Marketing
NA RASKRŠĆU
Baš je padala dosadna kiša. Na velikom raskršću, moj frend i ja čudom se čudimo, po dobrom starom običaju.Zbog njega još mislim da me negdje čeka onaj pravi. On je jedan od onih frendova koji sve zna o meni. Žalim se frendu i ono, baš kukamo jedno drugom, po dobrom starom običaju: toliko krivih poljubaca, razočaranja, riječi nježnih izgovorenih krivim ljudima, bezrazložnog izazivanja ljubomore, blentavog taktiziranja, pa onda gomila neprospavanih noći, jedva suspregnutih suza ili jecaja u samom autobusu..A zašto..? Povrijeđena taština. Nakon svega mogu reći, rekoh frendu, Ljiga je samo povrijedio moju taštinu. Zašto je odustao? Zašto je tako čvrsto zatvorio vrata, kad sam ih zapravo ja mislila zatvoriti? Zovem ga Ljiga jer je doista bio ljigav na samom kraju. Mislio je da me nije vrijedan. Mislio je da sam tek slučajno odabrala njega. Strpljivo je, kao nitko do sada, podnosio promjene mojih raspoloženja i čekao, čekao..čekao da se zaljubim u njega.Na nesreću, nije morao dugo čekati. Bila sam izgladnjela zbog dugih godina zime, neshvaćanja i samoće. Iz očiju mi je frcala želja. I onda, kad sam mu priznala da ga trebam, nakon prvobitne nevjerice, rekao mi je da smo skrenuli s puta. I da je on zatvorio vrata. Nekako sam sve svjesnija da je Ljiga bio moja tek usputna stanica, neophodna stepenica da bih shvatila. Čestitam, Ljigo, bar neka korist od tebe! Nakon što je okrutno zatvorio vrata, pomogao mi je da bih postala svjesna koga zapravo volim cijelo ovo ludo vrijeme i zašto. Tko je moja baza. Možda zato što mi Njegove misli o meni ne daju mira već jako puno godina. Možda zato što je nekoć bio središte moga svijeta. Možda zato što sam uz Njegove znakovite poglede rasla. Možda zato što se godinama nikako ne možemo prerasti. Daleko je, al nije lik iz moje mašte, stvarniji je od mnogih koji su mi kao blizu. Nije bio hrabar, nije se nikada za mene borio, al me nikada nije razočarao. Uvijek me nekako postojano volio, uvijek jednako. On je moja Baza, moje utočište gdje nikada ne pada kiša, moja oaza, srećica koja me uvijek može okrijepiti. To je kao kad imate svoje stablo jabuke, svoj komadić trave, dio neba, neko mjesto na svijetu koje možete nazvati svojim domom.U njegovom zagrljaju, ja sam doma i još uvijek imam trinaestak godina, imam ružičasti rajf i tirkizni plastični prsten, penjem se na stabla i radim stoj-most na travi..Moj najbolji frend odmah je shvatio kad sam mu na raskršću prepunom lokvi rekla: ti i ja u ljubavi dajemo sve od sebe, jer imamo svoje ljubavne baze. Nema to svatko. Mi zbog toga u našim vezama ne volimo muljati, izvoditi bijesne gliste, taktizirati..Ogolimo se ko puževi golaći i konstantno se čudimo na što su sve ljudi spremni kad se boje riskirati. Mi riskiramo jer imamo ljude uz koje smo se emocionalno razvijali, ljude koji su obilježili veći dio našega života, a to što nismo s njima, ne sprečava nas da ih volimo..od njih smo tako puno naučili..Ljudi se nekako ne vole sjećati svojih baza, no moj frend i ja to često činimo, shvaćajući gdje su nam i koliko su nam jaki ti korijeni, i koliko smo i sami zbog tih korijena snažni..Na velikom smo raskršću stajali, moj najbolji frend i ja, a onda su nas, ko dvije začuđene biljke, počeli s jedne i druge strane nesmiljeno zalijevati jureći auti, a mi se nismo ljutili..baš naprotiv...Bili smo mokri do kože, preko glave i smijali se ko blesavi...Vidjeli smo kako se u daljini i vozač autobusa smije ko blesav..Pažljivo sam oblikovala ustima pitanje: možete nam otvoriti vrata..? I, mada nije bio na stanici, vozač busa otvorio je vrata...
Post je objavljen 21.06.2009. u 10:20 sati.