Prvo i osnovno, kako me se ne bi optužilo za neku bezveznu homofobiju,
jer to jednostavno nema veze sa mnom,
htjela bih razjasniti na početku, kako imam dva frenda pedera,
kojima smijem reć da su pederi,
koji su snažno razvili svoj ljupki i krajnje ženstveni, senzibilni dio svoje osobnosti,
i kao takvi, ženstveniji su ponekad i od mene same i ja ih zbog toga jako volim!
Ne, ne vjerujem više Georgu Michaelu, ne otkad sam saznala da je homić,
mada me to saznanje i nije ostavilo ravnodušnom,
dakle, ne da ne vjerujem njemu osobno,
nego ne vjerujem više njegovom spotu Last Christmas,
spotu koji me mučio pola mog života,
spotu zbog kojeg sam se pitala di je kvaka i di ja to griješim,
di je sve tako lijepo i idilično, ma bajka,
i pao je predivan snijeg,
i oni su svi tak dobri frendovi koji skupa kite bor,
i slave Božić lepo svi skupa u drvenoj hižici, Bože u planinama,
a njih dvoje se pogledavaju i šmekaju kao i prošlog Božića...
Ohh...baby......
E, da...nit ima više takvog snijega,
niti je izvjesno da će ga i biti,
niti se frendovi više tak okupljaju, jer uvijek neko zakomplicira stvar,
nit mislim da takva svjetlucavost ljubavnih osjećaja može potrajati....
Ma pustite me...u takvoj sam fazi...
Ali....ipak...mada ne vjerujem više Georgu,
vjerujem u jedinstvenost i ljepotu susreta.
Prijateljskih susreta.
Ajde dobro, i ljubavnih.
Da, "Susreti su ono što Nebo daruje Zemlji", kako lijepo kaže S. Lice.
I ove sam godine doista imala puno neobičnih susreta.
Susreta s važnim porukama.
Moje lijepo lice prošlosti.
Ovalno, pravih crta, dragih linija, prepoznatljivih pod opipom mojih nestrpljivih jagodica prstiju....
A pogotovo kažiprsta...
Jer baš kad sam frendici svečano obećala kako ću napokon raskrstiti sa svim svojim duhovima,
i pritom nisam varala i iza leđa prekrižila prste, preko kažiprsta,
kad sam dakle i samoj sebi izjavila da ću pometati točke,
one lijepe i raskošne, konačne, krajnje, zrele, mudre,
točke
svugdje gdje su mi odnosi završavali rasplesanim točkicama,
pa sam imala osjećaj rasplesanih točkica pred očima,
zbog čega sam često gubila fokus na ono bitno..
odjednom su se počeli pojavljivati ljudi......
Iz moje osnovne škole..netko tko me volio...i znao za moj nevidljivi grad...
pa moja profa iz hrvatskog, iz osnovnjaka,
pa iz ....srednje....frendica...
Pa moj prvi dečko....
Nisam mogla ne zaključiti da su se neki od njih pojavili baš radi stavljanja one raskošne.
U stilu: dođi da si stavimo točku.
Al neki...došli su mi obogatiti život,
pronijeti mi poruku od mene same,
one mene kakva sam nekoć bila,
neka odvažna, s nogom uvijek u nekom slijedećem praskozorju...
Vedra, nasmijana.
Ona koja pleše i kad ne može hodati, jer ima nogu u gipsu.
I to doslovno.
Znala sam tada ono što mi je sada proživljeno, doživljeno, dokazano,
instinktivno sam i graciozno izbjegavala ranjavanja,
znajuć valjda da mora ostati puno čvrste i neoštećene kože,
zbog svega što dolazi.
Moja je profa voljela moje sastavke.
I zbog toga mi uvijek praštala kampanjsko učenje.
Prepoznala je " pjenu na morskom valu, poput najfinije, gospodske čipke."
Tu prepoznajem onu trajnu svjetucavost osjećaja.
Iz Georgovog spota.
Grlimo se i plešemo, kao na razmeđi vremena.
Ima osjećaj da sam joj kćer, a na neku foru i jesam.
Inzistira da joj kažem "ti", a ja onda pučkoškolski posrćem u slaganju rečenica,
no zato bez greške zajedno psujemo prolaznosti i zagrcavamo se od smijeha.
Kako bih i mogla osjetiti usamljenost?
Kad nikad nije doista kraj.
Ili bar ne onda kad ti misliš da je.
Kad nikada doista ne znaš kada će ti se opet netko pojaviti.
I pronijeti mi poruku od mene same,
one mene kakva sam nekoć bila,
neka čudna, stanovnica nevidljivog grada,
odvažna,
ona koja pleše kad ne može niti hodati....
I to doslovno.
Pa doslovno naručujem cipelice za salsu, crvene.
Stara salsaroška: kad ne možeš hodati, ti pleši.
A sutra sa Gunđalovom profom iz hrvatskog, iz njegovog osnovnjaka,
koja ga još jako voli, i koja je prepoznala njegov talent izmišljanja zanimljivih priča,
pa ga čak svojedobno uputila i na natjecanje gdje je osvojio nagradu,
pa potom svjesno i namjerno zanemario taj svoj tako očiti talent i dar,
s njegovom profom koju sam srela baš ispred vlastite kuće, odjednom, niotkuda, znakovito,
idem u Tolisu po blagoslov za naše dječake...
Ona za svog, a vidra za svog....
Za naše dugonoge, raskuštrane, buntovne, svojeglave, nemoguće i nemoćne
osamnaestogodišnjake...
Pričat ću vam kako je bilo....
Post je objavljen 16.12.2011. u 09:32 sati.