Nekoga život doista
obljubi mirno i sa smiješkom,
blagonaklono,
darujuć mu sve ono što se
prosječno i svrhovito
za život smatra potrebnim,
malo suza,
malo smijeha,
zagrljaja,
sve zbilja onako
smireno
uravnoteženo
dostojanstveno
mirnih boja.
No, međutim
Jednu koju su još u rodilištu zvali "breskvica",
zbog svjetlih, plavih dlačica na licu,
i što je već tada, sasvim sigurno
mamilo uzdahe sa susjednih kreveta
uh, kako li će osjetljiva biti,
jedna koju je pratila neka čudna sreća krastavih koljena i laktova,
zbor vrckavih anđela koji su se uvijek pojavili bar u zadnjem kadru,
da izmame suzu jakosti,
jedno oko zeleno, drugo smeđe, zbog širije perspektive,
strašno malih stopala s namjerom da zavede i samog kineskog cara,
zatreba li,
ili da joj barem dok pleše sama
salsaroške cipelice ljepše stoje,
jedna koju je rodila jedna jako hrabra i neobična mama,
iz generacije jakosti koja se prenosila s krastovog koljena na koljeno,
mama
koja je ostala poput djeteta nesposobna za mržnju
sve do svojih nijevažnokolko godina,
a i dalje pobjeđuje,
jedna koju su još malo poslije zvali
patkica,
jer nije postojala lokvica u kojoj se ne bi
okupala cijela,
kao što ni malo poslije nije postojao nijedan osjećaj
imenovani ili neimenovani
priznati ili nepriznati
u koji ne bi zaronila cijela
čim bi osjetila mreškanje svoje površine
jedna koju su isto tako
marljivo i često
brzo zavoljeli i teško ( joj ) zaboravljali
nego su je dočim obožavali
neki koji nisu spoznavali
tu prostost njenih krastavih koljena
koje je još dugo nosila u isturenoj bradi
na koju se znala dočekati
kad bi koljena zaklecala
usudeći se reći
ta što mi još može izbrisati taj osmijeh sa lica,
i nakon što su joj anđeli odlučili podariti
još jednu
lekciju,
i udaljiti joj dijete na nekoliko godina,
podarivši joj drugo,
e, nju, da, baš nju,
zaljuljanu u koloritu svih najneobičnijh situacija
kojih se i najmaštovitiji život može sjetiti,
nju
Taj isti život je
obljubio
tako silno,
tako žarko,
tako silovito i strastveno
da se i sam
opekao.
Post je objavljen 02.09.2012. u 20:47 sati.