, sigurnije.
To je bilo sigurno vodstvo do jutra,
lepet krila koji me zasigurno udaljava
od ledom okovanih prozora,
garantirajući mi
blaženi osmijeh
i u snu.
Već dugo liježem
ispražnjeno,
poput ogoljele krošnje,
ne pronalazeći sigurniji, čvršći oslonac
od sebe same,
klecave.
I baš uvijek
kad se odljubljujem
kad oživotvorujem svoju patnju
i nedostajanje
tako se isuviše često
sjetim vlastite smrtnosti,
svih bolesti od kojih bi se moglo
bolovati,
i ta me pomisao zabljesne uvijek kao
jedno te isto
čudo,
neshvatljivi matematički zadatak,
jer kamo to nestaje taj život,
ma to je neka zabuna,
kao postovi na faceboku koji su me u početku
tako smiješno užasavali nestajući negdje u dubinu,
nepovratno,
kao i blogovi meni dragih ljudi koji se gase,
a uz koje sam se vezala,
nepovratno,
nekim gordijskim čvorom.
Kad bih barem ijednom mogla i slučajno
povjerovati u nepovratnost !
Kad bih barem jednom i namjerno mogla
povjerovati u smrtnost bilo čiju!
Neki sam se dan tako lijepo rasplakala.
Baš poput djevojčice.
Nešto me fizički zaboljelo.
I nisam prekrila lice rukama,
i nisam se sramila,
čak sam i jecala.
I poslije sam probijajući se kroz visok snijeg
tako bila sretna zbog tih suza.
Napokon se bojim.
Napokon osjećam.
Vratila sam se.
Osjetljivija nego ikad prije.
Bude li ta pojačana osjetljivost
razlog
moje neispavanosti,
mog pretjeranog
ganuća,
moje utonuće u san bez čvršćeg oslonca,
bez stabilnog gazišta
bit će više nalik
lepršanju.
Pa uzmognem li se tada
svom svojom težinom
i cijelom svojom lakoćom
osloniti na vlastitu ranjivost
i na vlastitu odljubljenu smrtnost
zaspat ću mirno
poput zadovoljna djeteta
i nitko mi neće moći
i ništa se neće usuditi
skinuti mi taj osmijeh
ni nakon jutra
pa ni onda
pa ni tada.
Post je objavljen 13.12.2012. u 23:22 sati.