Fotografi svih zemalja naoružajte se...

petak, 03.01.2014.

Seljačine

Prema osnovnoj definiciji pojmova, "seljak" je osoba koja živi na selu i uglavnom se bavi poljoprivredom. Uz to, većina seljaka su uglavnom ljubazni, pristojni, skromi i radišni ljudi. S druge strane, "seljačina" je naziv za karakternu osobinu koja označava osobu primitivnih, egoističnih i nasilnih svjetonazora. Seljačine, za razliku od seljaka, ne samo da nisu skromni (upravo suprotno), već su po pitanju rada uglavnom jaki samo na jeziku, a "ljubaznost" im se svodi na bahatost i aroganciju. To što je netko seljačina, ne znači da živi na selu, štoviše, ima ih posvuda, i na selu i u gradu, do mjere da ih se gotovo ne može izbjeći.

Ono što karakterizira jednu tipičnu seljačinu je slijedeće:

1. Prepotencija

Puni sebe, narcisoidni, s manijom važnosti i veličine, sami sebi predstavljaju centar svijeta i okolice, i sve oko sebe gledaju prema nekim svojim subjektivnim mjerilima i vlastitim interesima. Misle da se cijeli svijet vrti oko njih i zbog njih, i da su oni "bog i batina" koja ima ekskluzivno pravo kontrolirati što se oko njih (ne)smije događati. Naravno, ne treba ni spominjati da smatraju kako se sve što se događa u njihovoj blizini "događa se baš njima".

Tu svoju prepotenciju često pokušavaju prikriti kao "brigu" za nekoga ili nešto, ili se njome koriste da bi se pravili važni i pametni, pa se u nekim situacijama sami nameću kao dežurni samozvani redari. Pa se tako npr. od njih u situacijama čak i kada nisu nekome u kadru, i kada ih se uopće ne tiče, može čuti "ej ti tamo, što snimaš? ko ti je dozvolio..?" ili pak na neki drugi način ometaju i dodijavaju fotografu.

Zbog prepotencije s dotičnima nema baš smislapreviše raspravljati; bilo kakva diskusija s njima ne vodi nikuda jer "oni su uvijek u pravu". Štoviše, često u startu agresivnim nastupom pokušavaju ostaviti dojam nekakvog "autoriteta", a ljude često oko sebe gledaju s visoka i etiketiraju (ili točnije - klasificiraju) u određene uglavnom nepoželjne i manje vrijedne kategorije.

2. Nedostatak elementarnog bon-tona i opće kulture

Za takve arogantne ljude je karakteristično to da im je i onaj elementarni bon-ton uglavnom totalna nepoznanica. Počevši od toga da se nepoznatim osobama uvijek obraćaju sa "ti", umjesto (ispravno) "vi", bez obzira s kime razgovarali, pa nadalje... (treba li možda spominjati situacije npr. u dućanu ili kafiću kad se od takvih umjesto "dobar dan, molim vas..." može čuti "ej, dat ćeš mi...", op.a.).

Inače, ne treba ni spominjati da oni sami sebe, zbog vlastite narcisoidnosti, zapravo smatraju "najpristojnijim" i "najkulturnijim" osobama na svijetu, no u bilo kakvoj diskusiji s dotičnima vrlo lako je uočljivo to da sve neistomišljenike, već u startu bez pardona rado časte raznim uvredama i pogrdnim etiketama, po ad hominem sistemu bez ikakvih pravih argumenata.

Inače, što se opće kulture tiče, poznato je da je fotografija je umjetnost, a svaka umjetnost je dio kulture. No to je prosječnim balkanskim seljačinama velika nepoznanica s obzirom da je najčešće jedina kultura koju ti dotični ljudi imaju - bakterije.

3. Intelektualna prikraćenost

"Ja znam da sve znam, i ništa me drugo ne zanima." je fraza kojom se može najbolje opisati intelektualno stanje svake prosječne seljačine. Drugim riječima, uvjereni kako "sve znaju" redovito glume najveće eksperte za ono o čemu zapravo nemaju blagog pojma, i "sole pamet" ljudima kojima je to nešto o čemu pametuju ili prava struka (npr. profesionalni fotoreporteri) ili su u to daleko više upućeni od njih (npr. ozbiljni foto-amateri). Štoviše, u većini slučajeva njihovo "znanje" se uglavnom svodi ili na neka njihova vlastita utopistička nerealna očekivanja, ili pak na razne predrasude i stereotipe, a argumenti se svode na ad homineme i druge logičke nebuloze. Općenito, imaju u glavama zacrtano kako (bi) nešto mora(lo) biti, i kada su u krivu nikakva količina logičkog uvjeravanja ne može im dokazati ili ih uvjeriti da su u krivu.

Tako npr. ako netko ima SLR aparat, taj je automatski "novinar" i nema te sile koja može ovome dokazati suprotno, pogotovo ako ovaj ne voli novinare. Ili ako je netko nepoznat s fotoaparatom blizu djece, taj je automatski "pedofil", itd... a vrhunac gluposti je to da nikako nisu u stanju shvatiti da svaki fotoaparat bilježi sliku, bez obzira na veličinu ili oblik, pa se obrušavaju uglavnom na one sa SLR aparatima... itd.

Štoviše, jedan od najčešćih oblika "diskusije" sa dotičnima bazira se na tome da ovi bez ikakvih pravih argumenata, nastoje "ispasti pametni" samo na način da uvijek tvrde suprotno od onoga što se zbiva u nekoj situaciji ili onoga što netko tvrdi. Tipičan ilustrativni primjer jedne takve diskusije izgleda otprilike ovako: "- Ko ti je dozvolio da slikaš?" " - Gdje piše da je zabranjeno?" " - A gdje piše da je dozvoljeno?"... i tome slično.

Osim toga, kako su na Balkanu dosta dugo vladali totalitarni režimi, tako se i u balkanskom mentalitetu, zahvaljujući raznim tadašnjim demagogijama, poprilično udomaćilo i narodno vjerovanje da su "fotografi opasni". Prije je to bilo zbog "špijuna", "unutarnjih neprijatelja", "kontratrevolucionarnih elemenata" i "subverzivnih akcija", danas je, zbog nove demagogije, to već standardno "teroristi", "voajeri", "pedofili" ili "zli novinari".

4. Sklonost nasilju "u ime pravde"

Glavna metoda "uvjeravanja" i "dokazivanja", kada "diskusija" arogancijom i vrijeđanjem ne izazove željeni rezultat, a koju tipične seljačine vole koristiti je argument sile - ili mora bit po njihovom, kako su si oni zamislili, ili se prijeti nekim oblikom nasilja. Taj argument sile može biti od famoznog da će "zvati policiju" (što je česta metoda "plašenja" nepoželjnih, uvjereni da "policija mora bespogovorno bit na nihovoj strani"), pa do direktnih prijetnji nasiljem, razbijanjem opreme ili fizičkim razračunavanjem.

Iako se se tu radi o kaznenim djelima (uvrede, prijetnje, nasilništva, uništavanja imovine itd.), oni pri tome sami sebe i okolinu uvjeravaju kako se "u tim slučajevima ti zakoni ne bi trebali odnositi na njih" jer oni "istjeruju (neku svoju) pravdu". Štoviše, često vole sami izmišljati neke svoje zakone, i to uglavnom prema onome kako im u nekom trenutku odgovara.

Štoviše, omiljeni obrazac djelovanja im je upravo onaj "prvo pucaj, a pitanja postavljaj kasnije", a što naravno često zna rezultirati da "u ime pravde" napadnu i premlate nekoga ni krivog ni dužnog (kao što je bilo slučajeva premlaćivanja fotografa). Čak i ako otkriju da su pogriješili, onda takvi najčešće traže nekakve isprike u kojima naravno "nisu oni krivi" jer "nisu mogli znati" (a zapravo se ili nisu ni trudili saznati, niti im se njihova zabluda zbog fanatičnog vjerovanja u pretpostavke i stereotipe uopće i mogla dokazati).

Uz to, ako im se sve to ipak nekim slučajem obije o glavu, pa budu zakonski sankcionirani, onda naravno slijede i one famozne racionalizacije kak su "čitavo društvo i čitav pravni sustav defektni" jer su se "urotilii protiv njih".