Ono
sasvim nježno,
tanko podcrtano,
jedva opipljivo na liniji mog vrata,
nikad iznevjereno,
što taknuo si jagodicama
prstiju,
izbezumljen vlastitim
stvaralačkim umijećem,
a ipak zaigrano,
poput lahora proljetnog koji znade,
tako dobro znade
zalutati i usred zime
čuvarice strogog pogleda,
namjerno zalutati,
pa prevari ptice u jutro rano,
rano jutro
razbudi prije vremena.
To nešto iz nekog drugog vremena,
istkano najfinijom kudjeljom
različka svilenog i trnovitih sjenki,
pa zaboravljeno na kiši
odlomljeno od ilovače što sebe samu kipari i stvara,
od najoštrije stijene odvaljeno,
radeći likove poznate,
sjemenkama neprepoznatih vjetrova doneseno,
odano dubinama, daljinama.
To nježno,
zauvijek ti se predalo pitomo potpuno,
to nježno ne da ti usnuti
katkada kadikada,
ili te kad napokon i zaspiš jadnog
muči sitnim notama, isprekidano,
ljubeći te sitnim sitnim poljupcima
čineći te da zajaukneš od miline
u snu.
Post je objavljen 07.01.2013. u 23:26 sati.