Fotografi svih zemalja naoružajte se...

subota, 06.04.2013.

Kako surfanjem (ne) postati "pedofil"?

Kako javljaju mediji, navodno se prije nekog vremena na Facebooku pojavio video sa dječjom pornografijom koji je do trenutka uklanjanja navodno bio podijeljen oko 16000 puta, a "lajkan" 4000 puta.

Korisnike Facebooka šokirala dječja pornografija

Da li je dotična vijest istinita, ili se tek radi o "patki", nije poznato (iako se već događalo da su na facebooku otkrivani slučajevi distribucije pornografskih materijala), no možda nebi bilo na odmet ponovo se malo dotaknuti dotične teme, s obzirom na nove domaće zakone i problematiku koju su novi zakoni stvorili.

DOMAĆI ZAKONI

U zadnjoj verziji domaćeg kaznenog zakona definicija dječje pornografije se značajno proširila. Tako sada u nju, osim slika djece i maloljetnika u seksualno eksplicitnom ponašanju ili slika fokusiranim na njihove spolne organe, spadaju i slike koje prikazuju čak i punoljetne osobe koje (nekome - pitanje po kojim konkretnim mjerljivim kriterijima) izgledaju maloljetno, a uključene su u seksualne aktivnosti, kao i bilo kakvi crteži ili fotomontaže koje ni ne prikazuju pravu djecu!

Isto tako, osim posjedovanja takvih materijala (što je bilo kažnjivo i do sada), po novom zakonu kažnjivo je već i samo surfanje, tj. kako je u zakonu definirano "svijesno pristupanje".

Osim ovoga, zanimljivo je da se po novom zakonu i zakonska definicija djeteta proširila. Tako više ne postoji pojam "maloljetnik" već samo "dijete mlađe od 15" i "dijete starije od 15 godina" (a mlađe od 18). Koja je svrha toga može se samo nagađati, no kako se čini moglo bi biti to da se adolescente prikaže ranjivijima i bespomoćnijima nego što zapravo jesu.

"GRANIČNI" SLUČAJEVI

Osim što nove odredbe svojim širim definicijama zapravo jedino potencijalno kriminaliziraju veći broj ljudi (valjda da bi se umirili glasni dežurni dušebrižnici i pedofilofobi, te zadovoljile iste takve EU direktive), prvo se postavlja pitanje tko normalan može procijeniti da li neka osoba na slici ima 17 ili 18 godina - takvo što je ponekad teško i u živo na ulici, a kamoli na nekoj fotografiji ili videu. Nečiji subjektivni dojmovi na takav način definirani u zakonu predstavljaju sivu zonu koja može samo dovesti do toga da potpuno nedužni ljudi završe iza rešetaka.

Čisto primjera radi, u Americi se događalo da su se ljudi našli na optuženičkoj klupi zbog "dječje pornografije" zbog pornografskih materijala koji su prikazivali porno glumicu Melissu Ashley, koja je nekima "izgledala maloljetno" (žena je doslovno ravna kao daska!), te su stoga neki zaključili kako se radi o dječjoj pornografiji, iako je dotična svoje prve porno uradke snimila u dobi od 20 godina. Osim nje, postoji još i dosta drugih porno glumica sa malim grudima koje bi također mogle "nekome djelovati maloljetno"...

S druge strane, Traci Lords je svoje porno filmove počela snimati sa 15 godina, tvrdeći da ima 18, a u što su mnogi povjerovali, što zbog njene tadašnje poprilične razvijenosti, što zbog krivotvorenih dokumenata. Tek se naknadno otkrilo koliko dotična stvarno ima godina, a što je gotovo sve njene filmove preko noći pretvorilo u dječju pornografiju, a vlasnike videokaseta s dotičnim filmovima u "pedofile".

Naravno, ako se na slikama ili video materijalima jasno vidi da se radi o pretpubertetskoj osobi bez razvijenih sekundarnih spolnih obilježja upuštenim u seksualne aktivnosti, tu dileme o (i)legalnosti nema, no prema zakonskoj definiciji bilo da se radi o pretpubertetskom djetetu, osobi od 16 ili 17 godina ili punoljetnoj osobi koja "nekome izgleda maloljetno", zahvaljujući novom zakonu ispada sve je jednako ilegalno i jednako kažnjivo!

ZLOČIN I KAZNA?

Iako je zakon bio dosta dugo u pripremi, opet se unutar zakona događaju apsurdi što se tiče visina kazni s obzirom na težinu počinjenog kaznenog djela odnosno direktnog učinka nekog djela prema žrtvi.

Tako je i za gledanje slika i za sakupljanje slika propisana jednaka kazna od 1 do 8 godina zatvora, iako onaj tko to čini nije ni taknuo neko dijete pa direktnog učinka na žrtve zapravo uopće nema. No to je po visini kazne u istom rangu sa spolnim odnošajem s djetetom koji je kažnjiv od jedne do deset godina zatvora.

Nadalje, prema onome što u zakonu piše, s obzirom na visinu kazni, ispada da je skupljanje i gledanje slika čak teže i opasnije kazneno djelo od bludnih radnji nad djetetom (gdje se radi o direktnom doticaju s djetetom!!), s obzirom da se za bludne radnje može dobiti od 6 mjeseci do 5 godina (dakle, em niža minimalna kazna, em manji maksimum), dok je za zadovoljenje pohote pred djetetom kazna samo do godinu dana zatvora (bez zakonski propisanog minimuma)!

Treba li možda postaviti pitanje onima koji su sastavljali zakon i određivali visine kazni tko je tu lud da za kaznena djela s većim direktnim učinkom na žrtvu propisuje manje kazne?

REGISTAR PEDOFILA

Jedna od novotarija je i registar pedofila, koji je nastao po uzoru na druge zemlje koje već imaju slične registre. Iako mjerodavno ministarstvo podatke o registru u javnost daje na kapaljku, vjerojatno će se u tom registru naći svi oni koji budu proglašeni krivim za određena kaznena djela na štetu djece, no izgleda da će po dobrom starom običaju u isti koš biti strpani svi bez obzira na vrstu i težinu djela - od serijskih silovatelja djece, preko činitelja bludnih radnji i masturbatora na dječjim igralištima, pa do surfera koji su negdje (slučajno ili namjerno) kliknuli na neku stranicu na kojoj je bilo dječje pornografije, makar dijete u životu nikad nisu ni taknuli na spolno neprikladan način, ali ih sud proglasi krivima.

Možda bi bilo dobro spomenuti, u Američkom registru seksualnih prijestupnika uz serijske silovatelje i pedofile nalaze se čak i "streakeri", te ljudi koji su kažnjeni zbog mokrenja na javnom mjestu (jer se te stvari u nekim američkim saveznim državama smatraju "seksom")!

No koja je svrha takvog registra? Vjerojatno samo da se u javnosti stvori dojam kako "institucije rade svoj posao" u svrhu nekakve "prevencije" možebitnog spolnog nasilja nad djecom. No očito je mjerodavnima iz tih institucija promaknulo to da za određena zanimanja osoba ionako mora poslodavcu predočiti "potvrdu o nekažnjavanju", a na kojoj, ukoliko je ova osuđena za neko kazneno dijelo, ili se protiv nje vodi neki postupak, piše o kojem se kaznenom dijelu radi, sve dok za to dijelo ne nastupi zakonska rehabilitacija, odnosno dok/ako slučaj bude odbačen.

Isto tako, ako se radi o nekome tko prvi put počini neko djelo, to znači da osoba ionako prethodno nije osuđena, te da nije u registru, a što pak znači da je svrha registra kao nekakve prevencije zapravo totalno promašena - s jedne strane se zavarava javnost i daje ljudima lažan osjećaj sigurnosti, dok s druge strane sve one koji će zbog svoje struke raditi s djecom (dadilje, odgojitelji u vrtićima, učitelji, sportski treneri koji rade s djecom i slični..) samo morati rješavati još dodatne papirologije prilikom traženja posla (potvrdu da se osoba ne nalazi u registru).

PEDOFILI "U ORMARIĆU"

Nedavno je u medijima bilo objavljeno i to kako je jedan kardinal katoličke crkve izjavio kako je pedofilija bolest, a ne kazneno djelo. Zbog novinskog senzacionalizma i pristranosti (vjerojatno uzrokovanih skandalima zlostavljanja djece od strane katoličkih svećenika), napisi su izazvali poprilično zgražanje ljudi. Međutim, koliko god to nekima bilo neprihvatljivo, dotični sa svojom izjavom zapravo uopće nije u krivu - pedofilija doista jest psihička bolest, a kazneno djelo je samo ono što je u nekom zakonu neke države opisano kao kažnjivo.

Naime, prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-10) pedofilija je psihička bolest koja spada u poremećaje spolne sklonosti. U dotičnoj klasifikaciji bolesti označena je šifrom F65.4. U toj istoj (F65) grupi nalaze se i F65.0 Fetišizam, F65.1 Fetišisticki transvestitizam, F65.2 Egzibicionizam, F65.3 Voajerizam, F65.5 Sadomazohizam, F65.6 Višestruki poremećaji spolne sklonosti, F65.8 Drugi poremećaji spolne sklonosti (npr. nekrofilija, dendrofilija, zoofilija isl.), te F65.9 Poremećaj spolne sklonosti, nespecifičan.

Po svojoj definiciji, pedofilija se očituje u spolnoj sklonosti prema pretpubertetskoj djeci (ali ne i adolescentima, što mnogi pogrešno misle - takva sklonost naziva se efebofilija).

No, mnogi isto tako nisu upućeni u to da se ljude ne šalje u zatvor zbog psihijatrijske dijagnoze, već isključivo ako u stanju ubrojivosti prekrše neki zakon. Tako pedofil ne ide u zatvor jer je pedofil (jer ima poremećaj pedofilije), nego ako prekrši zakon koji zabranjuje silovanje djece, bludne radnje itd.... Isto tako paranoik ne ide u zatvor zbog dijagnoze paranoje, već ako npr. prebije nekoga jer misli da ga ovaj ugrožava, isl... Lopov ne ide u zatvor zbog kleptomanije nego zbog toga ako počini razbojstvo itd. Ljude sa psihijatrijskim dijazgnozama se upućuje na psihijatrijsko liječenje. No zbog postojanja vrlo raširene pretpostavke da se "pedofiliju ne može liječiti", zapravo se vrlo malo radi na tome (ako uopće), a pravih znanstvenih istraživanja na tom području gotovo da i nema (sve se bazira na nekakvim pretpostavkama, a zaboravlja se da je pretpostavka majka svih pogrešaka).

Još je jedan problem što se svakodnevno pojam "pedofilija" i u medijima i u svakodnevnom govoru koristi preopširno i van onoga što dotični pojam točno označava, a ponekad se ide čak i toliko daleko da ga se koristi i za vezu mlade (maloljetne) osobe iznad zakonski legalne starosti za stupanje u spolni odnos sa starijom (punoljetnom) osobom, iako to sa pedofilijom nema nikakve veze.

(NE)LOGIKA!?

Tu bi se svakako moglo potegnuti poprilična debata o tome kako to da je (pod paskom zaštite djece) zabranjeno i kažnjivo gledati i sakupljati slike koje prikazuju djecu u seksualnim aktivnostima, no istovremeno nije ni namanje kažnjivo (štoviše potpuno je legalno!) gledati i sakupljati slike sa npr. raskomadanim i raspadajućim truplima i pravim snimkama egzekucija, ili filmove obijesne vožnje i prometnih nesreća i sličnih inače kažnjivih aktivnosti.

Štoviše, za opravdanje takve prakse se često koristi argument kako "gledanje i skupljanje slika koje prikazuju seksualno zlostavljanje djece, potiče daljnje zlostavljanje djece". No po toj "logici" nešto nije u redu - naime, prema potpuno istom obrazcu moglo bi se tvrditi i to da npr. "gledanje i skupljanje slika raskomadanih trupala i u ratu ubijenih ljudi potiče na ubijanje ljudi i izaziva ratove po svijetu". Ili da gledanje slika i videa obijesne vožnje potiče izazaivanje prometnih nesreća. Pa kako to onda da se u svrhu sprečavanja ratova i ubojstava ljudi, ili povećanja sigurnosti u prometu ne sankcionira skupljanje i gledanje slika raskomadanih trupala i ubijenih ljudi, obijesne vožnje...!?

Čini se da se logika od strane dušebrižnika (i zakonodavaca koji im idu na ruku) vole pimjenjivati selektivno, po metodi dvostrukih pravila. Štoviše, logiku i racionalnu raspravu se u današnje vrijeme voli zaobilaziti citiranjem interesa djece...

Drugim rječima, ako neka osoba ima na kompjuteru na tone fotografija koje prikazuju raskomadanih trupala i sličnih morbidnih prizora (od kojih bi se većini doslovno digao želudac), zakonski je sve u savršenom redu. No dovoljno se kod nekoga nađe nekoliko golišavih fotografija djece iz obiteljskog albuma, pa da zaglibi, kao što se dogodilo jednom paru, zbog fotografija kupanja vlastite djece (LINK).

SLUČAJNI "PEDOFILI"

Daljnji problem je taj da (zbog novog zakona) postoje sasvim realne šanse da netko ni kriv ni dužan, bez pedofilskih sklonosti, postane "pedofil" samo zbog surfanja internetom, pogotovo ako vrlo često internetom surfa u potrazi za (sasvim legalnim) pornografskim materijalima.

Naime, iako na "mainstream" besplatnim pornografskim stranicama dječje pornografije nema, (tj. bilo kakvi sumnjivi foto i video materijali se ekspresno brišu od strane uvijek budnih administratora), na raznim imageboardovima (npr. 4chan - na kojem je nastao Pedobear) i drugim sličnim "opskurnim" stranicama sa malim prometom i pretežno amaterskom pornografijom, stvari baš i nisu tako blistave - tamo se doslovno može naići na sve i svašta, uključujući i ilegalnu pornografiju (bilo u obliku postova sa slikama ili video uradcima, bilo u obliku linkova koji vode na takve stranice).

Tako npr. postoje imageboardovi namjenjeni samo pornografiji. No lako se može dogoditi da netko na njih postavi (ili točnije rečeno podmetne) i ilegalne materijale ili linkove na takve materijale. Svatko tko klikne na link i pristupi im, postaje "pedofil", jer bez obzira što dotični nije sa te stranice ništa skinuo, njegova IP adresa ostaje zabilježena.

Ako se dogodi da na takav način nekoliko puta preko linkova zaluta na neku (istu) stranicu, njegova IP adresa će biti zabilježena više puta, a to bi pak prema novoj zakonskoj definiciji automatski moglo značiti da se radi o "svijesnom pristupanju", iako zapravo uopće ne postoji namjera, već se radi o pukoj slučajnosti (koja zapravo nije rpblem surfera, već onoga tko je na tu stranicu podmetnuo dotične materijale)...

Upravo što se tiče linkova, teško je, ponekad čak i nemoguće, znati na koju točno stranicu vodi neki link, pogotovo ako je link prethodno provučen kroz neki servis za skraćivanje linkova (npr. TinyURL). Ovdje je detaljno opisano kako takav servis radi: LINK

Osim toga, tu su i razne java-skripte koje su poznate po preusmjeravanjima i mnogobrojnim iritantnim pop-up prozorima. Dovoljno je da netko podmetne na neku stranicu (ili pod neki link) java-skriptu koja preusmjerava na stranicu sa ilegalnim sadržajima i eto problema...

Također, može se dogoditi i da se hakerskim napadima "unerede" sasvim legalne stranice koje s pornografijom nemaju nikakve veze. Dovoljno se samo prisjetiti famozne akcije "sledgehammer" iz 2008. godine; nakon što je hakerskim napadom na stranicu hrvatskog astronomskog društva postavljeni materijali sa dječjom pornografijom, oko 180 ljudi našlo se pod istragom. Iako je navodno kod svega 20ak ljudi nešto i pronađeno, da je kojim slučajem onda vrijedio zakon kakav vrijedi danas, vrlo vjerojatbnno bi se svih tih preostalih 160 ljudi našlo na optuženičkoj klupi, a možda i u zatvoru. I tu nebi bilo pitanje da bi tužitelj morao dokazivati njihovu krivnju, već bi oni morali na sudu dokazivati svoju nevinost (jer je tužitelju dovoljni dokaz to da postoji IP adresa posjeta dotičnoj stranici).

PRAVI PEDOFILI

S druge strane, oni koji doista koriste internet za distribuciju dječje pornografije i pristupanje takvim i sličnim ilegalnim sadržajima (bilo da sami proizvode, bilo da već postojeće pornografske materijale samo proslijeđuju dalje ili ih skupljaju), to uglavnom čine tako da na internetu maksimalno prikrivaju svoj "on-line identitet".

To uglavnom čine na načine od toga da hvataju vezu na internet preko susjedovog WLAN-a, bilo da se skrivaju iza nekog anonimnog proxyja, ili pak koriste TOR ili neki drugi sličan servis, a upravo zbog svega toga bivaju vrlo rijetko otkriveni.

PRAVA PREVENCIJA?

Za razliku od raznih dušebrižničkih preventivnih nebuloza (onih tipa da se djeci mora zamagliti lice na slici i slično), postoji način koji predstavlja pravu (praktičnu) prevenciju slučajeva iskorištavanja djece u seksualne svrhe putem interneta, no koja se u Hrvatskoj, čini se, ne koristi. Da bi se takva prevencija provela, potrebno je i u Hrvatskoj uvesti servis koji bi omogućavao blokadu pristupa određenim web-stranicama sa ilegalnim sadržajima.

Kao vrlo dobar primjer jednog takvog servisa za prijavu ilegalnih web stranica, news grupa i sličnog, može poslužiti britanski "Internet watch foundation".

Internet watch foundation

Naime, Internet watch foundation je on-line servis putem kojega svaki surfer može (bilo anonimno ili ne) prijaviti svaki nailazak na web-stranice sa dječjom pornografijom, ili za koje (po nekom svom nahođenju) smatra da su dječja pornografija (ali ne mora stvarno biti jer de facto nije svaka slika golog djeteta nužno i pornografija, iako ima onih koji tako misle).

Nakon svake prijave web stranice, prijava se obrađuje na način da se provjeri da li prijavljena stranica doista sadrži ilegalne materijale. U slučaju da ih ne sadrži, ne poduzima se ništa. No u slučaju da se doista utvrdi da na stranici ima ilegalnih materijala, odmah se svim ISP-ovima u zemlji šalje nalog da dotičnoj stranici blokiraju pristup, kako njihovi korisnici nebi slučajno dotičnoj dalje mogli pristupiti, a ta informacija se zatim dalje proslijeđuje i policiji na daljnju obradu (lociranje servera, hosting providera radi uklanjanja sadržaja, traženje distributera isl...). Pristup stranici (ili čitavoj domeni) ostaje blokiran sve dok se ne dobije povratna informacija da je ilegalni materijal uklonjen. (shema)

Osim blokade pristupa putem ISP-a u matičnoj zemlji (Velikoj Britaniji), IWF također šalje obavijest i internetskim tražilicama da dotične prijavljene stranice ne prikazuju u rezultatima pretrage (no to dotične sranice ne uklanja sa interneta!)

Kod nas se za sada može takve stranice jedino prijaviti policiji (valjda telefonski ili e-mailom), no da li se nakon toga blokira pristup dotičnim stranicama, kako im drugi ne bi mogli pristupati, dok se ne utvrdi o čemu se radi, nije poznato...

ZAKLJUČAK?
Možda nebi bilo na odmet, zbog ovakvih zakona, i velikih mogućnosti podmetanja (koje na internetu nisu rijetkost ni po pitanju mnogih drugih stvari) vratiti se dobrim starim časopisima i provjerenim DVD-ima iz videoteka...