Pregled posta

BAJALICA

Faca je morao otputovati...i dugo se nije mogao javljati...bio je rat..Glupo je pisati o tome kako nas je rat razdvojio. Mnoge je. I razdvojio i sastavio ponovno. Al mi smo bili klinci....Glupo i suvišno bi bilo pisati kako sam živjela od poziva do poziva i gušila se u strahu zbog njega, i morala to doma dobro skrivati, jer ne bi razumijeli...Glupo je uzdisati nad time...mnogi su ljudi izgubili svoje najdraže..al mi smo izgubili mladost, bezbrižnost i našu ljubav koju smo imali.
I to je bio zločin.
Nije mi se javljao puno godina. Pričalo se da je poginuo.Jedan dio mene u to nije mogao povjerovati.
Tako je i nastala ova pjesma.... koja mi puno znači, a dijelim je s nekolicinom vas koji mi puno značite...

BAJALICA ( ožujak, 1997.)

Nisam ista, niti se bojim isto ko prije.
Ljubav prema tebi teža je i zemaljskija
kao nebo i zvijezde u kolovozu.

Ako te još negdje ima
( a za to si dovoljno lijen)
mnogi nam se još puti mogu ispreplesti
(kao prsti)
Jer da te više nema,
možda ne bi tijelo moje drhtalo kraj prozora,
opijeno svibanjskom svježinom krošanja..
Božuri, ubrani nakon iznenadnog pljuska,
u meni ne bi budili groznicu prvih snatrenja..
Ružičasti sumraci, kao uzdasi neba
nakon preteškog dana,
ne bi me vraćali na našu snenu livadu
podno Medvednice...

Da te više nema,
ne bi se u srpnju tako dobro razmicale zvijezde
i ostavljale mi dovoljno mjesta za nova putovanja..

Ne, nimalo nisam ista,
u meni samo tiha molitva ista je,
i snažna želja za ljubavlju otkucava
moje vrijeme, naše vrijeme,
u kojem smo nonšalantno odgađali,
sa vizijom da ljubav ne mora imati
svoju formu.

Ne, to nije bila moja osveta.
U svim pričama koje sam o tebi stvorila,
morala sam se snaći,
istrošiti tvoje strpljenje i blagost,
probuđena usred svog sna.
Nije bilo vremena,
da moja davno pokolebana taština
doista povjeruje...

Ne, doista nisam ista.
Čežnja za tobom ostala je u meni
natopljena, ali smirena....