vidrin s.

subota, 27.10.2012.

Od nezaborava

Pomilovana
svakonoćno
snovima
kojih se nikada ujutro ne mogu
sjetiti naglas,
iako im pamtim
i boju i okus,
i ćud,
i glas,
al im sadržaja ne znam,


( mada ih mogu usporediti s omiljenim jelom,
recimo,
slatkom mrkvom posipanom
toscanskim parmezanom )

Al tamo
gdje noć se ne izvlači iz moga kreveta
dugo, predugo,
gdje je mamim čajem od mente,
s dosta meda,
a prsti vjetra udaraju po roletama
Chopinovu Polonesu heroicu No 6,
kao i po mom hrabrom srcu,
tako nenaviklom na mrak.
Tamo si.
Tamo sam i ja.
Spavam.

Jednom pomilovana,
ne mogu te izbaciti iz sebe.





Mislim si,
možda
ako ti jednom bar
malko preciznije odredim koordinate,
možda te jednom tako uspijem
zaobići.

Pa te tako zaobilazim
i po nekoliko puta dnevno,
kuckam po horizontima,
nazdravljajuć svom zaboravu
gustim, crnim vinom,
slaveći Pirovu pobjedu,
vješajuć svud po hodnicima sjećanja,
bijeli luk, hvatače snova,
pa ako se ikada i sjetim svog sna,
možda te uspijem u neki od njih
pospremiti,

al ne ide, ne ide.

Prvo si i posljednje kamo moje misli putuju.
Nešto nepomireno u meni
nije te u stanju zaboraviti.
A stvarno, gle, bio bi red.

Pa kad i krenem živjeti sasvim normalno,
i kažem sebi, evo,
utihnuo je, vrijeme je,
odjednom me susretnu
te razbarušene, crne kovrče
u nekom filmu,
kod nekog djeteta u prolazu,
i luđački pogled, sjajni, koji je sposoban
doista preokrenuti svijet
na jedan, dva, tri,
a bez pravila,
kao što je bez problema
preokrenuo mene, u najgorem trenutku,
na sve četiri izmišljene strane svijeta,
poput dugoprstog vjetra,
i rasuo mene samu svud po meni,
dragocjene soli mirisne,
upalio mi srebrne lustere očima,
i dodao prstohvat ružmarina iza ušiju
da pamtim sve
samo svoje snove
bez njega
ne.

I mada znam
da sve ovisi o meni,
i da te mogu otkupiti za nekih stotinjak srebrnjaka
od ledene kraljice,
na jedan, dva i tri,
a bez pravila,
na nekoliko noći,
preokrenuti naglavce tvoj izmišljen svijet
i rasuti se
poput dragocjene soli mirisne
svud po tebi.
I početi se tako nekim čudom
prisjećati svojih
snova,

ja samo škrgutnem zubima,
prekrižim prste u džepovima,
čvrsto zažmirim na slike koje me susreću,
zaglušim pjesmu dvostrukim vratima,
sama sebi
problematičan uznik
i najstroža čuvarica,
tražim koordinate tog neshvatljivog
svemira
nezaborava.

subota, 20.10.2012.

Ona od plamena

Ostavi se mojih zvijezda,
čuješ li,
ne puni mi vrčeve medom!

Možeš mi brisati pjesme,
zatvarati usta,
spaljivati knjige,
utišati svako slovo,
izbrisati baš svaki mi zvuk .

Zgasnuti će tvoje zvijezde
kojima me želiš ugrijati,
pred sjajem moje vatre!

A ja ću napisati bezbroj pjesama
istoga naslova,
objavljivati slova kao luda,
pamflete moje prezrene nježnosti!
I pjevati, o da i pjevati.

Otkrit ću ti svoju vatru
kojom gorim po trgovima,
bezimenim gradovima.

Molila sam Boga za nju,
za tu vatru,
da se na njoj mogu ugrijati
i beskućnici onih dana,
upalila bih je ispod mostova,
i svim onim prezrenim,
postrojenim ljudima po autobusima,
koji kupuju precijenjene karte,
cijeloj vojsci gladnih,
kojima mašu radnim knjižicama.

Ne šapći mi lavandasto!
Ne uspavljuj me!
Svaka moja zora čijim se rumenilom
umivam,
može se preokrenuti u vatrenu stihiju.

Previše je zlostavljanja
mekih i uviđavnih ljudi,
koji kulturu nose kao dio svoga tkiva,
ne razmečući se,
ne imajući nikoga da se pobrine za njih,
već samo svoje znanje i svoju finoću,
predmet poruge i nerazumijevanja.

Previše je toga,
i ja ne mogu samo mirno stajati.

Ne, ja neću biti blaga,
neću biti nježna,
(nježnost je davno prezrena osobina),
neću se ponašati damski!

Uperit ću svojim vatrenim prstom
i spaliti svakoga tko me
uzima zdravo za gotovo,
( neću biti niti zdrava, niti gotova),
kao nešto
što se podrazumijeva.

O, vidjet ćeš ti
da i cvijeće
goloruko

gori.

nedjelja, 14.10.2012.

Ona od vode

Nekoć su rijeke bile mokre,
suze radosnice meke,
pronosile mirise mojih obala
propupalim njedrima,
cvale šljunkom i travama,
rijeke,
ti čudesni i brižni pripovjedači !

Nekoć su sve rijeke vodile samo jednom
moru,
i u to sam duboko vjerovala,
kao i drugi veslači,
tek malo vrludanja šipražjima,
gizdanja velikim gradovima,
snatrenja o dalekim putovanjima,
i nosile su svjetlost
domu svome.

Nekoć je i on gledao u rijeku,
smiruje me, govorio je,
i bilo je tako zanosno što je ta
njegova
velika,
smirujuća, smaragdna i moćna rijeka,
nekako sastavljena od dijelova
moje manje, tanje, krhkije rijeke,
i što nas u svim tim
gadnim godinama razdvojenosti,
upravo njih dvije povezuju u jedno,
ko ljude od vode,
prožimajuće ljude,
bez mostova ili drugih zdanja
koja bi se mogla
urušiti.

On je tekao u meni,
ja sam se prostirala njime,
bez opiranja,
i zajedno činili smo ocean,
neodvojiv, neodjeljiv, radostan.

Mislila sam, nakon njega,
nikoga više neću tako zavoljeti.
I zauvijek ću bolno
žedna ostati.

Danas,
tu rijeku kojom sam tekla,
koja me vršcima virova svojih
prva takla
i nikada me ne potopila,
koja je prva nahranila obronke moje čednosti,
pa me nastavila mirno tkati,
naučila voljeti bez ostatka i srama,

nosim na rubovima haljine,
njome zalijevam cvijeće dragih uspomena
i njoj se uvijek prvo zahvalno pomolim
kada sam sama.

četvrtak, 11.10.2012.

Ona od godova

19th-century equestrian statue of the legendary ride, by John Thomas, Maidstone Museum, Kent

Sišla sa trapeza
purpurna plesačica
sva blistava
a umorna
od balansiranja

kad korača
za njom idu njene priče
klap -klap
( pa on samo otvara usta )

ožiljak na palcu
nema čime da se uhvati
haljine je skidala
da bi kraće padala

godovi na čelu
od naučenog podcjenjivanja
na trbuhu koji rađa kraljeviće
karta izmišljenog svijeta
nasmiješene lepeze dvorske plesačice
pokraj očiju

u njoj
tako puno ljudi
stanuje i stane
tu imaju dom na njenim leđima
od njenog preuspravnog držanja

tijelo plamti tijelo pamti
rekao je to tijelo djevojčice
a nije znao niti je mogao
znati
u polumraku sobe čipkane štikane zavjese
htio ju je starinski voljeti

ti odsjaji sa ulice
kad se ljubičasto pretvara u tamnomodro
ko dah usnulih ljubavnika
kao boje svih njenih ožiljaka
i sanja
kad zadnji se tramvaji prelijevaju obalama
i ptice se dozivaju sa krovova

ona je od godova
gipkija na svakom od njih
ona odgađa sreću
ona se tim svojim
čudesnim
godovitim tijelom
samo brani
od dubljih uzdisaja pripadanja

subota, 06.10.2012.

Sva snaga i radost tijela

„ U divljoj psihi, tijelo je shvaćeno kao biće za sebe,
biće koje nas voli, kojemu smo mi ponekad majka, a ponekad je ono majka nama.“ ( Estees)

A ponekad smo mu i maćeha,
i to najokrutnija....

Sva moja strepnja, panika,
nepravilno disanje,
sav moj nagomilani stres,
sažvakana i progutana tuga,
nespavanje, nerviranje, zgrčenost,
frustracija i nemir…
ne nakuplja se u pupku svijeta, Delfima,
već u mom vlastitom pupku.

U mom trbuhu kojim nisam uvijek zadovoljna.
Kojim sam jako rijetko zadovoljna.
Pa ga gnječim i štipkam raznim proizvodima za oblikovanje tijela,
pa ga ravnam mučnim vježbama,
uglavnom trbušnjacima,
brojeći do dvadeset, trideset, nekad i četrdeset,
pa čiribu čiriba, neka nestane već jednom,
pa ga uvlačim i skrivam
i tajim- redovito,
i tako već godinama.


Kod okreta, plešući salsu, sva ravnoteža i mogućnost okreta,
dolazi mi upravo iz mog- uvučenog trbuha,
kao centra mog svemira.

Ili bih se održala, ili bi posrnula
i ples bi završio.

Proučavajući malo neke stare ayurvedske zapise,
primjetila sam često spominjanje postojanja
divljeg podzemnog ženinog svijeta,
čije titraje osjetim u trbuhu
kad god sam u društvu ugodnih ljudi.

O sličnom piše i Estees u svojim ženama koje trče s vukovima.

U tom divljem, podzemnom svijetu
živi jedno ljubopitljivo, društveno i prpošno biće,
ko vučić.
Ono reagira na glazbu, kretnje, jelo,
mir, tišinu, ljepotu i tamu.

To je ona ženina podzemna vatra koja se rasplamsava pa se smiri,
i tako u ciklusima.
Ta osjetilna budnost ne ograničava se samo na našu seksualnost,
seksualnost joj je samo jedan dio.
Taj žar prisutan je i kad se igramo s djecom, pjevamo,
kad čitamo,sadimo, plešemo ili pišemo.

Kreativna je ta vatra.

Nekad davno postojali su kultovi "prljavih" božica
posvećeni svetoj ženskoj seksualnosti.
Onoj koja nas tjera na smijeh,
onoj koja je prisutna kad o nekim temama
pričamo s najboljom prijateljicom,
ona koja nas u potpunosti ozdravlja poput svježeg crvenog nara,
kao kada se zaljubljujemo.

Smijanje do suza i jest izbacivanje
onih opasnih, onih suspregnutih, zaustavljenih suza.

Kineziologija i neke tjelesne terapije govore da disati znači osjećati svoje osjećaje,
pa kad uslijed bilo kakve traume, ne želimo osjećati,
jednostavno prestanemo disati i
zadržavamo dah.

A bez kisika...starimo...
bez kisika
boli
svaki
komadić
tijela......

s druge pak strane....

Da bi se uopće mogle smijati, moramo puno disati….

Smijanje nas tako prisiljava na disanje i osjećanje!

Te stare božice opscenosti privode tijelo k humoru,
to je onaj humor koji ne pripada damskom razboru,
onom finom i uglađenom smijuljenju
kakvo se možda od nas očekuje,
nego samome divljem tijelu i divljem smijehu.

( često je moj smijeh dobivao pridjev luđaštva, danas vidim kolika prednost je to bila....)

Ta je seksualnost nezadrživog smijeha sveta,
jer omogućava snažan protok neuroloških i endokrinih lijekova kroz naše tijelo.

Jedna od glavnih „prljavih“ božica je mala
BAUBO,
božica, naravno, trbuha.

Ona nije imala glavu, bradavice su joj bile umjesto očiju, a vulva na mjestu usta.

Kad je samo zamislim, smije mi se....




Vidjela je kroz bradavice, kaže priča.
A nama ženama to nikako nije čudno!
Kad smo svoje, kad smo zdrave,
bradavice su nam jednako osjetila baš kao i oči u glavi.
I više od toga. I više.
Možda pored zdravih bradavica slijedeći put prepoznam Mamlaza.

Baubo je svojim smiješnim izgledom i mimikom,
mimikom pogotovo,
uspjela nasmijati čak i depresivnu i nesretnu Demetru
u potrazi za kćeri Perzefonom, koju je ugrabio zločesti Had.
Kad si samo zamislim kakve joj je sve prostote mogla pričati...smije mi se.....



„ Kod tijela ne postoji trebalo bi biti.
Ne radi se tu o veličini, obliku ili godinama,
čak niti o tome imamo li po dvoje od svega, jer neki nemaju.
Divlje je pitanje, osjeća li tijelo,
ima li ono pravu vezu s užitkom, sa srcem, dušom, divljinom?
Posjeduje li sreću, radost?
Može li se na svoj način kretati, mrdati, njihati, može li plesati, udarati?
Ništa drugo nije važno.“

U mnogim bajkama, veliki duhovi i božanstva,
stavljaju ljudsko srce na kušnju,
pa se pojavljuju u mnogim oblicima kojima skrivaju svoju božanstvenost.
Velike nas moći svakodnevno iskušavaju kako bi vidjele
jesmo li se već tako razvili da smo kadri prepoznati
pravu i znakovitu veličinu duše
u svim njenim promjenjivim i prolaznim ovozemaljskim oblicima.


Grčka je mitologija prepuna tih i takvih neobičnih božica prikazivanih bez glave.
One su puno više od figura plodnosti,
više su zapravo talismani malih ženskih razgovora,
smijanja iz trbuha koje održava i potiče vatru ženina zanimanja za život.
Zaljubljenosti u život.

Tijelo
govori svojim temperamentom,
svojom bojom, mirisom, čulnošću,
svojim borama i strijama, celulitom,
žarom ljubavi, prepoznavanja,
ono pleše, igra se neprestano,
nada se, čeka, strepi, stalno je u pokretu čak i kada miruje.
Ono se sjeća, a sjećanje je umotano poput malih papirića u stanice našega tijela,
kosti se sjećaju, mali prst na nozi nam se sjeća.

„Umanjiti ljepotu i vrijednost tijela na bilo što manje od veličanstvenosti,
znači natjerati tijelo da živi bez pravoga duha, pravog oblika,
bez svojega prava na ushit.
Smatrati nekoga ružnim ili neprihvatljivim, jer ljepota te osobe nije uključena u trenutačnu modu,
nanosi duboke povrede prirodnoj radosti koja je dio divlje prirode.“ (C.P.Estees)



pa zaplešimo......

utorak, 02.10.2012.

Crtica o slaku ( spavati i voljeti )

"Ranije je bila dugo budna pored mene,
A sad, ona je zaspala,
onako baš zaspala,
dok sam ja čitave noći gledao sjene,
i razmišljao kako ona može spavati,
a zna koliko se dugo nećemo vidjeti...."

U nekom mom pitomijem
snu
darovala sam ametist sjajni
tvojim očima
vilinsko tkanje najfinije
koje ikada taknuli su
ičiji prsti.

Pričala sam ti o Ljubavi koja se utapa,
i sama se pretvarala u morsku pjenu,
da bih ti sve to vjernije dočarala,
u Ljubav koja čeka
na balkonu od lijevanog željeza,
pomno i pažljivo,
dok oko nje omotavaju se stoljetni bršljeni,

ma pretvarala sam se i u balkon, i u lijevano željezo i u bršljen,

ali ti nisam imala snage i srca
reći,
ne, nisam,
a sve da sam ti i rekla, bilo bi isto,

da isto tako
Ona daruje svoje oblike običnim stvarima,
gladi, žeđi,
samodopadnoj požudi.



I da isto tako može jednom
okrenuti se na drugi bok
i zaspati..
A i dalje biti ista, ona tvoja.....


O, da,
i male se dječake može zavesti
bajkama i trubadurskim pjesmama!
Trnoružicom ranjenom koja je za sve zaspala
i samo je jedan poljubac čekala da bi se probudila!



"I za sve su kriva djetinjstva naša...."


I obično prvi put jako vole ti dječaci.
Ne shvaćajući još tada
svu ćudljivost ruža,
kapricioznost i razmaženost ružinih osjećaja.
( nalik miholjskom suncu koje će te u tren preznojiti)
Smješnost trnja i drugih opačina
kojima se služe da bi se zaštitile
od propuha i nepostojećih tigrova.
To samo žele biti jedine.
Žele snažno djelo.
Zaokupiti pozornost.


Al noć kad se spusti
Najljubičastija od svih noći
A njima ispod ogromnih kapaka
Zaigra život
Životniji od svih ranijih života
Koje su živjeli i koje su sanjali
I duša se stisne od gorčine
Nedosanjanih snova
I neke nemile samoće

I duša se otisne i zajedri drugoj duši...

Zarobit će im srce zauvijek upravo ona
Koja će ih gledati dok spavaju
Milo ih Sanjajući.



Eeej, u kraj oka tinjaju mali zlatni grumeni, daj mi Bože stih da utešim jedan nosić rumeni.
Pa da, ljubav nosi dolamu od vilinskog prediva i možda ne pobeđuje al' je zato nepobediva....( Đ.B.)

post scriptum

Jedina te se sjećam kakav si doista bio, kao mali.
I sad kad gledam tvoje ruke, tvoje tako odrasle ruke,
kojima griješiš i grliš i gestikuliraš,
na potpuno odrasli način,
na potpuno muški način,
ja još uvijek na svom licu osjećam one iste
male jastučiće...
pa te pokušavam zaštititi i tamo,
na onom kraju jastuka,
gdje je to posve smiješno i suvišno...
pa te grlim pogledom za sva buduća protjecanja rijeka,
predviđajuć premudro sve buduće poteze vjetrova ....
presmiješna sam,
al samo sam mama,
i jedina se sjećam kakav si bio kao mali
i zato mi sve to skupa tako teško pada.

<	listopad, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Veljača 2017 (1)
Studeni 2015 (1)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (6)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (9)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (5)
Lipanj 2011 (8)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (7)
Travanj 2010 (10)
Ožujak 2010 (9)
Veljača 2010 (5)
Siječanj 2010 (7)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (9)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (16)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr


NASMIJAVAJU ME DO SUZA, JER SU VJEČNI POZITIVCI:
PJACETA-PADOBRANKA
MARCHELINA
GREENTEA-moja vodenica
JEŽIĆ BODLJICA- fuu fuuuu;))))

NADAHNJUJU ME SVOJIM STIHOVIMA ILI SVOJIM FOTKAMA:

BRUNX- moja prva ljubaf blogerska
NIŠA- moja ljubilica
MOONRIVER...gdje li je...
RU.....vila s jezera....

moje žene od pjesničkog
pera:
SDRUGESTRANE
E.T.
TESSA
PRIMAKKA
VITAE
NINOČKA
VIAN INVENIAM
MISSILUSSION-poetska proza...

MEROVEUS-riječi koje liječe..
DIDA- srce bloga

ZAUZETI
PRVE SJENE NOVIH BOEMA
TONI
KABANICA...gdje li je....

ZAMISLIM SE NAD NJIHOVIM RAZMIŠLJANJIMA

Z.OKI ...gdje li je...
SMOTANI...ban...
DRAŽEN
PAMETNI ZUB
SREDOVJEČNI UDOVAC
JAGUAR - the Mačak s kojim najviše psujem
METAMORFOZA...
SUNCE NA PROZORU...


...........................S TIM DA SVAKI DAN UPOZNAM NEKOG NOVOG, PA POPIS NIJE GOTOV
i nikad neće biti vjerojatno;)))

nekoliko važnih mi citata:

" Ljudi koji vole samo jednom u životu, u stvari su površni.
Ono što oni nazivaju vjernošću
to je lijenost navike ili nedostatak fantazije.
Vjernost!
U njoj je strast za svojinom.
Mnoge bismo stvari odbacili
kada se ne bismo bojali da će ih drugi uzeti."
(O. Wilde)

".....Ruke nam se spajaju,
oči nam se upijaju: tako počinje povijest naših srca.
To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog sakrivanja;
Nešto osmijeha i sasvim malo stidljivosti,
i poneka tek slatka i besciljna svađa.
Ljubav ova između tebe i mene
prosta je kao pjesma...." (Tagore)

"...Niska bez niti je savršen nakit,
i svjetlost je pjena najtvrđih tmina...
Od svih kristala najžešće blista
i najpunije..samo praznina..." ( V. Krmpotić)


"Budi dar svakome tko uđe u tvoj život...i svakome u čiji život ti uđeš.
Pazi da ne uđeš u nečiji život ako ne možeš biti dar.
Kažem ti...svaka osoba koja je ikada k tebi prišla,
došla je da od tebe primi dar,
dar da osjetiš i ispuniš tko jesi.
Kad uvidiš tu jednostavnu istinu,
kada je razumiješ,
spoznat ćeš najveću od svih istina:
POSLAO SAM TI SAMO ANĐELE!
( A. de Mehlo)

"Imati ljubavnika-prijatelja,
koji vas smatra živućom, rastućom CRIATUROM, baš kao i drvo na zemlji,
fikus u kući ili ružičnjak vani u dvorištu..
ljubavnika i prijatelja koji vas gleda kao pravu, živuću, dišuću jedinku
,koja je ljudska, ali izrađena od vrlo finih i magičnih tvari...
To su ljudi koje tražite.
Oni će čitav život biti prijatelji vaše duše..."
(C.P.Estees)





"Zanosite se do besvijesti, pod svaku cijenu, to je sve što vrijedi, i nikad poslije, ništa što dolazi poslije neće to moći zamijeniti...to je ono za čim tragamo, ponoviti taj osjećaj, izazvati ga, to je ono što nam dokraja nedostaje..
strahovita zaljubljenost u život, platonska i strastvena, životu usprkos..." ( Olja Savičević-Ivančević)




Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima ...
...Željko Krznarić...


"




Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan! (P. Neruda)





Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.

Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.

(Miroslav Antić)


IZ KOJEG SI TI SVIJETA
(Željko Krznarić)


iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom

iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane

koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
sto mi se suze vide prvi puta

jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam

iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim






Ljubav sa mnom

Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rušenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoća je u svijetu i neljubav ljudska - da,
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca
Gdje mirišu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoća susreta sa istinom.

Vesna Krmpotić





INTIMNA

Hoću samo da te volim
oluja ispunja dolinu
riba rijeku

Stvorih te po mjeri svoje samoće
čitav svijet da se sakrijemo
dane i noći da se razumijemo

Da ništa više ne vidim u tvojim očima
osim onoga što mislim o tebi
i o jednom svijetu nalik na tvoj lik

I o danima i noćima upravljenim tvojim zjenama

(Paul Eluard)