nedjelja, 10.06.2007.

White Russians

text © Cedar Lewisohn , 2001

Image and video hosting by TinyPic

Alexander Vinogradov & Vladimir Dubossarsky. En Plain Air, 1995. Oil on canvas. Courtesy of the artists

What do you think about when you masturbate? I think about curvaceous blondes in white leather cowgirl hats and lithesome brunettes, slender legs in the air, skirts pulled up above their waistlines, exposing moist and succulent pussies ready to welcome daddy home. My fantasies are lush and intense sun drenched glimpses of verdant landscapes housed by soft naked female bodies that jive and stir in fields awash with countless varities of tiny exotic flowers that cousin the gentle thrusts of sexual abandon. As I indulge in these salacious flights of asceticism, scantly clad demimondes happily ride the backs of smiling Crocodiles, providing a perfectly harmonious backdrop of titillating raw power to the dirty epic unfolding in my head. Childish angels fly about the pale blue sky sprinkling down pink and white roses. that further ignite the fire in my staff. This blissful
rapture is backed by the speedy hum of buzzing fireflies and noisy squawking parrots. A couple of la Dolce Vita chicks surrounded by ripe Olive trees and overgrown foliage, play joyfully with each others pert nipples in an indecent Sunday afternoon sojourn while a brute but docile Rottweiler stares forever into the distance, oblivious to the sweet lesbo dream sequence to which he now forms an integral part. That's right, when I have a wank I think about the paintings of Vladimir Dubosarky and Alexsander Vingradov.
In case you don't know, the artisans to which I refer are a Moscow born duo whose Socialist Realist pornography is currently taking the international artworld by storm. V and D started working as a team in 1994, mixing their highly academic painting skills with all the peculiarities and blurred realties gained from growing up behind the iron curtain. The seeds of there radical aesthetic set in when the Great Russian teddy bear fell to its knees after the collapse of Communism. During the perestroika years, swift westernisation took a foothold and the smalch starved Ruski mindset began to be swamped in junk information overload, just like the rest of us. This cultural influx was reflected in the grand scale and grander screens of debauched decadence of Dubossarsky and Vinogradov's first collaborative exhibition "Ordered Pictures". In the show they presented "Some of our influences by many beautiful artists. The best favourites are Picasso and Warhol. We've painted them once with each other and both in Moscow, where they have never been and will never be. "Picasso in Moscow" was the first picture, which we painted together and "Warhol in Moscow will be ready in three days".

Image and video hosting by TinyPic

Barbie Rose Rouge, Vinogradov, Dubossarsky

It's these schizophrenic contradictions in the work that make the emotions we feel when looking both confusing and intriguing. What is the relationship between a smiling naked girl under a waterfall and a wolf with a fish in its gob? These types of sentimental images are familiar, but when fed to us in the wrong order there's not a clear or correct response. Such confusion of interpretation is similar to the way paintings by Magrite or Salvador Dali operate collaging contradictory visual stimuli. But, the defence is D and V's contradictions are plausible constructs. Everyone understands how porn images work and everyone understands how wildlife photos work. So it's not a far leap into the porno-wildlife void for our collective imaginations to
suspend disbelief long enough to engage with the exaggerated scenario's in the paintings. There's also less of a time barrier to contend with in the Russians paintings compared to the Surrealists of the early part of the last century. A man in a bower hat is weird in today's context in the same way as a melting Elephant because its out of time and out of place. But Arnie sitting in a field smoking a Marlboro with half of his arm blown to fuck seems pretty normal. So, by using familiar motifs that are still current D and V capitalize on all the prepaid knowledge audiences bring with them to the pictures. The media saturated juxtapositions initially seem kitsch and revolting which ultimately means they’re destined to be extremely tasteful, if
art history is anything to go by. The fact these guys have grow up in Red exile (where Hollywood hero's such as Arnie still have a sense of magical mystery), only adds to the exquisitely queer equation.
Below the childlike wonder in the works apparent naiveté there is also a brutally humorous reverence of the western subjects depicted. So sincere its almost sneering. Vlady replies to this assertion between swigs of neat Gzhelka Vodka which he necks from the bottle "We like many Hollywood actors, but the leader of our project is " Iron Arnie". Austrian guy with big muscles, who crossed the ocean to subjugate America. We've painted him 7 times and every time it was met with great interest from the public. Why? Ask the millions of people, whose hearts were won by him." Arnie is a favourite figure of ridicule in the work not only because he is such a camp and easy target but also because there’s something universalabout his bulging body and its barbaric quest for dumb goodness. This portrayal of stupidity, so innocent it make's your skin crawl, seems integral to the ethics at work in D and V's paintings, if ethics can operate among such exaggeration.
The layers of fiction used (Pornography is fiction, chocolate box nature scenes are fiction), create a dense web of possibilities which is deceivingly rewarding and so captivating. Its not so much a case of the artists biting the hand that feeds them, but more an example stroking your patrons mit so feverishly that his arm goes numb. This populist formalism is heightened with each loving brush stroke as it's expediently applied to canvas. With the aid of an army of assistants D and V can knock out a Masterpiece a week, and with current high demand for there paintings they need to. So it seems Vladimir Dubosarky and Alexander Vinogradov are all set to join the exclusive jetset of top notch Russian exports that have bettered our world, they'll be up there with Maxim Gorky, Valentina Tereshkova and White Russians. Just don't forget the Kleenex.

Image and video hosting by TinyPic

Oleg Kulik, Eclipse 1., 1999

Antropologija životinja kao paradoksalna nužnost

Suzana Marjanić

Često eksploatirani specistički iskaz o našoj životinjskoj prirodi, među ostalim, potvrđuje kako je krajnje vrijeme da iniciramo antropologiju životinja koja bi životinjama omogućila da figuriraju kao aktivni subjekti
Pokušaj ostvarenja bioetičkoga susreta ljudske s neljudskom životinjom, dakako, i u teoriji i u praksi, uvjetno određujem terminom transvrsizam/transspecizam, koji, dakle, pokriva etičku negaciju specizma (vrsizma), što će reći – prožimanje brižnosti za sve oblike života. Naime, pojam speciesism (hrvatska prilagođenica specizam) – u analogiji sa strahotnim pojmovima kao što su rasizam i seksizam – inicirao je Richard Ryder, britanski psiholog i jedan od pionira suvremenoga oslobođenja životinja i pokreta za prava životinja 1970. Sociokulturna antropologinja Barbara Noske među prvima je u okviru eko/feminističkih teorija postavila pitanje ljudskoga odnosa prema drugim životinjama, zahtijevajući u svojoj knjizi Humans and Other Animals: Beyond the Boundaries of Anthropology (1989.) – a koju je napisala kao kritiku objektivizacije životinja i kao zahtjev za njihovom resubjektivizacijom – oblikovanje antropologije životinja (animalističke antropologije), s obzirom na to da još dominira samo (antropocentrična) antropologija u odnosu na životinje.

“Ne/kulturne” životinje

Naime, prema Havilandovoj tautologijskoj definiciji iz njegove knjige Kulturna antropologija (koristim 6. izdanje u prijevodu Vesne Hajnić u izdanju Naklade Slap iz 2004.) antropologija proučava ljude, u okviru čega se fizička (ili biološka) antropologija bavi ljudima kao biološkim organizmima, a kulturna antropologija “ljudima kao kulturnim životinjama”. Iz navedenoga određenja ljudi kao “kulturnih životinja” mogao bi proizaći zaključak da su životinje prema tome navodno “nekulturne životinje”, unatoč nepobitnoj činjenici da i životinje posjeduju kulturne obrasce. S obzirom na Havilandovu definiciju antropologije, vidljivo je da antropologija isključuje životinje; naime, uključuje ih jedino ako antropolozima životinje koriste za spoznaje o vrhunaravnom antroposu kao “kulturnoj životinji”. Primjerice, (fizička) antropologija bavi se – Havilandovim određenjem – i proučavanjem drugih primata (dakle, ponovo u okvirima antropologijske objektivizacije životinja) kako bi ustanovila podrijetlo ljudske vrste i doznala “kako, kada i zašto smo postali vrsta životinje kakva smo danas”. Iz tek nekoliko redaka sveučilišnoga udžbenika kulturne antropologije, koji je strukturiran kao uvod u studij antropologije, potvrđena je detekcija Barbare Noske o tome kako je antropologija kao studij anthroposa, čovječanstva, zapravo, neukusno antropocentrična, s obzirom na to da antropologija vjeruje da se životinjama kao subjektima može baviti jedino biologija i etologija (znanost o ponašanju životinja). Prema zahtjevima Barbare Noske, antropologija bi trebala odbaciti svoje a priori shvaćanje životinja kao bića koja su nedostojna za antropološke pristupe i kada bi takva antropologija podijelila svoje poglede s etolozima, mogla bi postati integrirajuća znanost ljudi i životinja pod pojmovnim kišobranom antropozoologija ili zooantropologija.

Životinje – “dobre za misliti”

Često eksploatirani specistički iskaz o našoj životinjskoj prirodi, između ostaloga, potvrđuje kako je krajnje vrijeme da iniciramo antropologiju životinja koja bi životinjama omogućila da figuriraju kao aktivni subjekti. Naime, animal studies kao interdisciplinarno područje – kako upućuje kulturna antropologinja Molly Mullin – gotovo je nepoznato antropolozima, iako je Lévi-Strauss već 1962. u knjizi Totemizam danas, dakle gotovo prije pola stoljeća upozoravao antropologe kako nam životinje pridaju bitne konceptualne izvore, apostrofirajući u konceptu objašnjavanja totemizma kako su životinje dobre za misliti, budući da nam – kao i biljni svijet – nude metodu mišljenja, najprihvatljiviju nomenklaturu za denotiranje sociološkog sistema.
Željela bih naglasiti kako se kao totalna etička opreka, primjerice, Schopenhauerovoj mizoginiji očituje njegovo zalaganje za lingvističku jednakovrijednost životinje i čovjeka; naime, riječ je o njegovu negodovanju u djelu O temelju morala – u okviru etičke obrane životinja da se moralna pobuda potvrđuje kao istinska i time što uzima i životinje – zbog leksički neutemeljenoga razlikovanja nekih biološki identičnih životinjskih i ljudskih osobina. Naime, prosvjetiteljskom sofistikacijom jezika, jedenju, pijenju, začeću, rađanju, smrti i lešu životinje pridaju se posebni, diskriminirajući razlikovni izrazi, a izbjegavaju oni koji označavaju iste takve radnje ljudi. Pritom Schopenhauer napominje kako arhaični jezici nisu poznavali takvu diferencijaciju s obzirom na antropomorfno i animalno, nego su istim imenom nazivali stvari koje su jednake, zaključujući kako je navedena lingvistička diferencijacija u odnosu na ljudsko i životinjsko bijedni trik i djelo europske popovštine. Ipak, Schopenhauer je prihvatio – kako to imenuje Peter Singer – “udobnu pogrešku” da navodno “moramo ubijati” kako bismo preživjeli.
O transvrsizmu/transspecizmu svjedoči, primjerice, i Marjorie Garber u komentaru Coetzeejeva Života životinjâ (1999.) podatkom kako su društva za zaštitu životinja koja su nastala u 19. stoljeću zapravo osnovali isti društveni aktivisti koji su osnovali društva za ukidanje ropstva i za žensko pravo glasa. Međutim, iako je Mary Wollstonecraft u Obrani ženskih prava (1792.) postavila zahtjev da bi se čovječan odnos prema životinjama trebao unijeti kao dio narodne izobrazbe s obzirom na to da takav odnos “u sadašnjem času nije jedna od naših nacionalnih vrlina”, animalistička perspektiva pod okriljem bioetike jedva da je prisutna u osnovnoškolskim i srednjoškolskim obrazovnim sustavima.

Image Hosted by

Oleg Kulik. Tolstoy and Hens, 1997--2004. Wooden box, wax figure, live chickens.

Transspecizam kao utopijska projekcija

Transvrsizam/transspecizam može poslužiti kao utopijska projekcija u smislu radikalnoga NE sadašnjosti, s dodatkom kako u anarhističkim strategijama i prema anarho-krilatici “Gdje ima vlasti, nema slobode” utopija označuje mjesto, društvo koje još uvijek nije realizirano, a NE kao prema srednjoškolsko-udžbeničkim formulacijama – “mjesto kojega nema”. Primjerice, provođenjem u praksu interspecističke ljubavi i transspecizma mogu se atribuirati izvedbene strategije psećeg i psolikog performera Olega Kulika – “čovjeka-psa” koji u performansima odabire kiničku ulogu Diogena – poslužimo se Sloterdijkovim određenjem kinizma kao oblika kojim se mogu poništiti svi cinički oblici moći – i ako je potrebno, strategiju ujedanja. Ili kao što detektira I. Bakstein – Kulikova zoofilija (u značenju prijateljstva prema životinjama) počiva na logičkom i filozofijskom izvorištu; naime, povijest logike sadrži princip identiteta u okviru kojega su Bog i životinja identični, što će reći – princip identiteta nalazi se u Onome pod čijom se apsolutnom moći nalazi čovjek i Onih koji se nalaze pod apsolutnom moći čovjeka. Riječ je o identitetima među bićima koja se prostiru izvan spoznatljivosti logosa, a što je sadržano u konceptima totemizma.
S druge etički oprečne strane, neki umjetnici koriste živote životinja kao objekte i simbole vlastita umjetničkoga izražavanja. Primjerice, navodim slučaj video-instalacije Video-ribice (1979.-1992.) pionira video arta Nama Junea Paika, koju smo mogli vidjeti na nedavnoj izložbi Enigma objekta u Galeriji Klovićevi dvori, u kojoj umjetnik u estetske svrhe koristi 45 japanskih ribica koje su smještene u sedam akvarija ispred sedam monitora, gdje su izložene agresivnoj izmjeni video-slika. Naime, uvijek budna udruga Prijatelji životinja utvrdila je da ribice kao živi eksponati ispred navedenih monitora umiru od stresa, a umrle ribice, naravno, uprava Galerije zamjenjivala je novim kupljenim “pošiljkama”. Na navedenu uporabu života životinja u umjetnosti jedino je reagirala udruga Prijatelji životinja, time što su poslali prijavu Veterinarskoj inspekciji, ali, dakako, bez odgovora i akcije, što nije rijedak slučaj u djelatnostima spomenute inspekcije (usp. Isto tako, prema podacima koje sam dobila, neki pojedinci ribice su iznijeli u plastičnim vrećicama, međutim, već sljedećega dana uprava Galerije kupila je nove ribice. Nadalje, netko je ponudio djelatnicima Galerije da potpišu peticiju koja problematizira korištenje života životinja u ime umjetnosti, što su, začudo, prema izvorima mojih podataka – SVI i učinili, a “neki su zbog svog potpisa imali probleme”. Nakon nekoliko dana dolaze, naravno, i novinari; međutim, djelatnici Galerije nisu smjeli davati izjave medijskim oglašivačima.
Tragom interspecističke ljubavi i prijateljstva te transspecizma pokušavam ući u (zasad) utopijske svjetove s vjerom u trenutak da će jednom, doista, biti ostvaren egalitarizam svemoći svih vrsta koji se zasad ne ostvaruje u skandaloznoj Stvari – kako “Bijeli Kapitalistički Patrijarhat” imenuje Donna Haraway – mogućnost pravnoga i političkoga statusa za SVE oblike života, a što će biti moguće jedino u onom trenutku kada neki ljudi i sve životinje, kao i biljne vrste, neće više biti promatrani kao svojina.

Image Hosted by

AES+F (Tatiana Arzamasova, Lev Evzovich, Yevgeny Svyatsky and Vladimir Fridkes). Last Riot, 2005. Invasion exhibition. Courtesy of Multimedia Complex of Actual Arts

- 07:41 - Komentari (18) - Isprintaj - #

View My Stats