Opet sam se danas prepucavala s mojim čvorcima i pljuckala ih košticama s visoka;)
Volim, ma..... obožavam.
Jednostavno ljubim.
Tu sam baš onako, doma.
Osjetiti tu lakoću, tu slobodu svetog prostora u kojem inače borave samo ptice,
prostora u kojem iznenada izrone
zeleni puni crvenih plodova listovi,
savitljive grane koje opasno prkose mojim visoko postavljenim
nadoštukavanim ljestvama.
I tatina upozorenja odozdo:
-Daj pazi...ne idi tako visoko...čuješ...
I važno mi drži te nadoštukane ljestve dole,
kao da bi me uopće i mogao zadržati u slučaju da se opasno zanjišem,
i da me te prkosne i savitljive grane jednostavno zbace sa sebe....
- Zašto ne slušaš..jesi tvrdoglava...pa dosta si nabrala....
A ja hihoćem među granama, jedem trešnje bez ruku i pljuckam....pljuckam od miline...
Čudna me radost obuzima, nekako bliže su mi i nebo i oblaci,
a tih krupnih trešanja, kompoterica, ne može se čovjek zasititi...
Kad silazim, opet čujem njegov glas:
- Polako...ajde sad tu stavi nogu...pa tu....
Nekoliko sati kasnije, vidim dolazi on sav uzbuđen i čudno sretan.
-?
- Bio sam i ja gore.
Moram naglasiti da ima 75, premda se o godinama ne govori.
Divan osjećaj....pomiješani strah, radost, ushit, sloboda, uzbuđenje.
Sve to zrcali se zauvijek na licu i u srcu.
Mladom.
apdejtak...............................
Post je objavljen 27.05.2012. u 23:01 sati.