Marketing
Crtica o slaku ( spavati i voljeti )
"Ranije je bila dugo budna pored mene,
A sad, ona je zaspala,
onako baš zaspala,
dok sam ja čitave noći gledao sjene,
i razmišljao kako ona može spavati,
a zna koliko se dugo nećemo vidjeti...."
U nekom mom pitomijem
snu
darovala sam ametist sjajni
tvojim očima
vilinsko tkanje najfinije
koje ikada taknuli su
ičiji prsti.
Pričala sam ti o Ljubavi koja se utapa,
i sama se pretvarala u morsku pjenu,
da bih ti sve to vjernije dočarala,
u Ljubav koja čeka
na balkonu od lijevanog željeza,
pomno i pažljivo,
dok oko nje omotavaju se stoljetni bršljeni,
ma pretvarala sam se i u balkon, i u lijevano željezo i u bršljen,
ali ti nisam imala snage i srca
reći,
ne, nisam,
a sve da sam ti i rekla, bilo bi isto,
da isto tako
Ona daruje svoje oblike običnim stvarima,
gladi, žeđi,
samodopadnoj požudi.
I da isto tako može jednom
okrenuti se na drugi bok
i zaspati..
A i dalje biti ista, ona tvoja.....
O, da,
i male se dječake može zavesti
bajkama i trubadurskim pjesmama!
Trnoružicom ranjenom koja je za sve zaspala
i samo je jedan poljubac čekala da bi se probudila!
"I za sve su kriva djetinjstva naša...."
I obično prvi put jako vole ti dječaci.
Ne shvaćajući još tada
svu ćudljivost ruža,
kapricioznost i razmaženost ružinih osjećaja.
( nalik miholjskom suncu koje će te u tren preznojiti)
Smješnost trnja i drugih opačina
kojima se služe da bi se zaštitile
od propuha i nepostojećih tigrova.
To samo žele biti jedine.
Žele snažno djelo.
Zaokupiti pozornost.
Al noć kad se spusti
Najljubičastija od svih noći
A njima ispod ogromnih kapaka
Zaigra život
Životniji od svih ranijih života
Koje su živjeli i koje su sanjali
I duša se stisne od gorčine
Nedosanjanih snova
I neke nemile samoće
I duša se otisne i zajedri drugoj duši...
Zarobit će im srce zauvijek upravo ona
Koja će ih gledati dok spavaju
Milo ih Sanjajući.
Eeej, u kraj oka tinjaju mali zlatni grumeni, daj mi Bože stih da utešim jedan nosić rumeni.
Pa da, ljubav nosi dolamu od vilinskog prediva i možda ne pobeđuje al' je zato nepobediva....( Đ.B.)
post scriptum
Jedina te se sjećam kakav si doista bio, kao mali.
I sad kad gledam tvoje ruke, tvoje tako odrasle ruke,
kojima griješiš i grliš i gestikuliraš,
na potpuno odrasli način,
na potpuno muški način,
ja još uvijek na svom licu osjećam one iste
male jastučiće...
pa te pokušavam zaštititi i tamo,
na onom kraju jastuka,
gdje je to posve smiješno i suvišno...
pa te grlim pogledom za sva buduća protjecanja rijeka,
predviđajuć premudro sve buduće poteze vjetrova ....
presmiješna sam,
al samo sam mama,
i jedina se sjećam kakav si bio kao mali
i zato mi sve to skupa tako teško pada.
Post je objavljen 02.10.2012. u 22:32 sati.