vidrin s.

ponedjeljak, 28.05.2012.

BUT MY REALITY ( ILI KAKO ME TA ISTA TREŠNJA SPASILA)

BABYS STEPS BY VIDRA

STEP NUMB. 1.
( Vidra na poslu)

Neki ljudi primaju nešto na temelju nečeg što ne postoji.
Bila je revizija i to utvrdila na komadiću papira istrgnutog iz bloka s kvadratima.
Vidra mora donijeti rješenje o prestanku nečega što nije ni postojalo.
Šefica joj ne želi o tome izdati pismenu naredbu, nego usmeno govori da je to hitno.
Vidra iz pouzdanih izvora saznaje da one dvije u klompama kaj su šarale po papirekima iz bloka nisu revizija.
Vidrinoj kolegici koja također ne želi donositi takvo rješenje u sličnom spisu, šefica prijeti disciplinskim.
Kolegica odlazi na bolovanje.
Vidra snuje urotu i osvetu.
I radi rješenja gadeći se sama sebi.

STEP NUMB. 2.
(Vidra privatno)

Plavooko Gunđalo ima curu već malo više od godinu dana.
Djevojka je trudna već malo više od sedam mjeseci.
Vidra bu baka Vidra.
Negdje oko 20.07. Ove godine.
Djevojka s Vidrom voli pričati o ljubavnim problemima.
Vidra ne voli s Djevojkom pričati o ljubavnim problemima, jer više ništa ne zna o ljubavnim odnosima.
Ako je ikada i znala.
A tko je još vidio baku koja nešto zna o ljubavnim odnosima.
Za stolom sjede:
Vidrin bivši muž, Gunđalo, Djevojka i Vidra.
Gunđalo i Djevojka se bez prestanka ljubakaju.
U nekom odsutnom trenu, Gunđalo svrne svog plavog pogleda na dvoje besprizornih jadnika i pita sažaljivo:

"A kako ste se točno vas dvoje prestali voljeti?"
( čije je to dijete??)


STEP NUMB. 3.
( Vidra doma)

Vidrina mama splela se oko dekice i pala ko loptica.
Al ima osteoporozu.
Pa se nešto desilo i jako ju je počelo boljeti na lijevoj strani, oko srca.
Da nije srce?
Onda se u subotu navečer morala zvati hitna,
koja je objasnila Vidrinoj mami da smije piti ibubrufen
i da joj od njega neće narasti tlak.
I da nije srce, nego rebro.
To joj je isto i Vidra rekla, al ona nije doktorica i šta ona zna.

Onda je Vidra morala otići onako visoko na trešnju pljuckati čvorke,
da ne izgubi zdrav razum i da se sa sobom dogovori kako dalje.

Tako me spasila.

nedjelja, 27.05.2012.

NADOŠTUKANE LJESTVE

Opet sam se danas prepucavala s mojim čvorcima i pljuckala ih košticama s visoka;)

Volim, ma..... obožavam.
Jednostavno ljubim.
Tu sam baš onako, doma.
Osjetiti tu lakoću, tu slobodu svetog prostora u kojem inače borave samo ptice,
prostora u kojem iznenada izrone
zeleni puni crvenih plodova listovi,
savitljive grane koje opasno prkose mojim visoko postavljenim
nadoštukavanim ljestvama.

I tatina upozorenja odozdo:

-Daj pazi...ne idi tako visoko...čuješ...

I važno mi drži te nadoštukane ljestve dole,
kao da bi me uopće i mogao zadržati u slučaju da se opasno zanjišem,
i da me te prkosne i savitljive grane jednostavno zbace sa sebe....

- Zašto ne slušaš..jesi tvrdoglava...pa dosta si nabrala....


A ja hihoćem među granama, jedem trešnje bez ruku i pljuckam....pljuckam od miline...
Čudna me radost obuzima, nekako bliže su mi i nebo i oblaci,
a tih krupnih trešanja, kompoterica, ne može se čovjek zasititi...


Kad silazim, opet čujem njegov glas:

- Polako...ajde sad tu stavi nogu...pa tu....


Nekoliko sati kasnije, vidim dolazi on sav uzbuđen i čudno sretan.

-?

- Bio sam i ja gore.

Moram naglasiti da ima 75, premda se o godinama ne govori.

Divan osjećaj....pomiješani strah, radost, ushit, sloboda, uzbuđenje.
Sve to zrcali se zauvijek na licu i u srcu.

Mladom.




apdejtak...............................

utorak, 22.05.2012.

istinoljubiva

Otpleši mudre odabire i sva ona nepromišljena skretanja,
zavrti taj neispijeni somersby u svojoj čaši,
i tu zoru u kojoj te ljubio i pio ti strah, otpleši,
raspleši nesporazume, prikrivanja i laži,
zamršena raskršća, ispremiješane putokaze,
sjećanja
koja probadaju grlovito,
ispleši vjetrovito,
okreni silovito...
izazovi istinu,
zapleši znojno, nujno, očajno, iz dubine...

Nakon tog savršeno otplesanog plesa,
ti zastaneš zadihana, u samom kutu sebe,
osjećaš srce u sljepoočnicama
kako bolno tuče,
prijeteći da će ti iskočiti iz očiju,
shvaćajući napokon da je sve što imaš,
sve što imaš, sve što znaš
i sve što ti je dovoljno za kretanje
upravo to,

jestivo ganuće,
ta istinoljubivost koja te drži u ravnoteži
i živo srce na dlanovima.

petak, 18.05.2012.

AJDE, RECI

Nešto je bilo podatno u mom obrazu
pa si me prirodno zaoblio svojim rascvalo rastućim pogledom,
nakon kojeg sve će biti mirisno još danima
baš vilenjački nestvarno.
Nešto je bilo tako ljubavno da si me i zabolio.

Povjerila sam ti posjekotinu od trna,
na boku desnog kažiprsta
kojim sam pokazivala ružama kako zaobići slak,
a ti si je poljubio, tu tanku crvenu prugicu,
kao da ćeš isisati iz mene svu tugu i moju i svoju i našu
iz mojih prstiju vučji gladnih tvoje nježnosti.

Tako mazno, prosto i lako ulazio si mi u oči,
tim svojim luđački rascvalim plavetnilom,
dražeći mi hipotalamus prisjećanjem
na sva mjesta gdje si me prvi put poljubio,
gdje si osjetio svaki moj titraj i strah i paniku,
crtajuć mi na lijevom koljenu kartu naših sličnih razmišljanja.

Neki imaju poluge u glavi, mi ih imamo u trbuhu.


Potom sam rekla : zaljubljena sam u tebe.
Široko raskriljujući ruke, kao da vladam situacijom.

Iz trbuha sam ti to rekla.
Kao da ti poklanjam neko svjetsko čudo i čaroliju.
Kao da nikada nisi vidio takvu ženu.
Kao da će sada svo trnje ovog svijeta otupjeti!

Ljubav kao koncept, pričao si,
a ja sam milovala posječenim prstima,
svaku svoju saudade utrljanu ti u sljepoočnice
bez koje ne mogu..




A probala sam.



jesam...probala sam...








Nije da nisam....sam Bog zna kako sve...
Zaboravljala sam te na tisuću prefriganih načina,
i onih djetinjih, naoko bezazlenih,
na kojima bi mi pozavidjeli i najlukaviji stratezi staroga Rima....
Ako već nisu....
A čak i ti si im povjerovao....
Tim mojim načinima na tisuću načina...



Da imam malu kovrčavu u crvenim klompama,
odmah i hitno bih joj rekla....
A daj mala, nemoj se zaljubiti!
Nemoj ponovno, nemoj ovaj put!
Znaš da i on ima sigurno zaleđe.
Znamo da je iskren i da posjeduje jestivo ganuće
i da je ko stvoren za zaljubiti se,
al već znamo i da će te isto tako tisuću puta na dan zaboraviti,
ne imajući stvarnog razloga za to.

Sjećaš se kako si već radi njega danima ispirala sa prstiju
taj pelud ljepljivi,
kako se nisi mogla izgladnjela dovoljno nahraniti,
jer si ga htjela imati samo za sebe....
sjeti se samo onog trena kad čarolija posustane,
kad ti usred kreativnog zamaha netko otme kanticu i lopaticu,
a samo jedan toranj si sagradila u kojem si se mislila sakriti,
a prevelika si, vire ti uši na sve strane, kao antene,pa sve čuješ,
i noge ti vire, pa ispadaš iz koncepta,
jer njima rušiš zamišljenu koncepciju
ne samo i jedino ljubavi,
već i života samog
u nečijoj glavi stvorenu.

Nemoj....nemoj se zaljubiti.
Nemoj bar ovaj put.
Bit ćeš mu samo adrenalinska injekcija za one sive, beživotne dane,
zanos, dokaz da je slab, dokaz da je mlad, dokaz da je živ.
I on će te se kao i svi, uvijek samo rado sjećati...
Kao da odavno više ne postojiš.
Kao da si fikcija..
A ti...postojiš...još kako.....



Ok....ok....al reci ti to ovom cvijetu.....

Nijedan trn nema....a lako možeš poginuti.....

subota, 12.05.2012.

U tim svibanjskim predvečerjima

U tim svibanjskim predvečerjima
















zrak je neobično gust i plah,
drhture usamljena sjećanja
na laticama tek probuđenih ruža,
pod krilima tek izleglih pačića...

dječaci pred neku zoru zagrljeni
pjevaju,
djevojka je neka prvi put obukla
haljinu.



U tim svilenim predvečerjima
kad rastu mala ticala leptirima,
ponekad je netko hodao
uspravno i svečano kao pored tebe,
mirisao ti kosu punu izgužvanih travki,
punu krikova s udaljenih obala.

U tim svibanjskim predvečerjima,
nije koracala mjesečina oko tvoje kuće,
zalutala u tvome je vrtu njegova želja
i ti slutila si njegov povratak i njegovu blizinu,
kad svi su prestali vjerovati da će se vratiti,
ti nisi sjela s njima i nisi pila ništa.

U tim svibanjskim predvečerjima

zrak je neobično gust i plah,
drhture usamljena sjećanja
na laticama tek probuđenih ruža...
pod krilima tek izleglih pačića,

dječaci pred neku zoru zagrljeni
pjevaju,
djevojka je neka prvi put obukla
haljinu.



( K. Simonov, V. Parun, A.B.Šimić, D.Tadijanović....i moja sjećanja....)

srijeda, 09.05.2012.

PLESAT ĆU S TOBOM

Poljubiš li me,
ko kap mjeseca spustiš mi se na usne
cijeli,
bezuvjetno,
nenadano
i bez ostatka,
a tvoji mi polumjeseci na noktima
kažu,
da ćeš mi ponijeti dušu do jutra,
slušajući kako padam poput kiše
romorim ti po roletama,
teška i dosadna
kiša,
pričajući ti o dječacima koji ubijaju vrapce
iz puke obijesti
i krvare zatvoreni iza rešetaka,
rešetaka koje o nikome ne brinu,
o dječaku plavih očiju koji je previše pričao,
previše vjerovao krivim ljudima,
a djevojčice čekaju bebe
čekajući sunce koje im neće svanuti,
neće,
ko ni nama,
samo će ih peći.
Peći će ih.
Poljubiš li me
i tvoji mi polumjeseci kažu.
Plesat ću s tobom.

subota, 05.05.2012.

TKO JE STAVIO PROSINAC U SVIBANJ

Muško. ....
Žensko....
Srednje.....
Vrabac....mjesec...leptir....netopir...
Svejedno.
Postoji jedno vrijeme kad je potpuno svejedno.

Duša....





Koja pažljivo sluša
moja trabunjanja do tri ujutro,
a ja se grčim nad tipkovnicom da mu skratim noć,
nasmijavamo se i tješimo,
ogoljeni ispred ekrana
poput tek izleglih ptića, drhturavi,
jesi li to ti.

I tako godinama.

Otkad smo uveli i mobitele, čarolija nije splasnula.
Imali smo žuljeve na palcima od slanja poruka.
Imao je muški glas i ženske strahove,
nije imao ženu, ni djevojku,
živio je i radio u mom gradu,
i riječi su nam postajale bliske i jestive,
poput toplog daha divljih konja na proplancima.

Grlili smo se usamljenički i očajno,
sličnim senzibilitetima, iz daljine,
prezreni od uobičajenih susreta zbog njegovih strahova,
djeleći naše svakodnevne radosti, slabosti i plahosti.

Nisam izmišljena stvarnost!
Niti preodređena da me se predugo samo sanja!
Radoznalost mi je organ, ticalo, koža.
Nestrpljivošću mi se sjaje oči.
Stalno sam pitala: a kad?

Moje noge izmišljene su za pričanje priča o nevidljivim gradovima
i njihovim sumracima ruža tek propupalih,
bokovi zemljani ko blagoslov ptica iz dalekih krajeva,
al razmičem um poput svilenih zavjesa
i mogu razumijeti
svaki treptaj vlati trave kojim priziva svoju kišu.

Nije mi rekao sam.
A imao je priliku.
Saznala sam raspitujući se, sama.
Znatiželja je ubila vidru.

Da li me je svjesno povrijedio?

Da li ga je zabavljalo mučiti me,
dovoditi me
u zabludu
i stanje zaljubljenosti
zbog ponovno pronađene bliskosti?

Da li je i on znao da je zapravo.... žena?







Prestajem se ljutiti, jer sam takva.
Mogu se svemu tome od srca čak i nasmijati!

Ali ne želim da se ikome dogodi nešto slično.
Pitala sam se zašto se dogodilo i meni.

A ako ću se ikada zaljubljivati u ženu,
biti će to moj svjesni odabir,
a ne uslijed nečijeg lažnog predstavljanja i obmanjivanja.

05.05.2012. u 08:13 • 22 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.