Marketing
HE PLAYS THE SAX
Srijeda je. 22 su sata. Ulice su pune ljudi, mlađih, starijih, dotjeranih, u trenirkama, casual odjevenih, vedrih, nasmješenih, zamišljenih, onih koji se uvijek dosađuju..Na Cvjetnom trgu rave party na otvorenom, povodom Dana planete zemlje. Performance s bakljama. Fora. Mi želimo poslušati poznati bend s dva saksofona, jednom trubom, bas gitarom, bubnjevima i sintićem. Obrađuju strane stvari, al imaju i svojih hitova. Klub je pun, preuređen, zadimljen, dobro ozvučen i prigodno osvjetljen. Nastup nikako da počne. Na velikom platnu prikazuju staru snimku Filipovića. Čovjek zvijer u prvoj rundi nogom ga ruši na pod i na podu udara i udara. Čuje se uzvik negodovanja, al sve oči ipak su usredotočene na opetovane snimke udarca. Čovjek je bez milosti. Čovjek je zvijer. Pomislili smo da je Filipović mrtav. Ne, nakon pružene medicinske pomoći diže se i još daje izjave novinarima. Ljudima je adrenalin na zavidnom nivou. Konačno, počinje svirka. Blues. Saksofon plače, gitara sentimentalno i bez patetike, javno priznaje da je slomljena. Regge. Prepuštanje struji. Sve je uvijek onako kako mora biti. Sjećaš se kad sam ti rekla da si morski čovjek i da se samo moraš prepustiti...more nas uvijek izbaci na površinu...Gorko si mi rekao..i mrtvace izbacuje...
Saksofoni u snažnim muškim rukama. Lagano se nadmeću. Pjevač pjeva zatvorenih očiju. Čovjek istinski uživa u onom što radi. Za susjednim stolovima sjede same žene ili sami muškarci. Ili tek jedan muškarac u većem ženskom društvu. Ska. Čista radost življenja. Saksofoni se otvoreno suprotstavljaju jedan drugome, a tu je i truba koja je presavršena. Sve mi, žene, gledamo u istog, saksofonistu. Neke ga čak i slikaju mobitelima.Pomalo je supijan, očigledno baraba, buntovnik bez razloga. Ima dužu kosu, nehajan šarm, prevelike hlače. Ima snažne ruke i dobar kapacitet pluća. Na stageu je opušten. Svakoj upućuje dug i značajan pogled, a zapravo nikoga ne vidi. Kreće se poput mačka, usporeno i samouvjereno. Svira snažno, usta ima izmišljena za poljupce. On ljubi saksofon i pleše s njim.
Život mu je očito buran i iscrpljujući. Nosi u sebi neku tugu, neko razočaranje. Ili to barem tako izgleda, kroz guste zavjese dima. Neizvjesna budućnost,stalno spakirani kovčezi, uživanje u trenutku, življenje iz dana u dan. Život mu je noćni, nemiran i bez sna. Silazi s pozornice u velikom stilu, sigurno je svjestan svekolikog obožavanja iz tame. Život s njime bio bi noćni, nemiran i bez sna. Al svaka od nas sigurna je da bi ga promijenila. Ostatak večeri, svaka od nas vidi se poput klupske pjevačice, promuklog glasa, neizvjesne budućnosti, stalno spakiranih kovčega. Svaka od nas htjela bi biti taj saksofon u njegovim rukama...Zašto volimo barabe, buntovnike bez razloga, divlje muškarce koji će, kada ga ozbiljnije zatrebamo,sasvim sigurno sjesti na svoj divlji motor i ostaviti nas u prašini ceste, slomljenih očiju..? Kada ćemo konačno shvatiti da ta ramena nisu dovoljno čvrsta za sve naše strahove, da ta puna usta neće ljubiti nas, nego svoj pozamašan ego, da taj nehajan šarm neće ni prepoznati naše snove, velike kristale..da taj bunt i to razočaranje nisu tu da bismo ih mi oplemenile, podarile im suosjećajnu suzu i pokazale im pravi put.....
Tako i ti šutiš..ko zaliven...dal se pokušavaš ohladiti..ili si se pokajao...možda nikada neću saznati...ja te neću mijenjati...
Izašle smo oko tri ujutro u tišinu gradskih ulica. Mi, nesuđene klupske pjevačice, s našim prevelikim snovima, pretijesnim kožama i mokrim krililma...
Come back to reality!
Post je objavljen 25.06.2009. u 20:55 sati.