Pokorio si me
nježnošću čistom
ružičastog svanuća,
poput bezimenog i darovanog
osjećaja
koji nam nasred ulice
poljubi ruku,
titranjem sunca kroz krošnje.
Osvojio si me
znalačkim osmijehom
i u hipu,
onako kako se osvaja svijet,
nametnuvši mi
svoj jezik,
svoju glazbu,
svoje viđenje stvari,
zaveo me
sa sigurnošću i spokojem
iza malih kapaka,
onako kako to pravi osvajači
i čine,
neprimjetno, slobodno,
bez kapi krvi,
dobrovoljno i radosno,
srca kao pehara,
kao da je upravo tako moralo biti,
kao da je suđeno,
kao da su naša čela oduvijek skupa.
tako sam lijepo pala da se sada
mogu još samo
uspinjati
Post je objavljen 09.09.2012. u 10:27 sati.