vidrin s.
petak, 30.12.2011.
ČEŽNJA, ŽUDNJA, ŽELJA.....
Sveto trojstvo i pokretač svega.
Gorivo.
Samo pravi željoznalci osjećaju razliku i gradaciju među njima.
Uranjajuću gradaciju,
isprepletenu poput sna kojeg je nemoguće otplesati.
Vjenčića kojeg je nemoguće otplesti.
I u toj nemogućnosti je ljepota, ljupkost i draž.
A i ljubav je uvijek više šmekala nedohvatno.
Nešto ili nekoga ne možeš imati, pa se zakačiš jače.
Izgubite se u istom gradu, u istom vremenu,
i nešto pomrsi staze i ne sretnete se nikako....
Žeteoci zvijezda i snova....
Zvjezdohvatači i snolovci......
Oni to znaju.
Ostali mogu osjetiti.
Čežnja je neodređena i još u neznanju,
pritajena i nalik vječnoj gladi,
onaj tihi drhtaj pred ponoć,
čvrsto stiskanje očiju kad ne mogu zaspati,
isprepleteni vlastiti prsti na uzglavlju,
pikavi list božikovine,
neobično poznati okus kolača.
Čeznem, a ne znam za čim čeznem,
znam samo da bih nešto htjela,
nešto grozomorno nedostaje.
Pa mahnito slikam, mijesim glinu,
udaram u gitaru, pišem i plešem do iznemoglosti.
Tražim to što nedostaje i u knjigama.
Prava ljubav miriši mi na umirenu čežnju,
utješenu stalnim draganjem po glavi,
brisanjem suza,
pričanjem priča.
Čežnja je, kažu pravi čeznjoznalci,
čak i kad je bolećiva,
trajno kovrčanje Svemira i pjesnička muza.
Bez nje sve bi prestalo.
Kroz priče o muškom i ženskom božanskom aspektu,
hinduske Vede govore kako se ljubav povećava kroz čežnju.
Najdublje intenzitete ljubavi,
ljubavnici proživljavaju upravo kada su odvojeni,
u vječnoj igri spajanja i razdvajanja.
Tako svete slike često prikazuju Radhu kako je izvan sebe od čežnje.
Dok na obali rijeke Ganges sjedi zamišljena i sama,
ona u jednom meditativnom trenu osjeća prisutnost voljenog
intenzivnije nego da je fizički uz njega.
Zato je čežnja, kažu prosvjetljeni,
gorivo zahvaljujući kojemu vatra ljubavi vječno gori.
I vatra života.
Tramvaj joj je zvan,
u čežnjama što nebom jezde, došaptavaju se zvijezde,
događa se ona u jesenjoj noći kad pada kestenje po asfaltu,
al i u noći svakoj drugoj, sličnoj,
možda pri kraju godine,
kad bismo htjeli nekog,
dobrog,
našeg,
intimnog,
druga...
Čežnjom počinje svaka žudnja.
Žudnjom čežnja poprima svoj oblik. Oživotvoruje se.
Od nejasnih obrisa sjenki u magli,
pojavljaju se prve konture,
nastaju naznake konačne slike.
Žudnja zna za čim čezne, pa para srce i guši.
Žud za dodirom.
Žudnja za rječju.
Iskrenošću.
Ona je snažno, moćno crno vino i afrodizijak.
Ona pati.
Ona je jaka žeđ.
A želje.....
O želje.....
Ako su čežnje iskre, žudnja žar,
želje tada gore!
Al sa njima, kažu neki,
kao i sa vatrom, baš kao i s vinom,
treba oprezno.
No, nedavno upoznah čovjeka
koji je prerano ispunio sve svoje želje, redom.
Bio je ambiciozan, može se reći.
Kad mi je to rekao, ulovio me neki čudan smijeh.
Smijeh užasa i panike....čovjek je još mlad...ima manje od četrdeset.
Kaže mi, sad se ponekad
osjeća prazno, tužnjikavo, istrošeno.
Iskreno mi ga je bilo žao.
Mada imam još toliko neostvarenih želja, kao da mi je osamnaest,
i vjerojatno će mnoge i ostati takve,
ne bih mogla podnijeti ostvarenje svih......
Prevodio mi je Daniela Landu i njegovu Touhu sa češkog,
misleć cijelo vrijeme da se radi o Čežnji...
No, ne...ne...touha je...želja.....
Pitaj mene....željeti znam...na svim jezicima....
To sa željama je vrhunska zamka.
Tragikomedija do neba.
Gotovo odozgo smišljeni sarkazam.
Rekla sam mu,
navirivajuć se lukavo na njega,
ispod brandonovske vunene šilterice,
kao da sam poznati željoznalac,
za svaku ispunjenu, izmisli bar dvije do tri teško ostvarive.....
Ili se vrati na čežnju i kreni iz početka.....
pogledao me kao da se šalim.....
kao da se rugam...
a mislila sam baš iskreno....
A Vama,
kao i sebi,
baš kao i njemu,
želim.....
~
"......ako volite a morate još i željeti,
neka vam ovo budu želje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani što
pjeva svoj milozvuk noći.
Da spoznate bol prevelike nježnosti.
Da vas rani vlastito poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i
uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi;
Da otpočinete u poslijepodnevnom satu
i razmišljate o ljubavnom zanosu;
Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
i pjesmom slavljeničkom na usnama…
~Kahlil Gibran~
I..........u Novoj 2012. Vam želim
puno čežnji, puno žudnji i puno želja.....
zvjezdohvatači i snolovci,
željoznalci moji...
bolećivih,
gladnih, žednih,
nesmirenih, možda i pogrešnih, ali samo i isključivo vaših...
UPDATE............................................................................................................................................................
( prijevod "Touche" Daniela Lande ....Mato Pejić)
To ti je tek tak… Teško je kao zrak
To je nešto kao dah… Na krilu želje prah
To je nemoguć cilj… Neispunjiv sveudilj
To je baš kao san… Što jutros ga rasprši dan
Al nijedna nije takva stvar… Da se ne pokuša bar
Pošalji želje put neba… Imat ćeš sve što treba!!!
Želja je čudo, pajdo, čudo
Želja je čudo, pajdo, čudo
To ti je kao žar… stvarno veliki dar
To je k'o zmaj što leti… kada se praćkom prijeti
To je i huka mora… i bistra voda iz gora
Želja je životom ići… ostati, ne otići
Želja je pasti, ustati… rane ne brojati
To je kad srce lupa… na dlanu neka stvar skupa
To je kao blještavilo… kao sunčano rumenilo
Prekrasni mjesečev sjaj… to obraz je božji znaj
To je skrivena sila… to je ta zlatna žila
Želja je čudo… dakle poželi nešto
Probudi snagu… pa ćeš ploviti vješto
Želja su linije… imaš ih u dubini duše
Želja je čudo, pajdo, čudo
Želja je čudo, pajdo, čudo
Ta ti to znaš i sam… želja je kao kram!
Gdje nude odmah sve … pučina pali i ovaj ludi svijet
Želja je vrata gdje snovi postaju java
Želja je cilj i cesta prava
nedjelja, 25.12.2011.
NAJLJEPŠE ŽELJE....
Dragi moji....
Radosti vam želim, krilate radosti....
Toplinu ljubavi jednostavne...da imate...
I vjere uvijek više od gorušičina zrna i kad padate...
I zanosa dječjeg, koji se ne umara..
i ustaje ponovno, otresajuć koljena...
Da palite svjetlo u svakoj tami, gdjegod da vas put nanese...
Lučonoše moji nasmiješeni...
Da Susreti važni i lijepi za vas iz sjemena niču
ko pšenica mirisna....
Sretan Božić!
..blagoslovljeni bili...i mnogo se puta u sebi nanovo rodili....
srijeda, 21.12.2011.
OKAMENJENA
Ovi moji okreti u salsi samo dokazuju da i dalje ne vjerujem.
Može me zavrtiti bez problema samo instruktor, ili jedan mladac od dvajst let.
Njima vjerujem, ostali nek idu proć.
Bila sam na hodočašću prošle nedjelje.
Ne u Tolisi, nego u Šurkovcu, u Bosni.
Poznati karizmatik koji posebno pomaže mladima.
Kaže da mladi mogu jedino biti lijepi, snažni i nježni u Isusu.
Molimo cijelim putem, prolazeći čak i kroz Republiku Srpsku.
Posebno lijepo iskustvo.
U autobusu ima puno mladih ljudi.
Inteligentnih, nasmijanih, vedrih, snažnih.
Idu po blagoslov.
Idemo i Gunđalova profa i ja.
Pod misom cijelom držim Gunđalovu sliku u rukama.
Ljudi padaju pod naletom Duha Svetoga.
To je novo krštenje.
Mene je toga strah.
Gromoglasno pjevam, da se ohrabrim.
Smišljam tekst za svećenika.
Kad se nađem pred njim, ne mogu razmišljati,
pa izgovaram glasno i odlučno, gotovo vičući,
pokazujući sliku,
samo dvije riječi:
Spašavam dijete!
Time sam sažela cijelu proteklu godinu.
To što skoro pa jedina nisam klonula prilikom blagoslova i siline duha,
isto govori puno o mom nepovjerenju.
Ne u Boga ili u ljude.
Nego u činjenicu da nisam sigurna da će me se stići prihvatiti.
Jer znam jako dobro kojom munjevitom brzinom padam, kad padam.
A i ne znam kako bi bilo sa dizanjem....
Pa stojim, ko stijena, kako samo čvrsto ukopana u tlo!
Umislila sam se čvrstom i hrabrom.
Slabost je luksuz u mom slučaju.
Dugo mi je trebalo da se ukorijenim, ne pada mi na pamet sada lebdjeti.
Pritom nisam ništa manje ganuta od ostalih.
Jedino me od siline osjećaja i elektriciteta koji lebdi crkvom,
lagano pritišće u grudima i penje se u grlo.
Al ne padam.
Prvo se bojim da ću pasti, potom mi je silno krivo što nisam.
Ljudi se dižu s poda kao iz nekog blagoslovljenog i krepkog sna.
Kao da su cijelu noć plesali salsu s anđelima.
Jedan bivši davno si je drznuo reć mi da je moj jedini problem taj,
što ne vjerujem onima koje zavolim.
To se nikako ne može reć u mojim prijateljskim odnosima,
jer tu funkcioniram kvalitetno i lijepo, čak i preko trideset godina.
Oblikovana sam. Kao čvrsta, samostalna i snalažljiva.
Morala bih vježbati bacanje na leđa u nečije čvrste ruke.
Jer sam se valjda previše puta razbila, vjerujući.
Bacajući se na leđa, na neviđeno.
I ta samostalnost mi sada smeta, jer djelujem samodostatno.
Svima, al ne i pravim prijateljima.
Nadam se ne i Bogu.
On valjda kuži kad ne mogu više.
Njemu se ne može odglumiti, jelda da ne.
Znam ja jako dobro da se oni prečvrsti prelako slome.
I to na više neupotrebljivih dijelova.
Želim slabo klonuti u nečije čvrste ruke.
Želim vjerovati.
Želim krepko zaspati i sanjati.
Al čekam vrijeme kad će Gunđalo doći k sebi.
Dotad stražarim.
S jednim okom uvijek otvorenim, čak i kad spavam.
Okamenjena.
petak, 16.12.2011.
VIŠE NE VJERUJEM GEORGU MICHAELU
Prvo i osnovno, kako me se ne bi optužilo za neku bezveznu homofobiju,
jer to jednostavno nema veze sa mnom,
htjela bih razjasniti na početku, kako imam dva frenda pedera,
kojima smijem reć da su pederi,
koji su snažno razvili svoj ljupki i krajnje ženstveni, senzibilni dio svoje osobnosti,
i kao takvi, ženstveniji su ponekad i od mene same i ja ih zbog toga jako volim!
Ne, ne vjerujem više Georgu Michaelu, ne otkad sam saznala da je homić,
mada me to saznanje i nije ostavilo ravnodušnom,
dakle, ne da ne vjerujem njemu osobno,
nego ne vjerujem više njegovom spotu Last Christmas,
spotu koji me mučio pola mog života,
spotu zbog kojeg sam se pitala di je kvaka i di ja to griješim,
di je sve tako lijepo i idilično, ma bajka,
i pao je predivan snijeg,
i oni su svi tak dobri frendovi koji skupa kite bor,
i slave Božić lepo svi skupa u drvenoj hižici, Bože u planinama,
a njih dvoje se pogledavaju i šmekaju kao i prošlog Božića...
Ohh...baby......
E, da...nit ima više takvog snijega,
niti je izvjesno da će ga i biti,
niti se frendovi više tak okupljaju, jer uvijek neko zakomplicira stvar,
nit mislim da takva svjetlucavost ljubavnih osjećaja može potrajati....
Ma pustite me...u takvoj sam fazi...
Ali....ipak...mada ne vjerujem više Georgu,
vjerujem u jedinstvenost i ljepotu susreta.
Prijateljskih susreta.
Ajde dobro, i ljubavnih.
Da, "Susreti su ono što Nebo daruje Zemlji", kako lijepo kaže S. Lice.
I ove sam godine doista imala puno neobičnih susreta.
Susreta s važnim porukama.
Moje lijepo lice prošlosti.
Ovalno, pravih crta, dragih linija, prepoznatljivih pod opipom mojih nestrpljivih jagodica prstiju....
A pogotovo kažiprsta...
Jer baš kad sam frendici svečano obećala kako ću napokon raskrstiti sa svim svojim duhovima,
i pritom nisam varala i iza leđa prekrižila prste, preko kažiprsta,
kad sam dakle i samoj sebi izjavila da ću pometati točke,
one lijepe i raskošne, konačne, krajnje, zrele, mudre,
točke
svugdje gdje su mi odnosi završavali rasplesanim točkicama,
pa sam imala osjećaj rasplesanih točkica pred očima,
zbog čega sam često gubila fokus na ono bitno..
odjednom su se počeli pojavljivati ljudi......
Iz moje osnovne škole..netko tko me volio...i znao za moj nevidljivi grad...
pa moja profa iz hrvatskog, iz osnovnjaka,
pa iz ....srednje....frendica...
Pa moj prvi dečko....
Nisam mogla ne zaključiti da su se neki od njih pojavili baš radi stavljanja one raskošne.
U stilu: dođi da si stavimo točku.
Al neki...došli su mi obogatiti život,
pronijeti mi poruku od mene same,
one mene kakva sam nekoć bila,
neka odvažna, s nogom uvijek u nekom slijedećem praskozorju...
Vedra, nasmijana.
Ona koja pleše i kad ne može hodati, jer ima nogu u gipsu.
I to doslovno.
Znala sam tada ono što mi je sada proživljeno, doživljeno, dokazano,
instinktivno sam i graciozno izbjegavala ranjavanja,
znajuć valjda da mora ostati puno čvrste i neoštećene kože,
zbog svega što dolazi.
Moja je profa voljela moje sastavke.
I zbog toga mi uvijek praštala kampanjsko učenje.
Prepoznala je " pjenu na morskom valu, poput najfinije, gospodske čipke."
Tu prepoznajem onu trajnu svjetucavost osjećaja.
Iz Georgovog spota.
Grlimo se i plešemo, kao na razmeđi vremena.
Ima osjećaj da sam joj kćer, a na neku foru i jesam.
Inzistira da joj kažem "ti", a ja onda pučkoškolski posrćem u slaganju rečenica,
no zato bez greške zajedno psujemo prolaznosti i zagrcavamo se od smijeha.
Kako bih i mogla osjetiti usamljenost?
Kad nikad nije doista kraj.
Ili bar ne onda kad ti misliš da je.
Kad nikada doista ne znaš kada će ti se opet netko pojaviti.
I pronijeti mi poruku od mene same,
one mene kakva sam nekoć bila,
neka čudna, stanovnica nevidljivog grada,
odvažna,
ona koja pleše kad ne može niti hodati....
I to doslovno.
Pa doslovno naručujem cipelice za salsu, crvene.
Stara salsaroška: kad ne možeš hodati, ti pleši.
A sutra sa Gunđalovom profom iz hrvatskog, iz njegovog osnovnjaka,
koja ga još jako voli, i koja je prepoznala njegov talent izmišljanja zanimljivih priča,
pa ga čak svojedobno uputila i na natjecanje gdje je osvojio nagradu,
pa potom svjesno i namjerno zanemario taj svoj tako očiti talent i dar,
s njegovom profom koju sam srela baš ispred vlastite kuće, odjednom, niotkuda, znakovito,
idem u Tolisu po blagoslov za naše dječake...
Ona za svog, a vidra za svog....
Za naše dugonoge, raskuštrane, buntovne, svojeglave, nemoguće i nemoćne
osamnaestogodišnjake...
Pričat ću vam kako je bilo....
petak, 02.12.2011.
As time goes by
Trenuci potpune bliskosti,
zagrljaj u kojem si doma,
pripadanje koje te drži i budnom i usnulom,
na iznenadnom pregibu njegova vrata...
Uvijek sam spavala tako mirno,
na toj tvojoj koži, kao na livadi,
s čvrsto usidrenim smješkom u kutovima usnica,
dok si ti motrio kako šećer pada sa visina,
kako se lijepe široki i magleni prsti vremena,
na naša prozorska, tako ljudska okna...
ni ne znajući.
I ni ne znajući,
ponovno
navio si sat moje neobuzdane žudnje,
nalik na čokoladne praline,
nalik na svjetlucave ukrase koje ću prebirati ovih dana,
držati sanjivim dlanovima,
ne misleći o tebi nimalo,
ni o nama.
O, kad bih se barem ikada mogla razočarati u tebe!
Onako, potpuno i zauvijek.
Ne pronaći ti ni jedno opravdanje.
No, onda bih morala krenuti u pravu avanturističku potragu,
za nama, kakvi smo bili, prije tisuću godina,
naoružana starim vatrama i arheološkim alatkama,
lampom koja osvjetljava najdublje mrakove,
oštrim pijukom za razbijanje stoljetnih ledova.
Al neću.
Samo ću te promatrati kako me ostavljaš.
Iz daljine.
Kako postajući sve manji i manji,
ujedno ostaješ i sve ono što sam zavoljela davno.
I ostavila. Za sobom.
Sada. Ti. Tako. Ostavljaš. Mene.
as time goes by.....
Ni ne znajući.
I ni ne znajući,
ponovno,
still the same old story....
navio si sat moje neobuzdane žudnje,
nalik na čokoladne praline,
nalik na svjetlucave ukrase koje ću prebirati ovih dana,
držati sanjivim dlanovima,
ne misleći o tebi, nimalo,
ni o nama.
A nakon najviše točke usijanja,
taj tren polako će utrnuti sam,
i svemu dragi moj, izblijediti sjaj.
...as time... goes by....
| < | prosinac, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Veljača 2017 (1)
Studeni 2015 (1)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (6)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (9)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (5)
Lipanj 2011 (8)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (7)
Travanj 2010 (10)
Ožujak 2010 (9)
Veljača 2010 (5)
Siječanj 2010 (7)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (9)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (16)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (18)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
VIDRA VOLI
..... čuti i izgovarati francuski....
Okus čokolade u ustima dok izgovara neke riječi.
Sanja jedan mali francuski trg cvijeća..
.i pekara..i caffe pun razigranih ljudi...
...i to je ovih dana čini sretnom....
Voli talijanske kancone i krčme.
Živi energiju koja počinje teći njenim venama.
Voli pisati duga pisma i šetati šumom.
Oponašati stabla.
Voli stavljati parfem na unutarnju stranu koljena.
Voli roniti. Gledati koga će ugledati ispod mora.
Osjetiti vodu kako prolazi između prstiju.
Obožava čitati.
Pronalaziti sverazumijevajuće saveznike
na drugom kontinentu i u drugom vremenu.
Voli svoj ženski krizni stožer.
Voli svoje nespretne muške prijatelje koji znaju plakati bez pardona.
Ljubi ruže. I uzvraćaju joj upravo.
Voli kad joj se nasmiješi beba u autobusu.
Voli se popeti visoko na stablo i jesti trešnje, gađati čvorke košticama.
Raznježi se kad vidi patke.
"Ja sam ja, opsjednuta, s mašnom u kosi. Spremna potpuno se predati muškarcu, te mu ispunjavati sve želje, ali samo ako je DIV koji zna i vidi što drijema u nutrini svijeta, samo ako poznaje tajnu i neće je odati nikome...takvom bih muškarcu svojom kosom prala noge i nosila ga u naručju. Ako pak ja sama, prije susreta s njim, otkrijem tajnu ili joj se bar približim na udaljenost s koje je mogu dotaknuti malim prstom, uzimam zdravo za gotovo da će on meni prati noge svojom kosom i nositi me u naručju".
( Priručnik za neposlušne žene, Irena Obermannova)
.
možete mi pisati kad god poželite.....
vidrinsmijeh@gmail.com
A SAD RAZMISLITE JESTE LI IKADA PROČITALI
LJEPŠU PJESMU O LJUBAVI:
ne, ne mogu te voljeti drugačije
od načina na koji gubim sebe
da bi u meni našla više mjesta
ne, ne mogu te voljeti drugačije
ni manje jače od načina
na koji zemlja drži korijenje borovima
ni kaplju manje od oceana
ni mrvu manje od svega
i ne mogu ti obećati odmor
jer bih te po noći ljubio
a po danu bih te sanjao
i umrla bi razapeta između poljubaca
daleko uzvišeno negdje
izvan prosječnosti
izvan granice pojmljivosti
i ne mogu ti obećati zime
jer iz tvojih očiju ne bi izlazile grane rascvijetanog proljeća i grlice
iz kose
miris svježe pokošene trave iz njedara
i krv kupina sa usana
i ne mogu ti obećati suze
jer moje usne ne bi silazile s tvojih
trepavica
i pio bih ih prije nego bi ti i dotaknule vjeđe
baš kao vodu živu iz pehara života
i ne mogu ti obećati kraj
jer svakim novim treptajem
prije nego bi oči ponovo otvorila
vraćao bih kazaljke sata u svom srcu
na onaj početak svega
na vrijeme kada sam saznao da zajedno sa mnom dišeš ispod neba
i ne mogu ti obećati dosadu
jer bio bih sve što poželiš
donoseći ti svaki dan neki novi cvijet
iz Božjeg vrta
i ne mogu ti obećati strah
jer postavio bih na predvorje tvoje duše
dva kerubima sa plamenim mačevima
i na kamenom stolu ispred
svoje srce kao
cijenu kojom bih
plaćao za tebe otkupninu
ne, ne mogu te voljeti drugačije
od načina na koji bi živio
umirući za tvoju sreću.
( naš dragi bloger Opinian )
jedna predivna Z.OKI-jeva pjesma...
"Tvoji su prsti ptica
Igraju se mjeseca
Mjesec je tajna slika
Srebrnih obrisa.
Ljubičasto srce,
kula strasti nevidljivog sna,
otvorene fontane ljubavi,
u zagrljaju samoće.
Ti si pjesma..."
Ovako šapće VITAE moja.....
Odškrinuh na tren
zlatna vrata lipnja
bez škripe, bez buke…
tek da tvoje u svoje
uzmem ruke
kratko
i da se oprostim tiho,
izdignem na prste
pa ti šapnem kako
ljeti sunce
u zlatne okvire
sjećanja umeće
i kako je čin
kristalne sreće
što smo se
uopće sreli
na ovoj lopti
što se mahnito,
besmisleno
okreće…
Opinian me ovim stihovima očarao:
"Možda
možda me ljubiš negdje
među ozeblim brezama
i sadiš mi sadnice ljubavi u zjenice
i zaljevaš poljupcima
Možda
možda mi šapućeš na
izranjavanim stijenama uz obalu
da je čežnja tvoja velika kao more
i uvjeravaš me da je ljubav jaka
kao smrt"
Meroveus.....
"Ali, ja vjerujem u Tebe;
U nekom predosjećanju
Znam da Ti takvi otimači
Ne mogu nauditi,
Znam kako su njihova otimanja
Samo prividi u ovoj hipnotičkoj stvarnosti;
I kada pozornije se pogledaš
Vidjet ćeš
Istu sebe koja si željela biti."
ZRNCE GANUĆA ( V.Parun)
Budim se i šapćem: ljubavi budi pjesma,
onda ću živjeti s tobom dajući se ljudima.
I ljudi će mi vraćati nešto od tvog lišća
kad izađu u šetnju
kroz ulice
oprane kišom.
Ima li takav grad gdje drveće ne umire
Ima li takva nježnost do koje se dolazi
krišom
po nekim dugim,dugim
bijelim stepenicama.
Bila sam dobra kao ljeto i vitka
s tvrdim pletenicama.
Bila sam raskošno dobra. Bila sam kao ljeto.
Nije me stid to reći, sada je ionako
jesen.
Dobrota spava pod lišćem i njen je osmijeh
nevidljiv.
Bila sam šuma. Bila sam dobra kao ljeto
i vitka, s tvrdim pletenicama.
I što mi je ostalo? Eto: zrnce ganuća u zjenicama.
Budim se i šapćem:
Ljubavi, budi pjesma!
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
NASMIJAVAJU ME DO SUZA, JER SU VJEČNI POZITIVCI:
PJACETA-PADOBRANKA
MARCHELINA
GREENTEA-moja vodenica
JEŽIĆ BODLJICA- fuu fuuuu;))))
NADAHNJUJU ME SVOJIM STIHOVIMA ILI SVOJIM FOTKAMA:
BRUNX- moja prva ljubaf blogerska
NIŠA- moja ljubilica
MOONRIVER...gdje li je...
RU.....vila s jezera....
moje žene od pjesničkog
pera:
SDRUGESTRANE
E.T.
TESSA
PRIMAKKA
VITAE
NINOČKA
VIAN INVENIAM
MISSILUSSION-poetska proza...
MEROVEUS-riječi koje liječe..
DIDA- srce bloga
ZAUZETI
PRVE SJENE NOVIH BOEMA
TONI
KABANICA...gdje li je....
ZAMISLIM SE NAD NJIHOVIM RAZMIŠLJANJIMA
Z.OKI ...gdje li je...
SMOTANI...ban...
DRAŽEN
PAMETNI ZUB
SREDOVJEČNI UDOVAC
JAGUAR - the Mačak s kojim najviše psujem
METAMORFOZA...
SUNCE NA PROZORU...
...........................S TIM DA SVAKI DAN UPOZNAM NEKOG NOVOG, PA POPIS NIJE GOTOV
i nikad neće biti vjerojatno;)))
nekoliko važnih mi citata:
" Ljudi koji vole samo jednom u životu, u stvari su površni.
Ono što oni nazivaju vjernošću
to je lijenost navike ili nedostatak fantazije.
Vjernost!
U njoj je strast za svojinom.
Mnoge bismo stvari odbacili
kada se ne bismo bojali da će ih drugi uzeti."
(O. Wilde)
".....Ruke nam se spajaju,
oči nam se upijaju: tako počinje povijest naših srca.
To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog sakrivanja;
Nešto osmijeha i sasvim malo stidljivosti,
i poneka tek slatka i besciljna svađa.
Ljubav ova između tebe i mene
prosta je kao pjesma...." (Tagore)
"...Niska bez niti je savršen nakit,
i svjetlost je pjena najtvrđih tmina...
Od svih kristala najžešće blista
i najpunije..samo praznina..." ( V. Krmpotić)
"Budi dar svakome tko uđe u tvoj život...i svakome u čiji život ti uđeš.
Pazi da ne uđeš u nečiji život ako ne možeš biti dar.
Kažem ti...svaka osoba koja je ikada k tebi prišla,
došla je da od tebe primi dar,
dar da osjetiš i ispuniš tko jesi.
Kad uvidiš tu jednostavnu istinu,
kada je razumiješ,
spoznat ćeš najveću od svih istina:
POSLAO SAM TI SAMO ANĐELE!
( A. de Mehlo)
"Imati ljubavnika-prijatelja,
koji vas smatra živućom, rastućom CRIATUROM, baš kao i drvo na zemlji,
fikus u kući ili ružičnjak vani u dvorištu..
ljubavnika i prijatelja koji vas gleda kao pravu, živuću, dišuću jedinku
,koja je ljudska, ali izrađena od vrlo finih i magičnih tvari...
To su ljudi koje tražite.
Oni će čitav život biti prijatelji vaše duše..."
(C.P.Estees)
"Zanosite se do besvijesti, pod svaku cijenu, to je sve što vrijedi, i nikad poslije, ništa što dolazi poslije neće to moći zamijeniti...to je ono za čim tragamo, ponoviti taj osjećaj, izazvati ga, to je ono što nam dokraja nedostaje..
strahovita zaljubljenost u život, platonska i strastvena, životu usprkos..." ( Olja Savičević-Ivančević)
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima ...
...Željko Krznarić...
"
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan! (P. Neruda)
Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.
Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.
Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.
(Miroslav Antić)
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
(Željko Krznarić)
iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim
Ljubav sa mnom
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rušenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoća je u svijetu i neljubav ljudska - da,
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca
Gdje mirišu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoća susreta sa istinom.
Vesna Krmpotić
INTIMNA
Hoću samo da te volim
oluja ispunja dolinu
riba rijeku
Stvorih te po mjeri svoje samoće
čitav svijet da se sakrijemo
dane i noći da se razumijemo
Da ništa više ne vidim u tvojim očima
osim onoga što mislim o tebi
i o jednom svijetu nalik na tvoj lik
I o danima i noćima upravljenim tvojim zjenama
(Paul Eluard)