Marketing
TEŠKO JE POVJEROVATI KAD ZNAŠ
Frend me tog jednog proljeća dvije i druge, pozvao na kavu...NIsam slutila ništa, baš ništa. Sjeli smo i naručili, kesili se ko i obično...a onda je pred mene stavio jednu slikicu...Nagnula sam se pažljivo i vidjela na slici..Facu. Pomislila sam, vidi ga kako me zeza..kaj sad ovo znači, a možda sam mu i rekla, daa iiiiiiii???? Na poleđini je pisalo, mojoj Jedinoj..
" Okej, ko je sad ta jedina i kaj ja imam s Facinim slikama ko zna otkada..mislim stvarno..."
"Živ je. Živ je mala. Našli smo se. Šalje ti ovo."
Dobro je da sam sjedila.
Zapalila sam drugu cigaretu, mada je ona prva još dimila u pepeljari.
Imala sam vjerojatno pogled tupog slaboumnog djeteta.
Moja prva reakcija bila je ljutnja. Ne, nikakvo veselje, nego pravi razjareni bijes.
"Zar je sve ove silne godine šutio, držao me u zabludi da je poginuo, da ga nema...? Nije se pitao kako sam to primila, jesam li dobro...I da, sad se javlja u velikom stilu..ono, slika govori gledaj i pati za onim što si mogla imati...
Sad se javlja, kad sam donekle posložila svoj život, a ne onda kad sam bila slaba i sama...nije fer...."
"Htio bi te čuti...", frend mudro ignorira moj bijes.
Ne, nešto tvrdo u meni ne da broj, niti želi njegov.
Moj plavi san, čistu nepatvorenu nježnost, Ljubav čije sam ime prvo udahnula, pa se zagrcnula i zamalo udavila od te siline..
A onda je mama prvi put završila u bolnici. Osjetila sam svu hladnoću i samoću svemira, pa sam zatražila broj.
Zbog toga je valjda ponovno došao u moj život...( ovog trena sam shvatila)da me izvede iz labirinata suza i straha....on je to jedini mogao i znao....
Ne smijem to raditi..mislila sam. Odvratna je ta nadmoć, prividna superiornost kojoj sam nasjela. Opravdati ta sranja može samo stanje straha i groznice u kojoj se nalazim zbog mamine bolesti.On je tvrdio da nas ne uznemiravam, al da sam ga "uhvatila za končić i oparala..i da će mu trebati cijela vječnost da se opet splete.."
Polako se počela stvarati navika davanja topline koja nam je kronično nedostajala u našim životima.
Igrala sam iz ofsajda, napadala prolaznost, suprotstavljala se zakonima fizike, pokušavala zanemariti koliko mi nedostaje....i tako je nastala i ova pjesma....
TEŠKO JE POVJEROVATI ..KAD ZNAŠ
Već dugo nisam osjetila na sebi
tvoj pogled
kao kroz krošnju da koračam
Zrak je gust i sazrio za susrete
Teško je povjerovati..kad znaš..
Miluje me tvoje sjećanje
i opet su laste u mom grlu
i smiješi se dijete koje si ostavio čekati
Teško je povjerovati..kad znaš...
Most sam podigla i brodovi slobodno plove
zapetljan poput čička u mojoj kosi
još daješ mi ushite
jer to je ionako najbolje što znaš
Al brodove kao i sjećanja
treba pustiti da slobodno odu
u ničiju zemlju
jer nikome ne pripadaju
ni vjetar ih ne može imati
I što bismo imali da spustim most
i rasplačem se na nekoj kiši
oslonjena na stablo, pred zoru
Brodovi bi već drugo jutro nastavili dalje
kao da ništa nije bilo
A ti i ja u svojim lukama
opet bi s težinom mijenjali granice
Već dugo te nisam osjetila u sebi
tvoj glas, kao kroz dubinu da uranjam
Voda je tirkizna i miriši na susrete
Teško je...teško je povjerovati..kad znaš...
Post je objavljen 02.06.2009. u 22:17 sati.