petak, 30.03.2018.
Kršćanstvo i čokoladni zec
Svake godine u vrijeme proslave i obilježavanja čudesno primitivnih blagdana, kakav je i Uskrs, površnost ljudskog ponašanja i sav folklor koji ga tih dana prati, još jače zablistaju u svojoj patetici.
Čudi me takav opći primitivizam, koji je u svojoj osnovi tek naizgled napredniji od obožavanja idola nekih naroda iz davnih, davnih vremena. Suvremeni poklonici narodnih običaja i obreda za sebe misle kako su u mnogočemu drugačiji i napredniji od raznih primitivnih plemena koja su se klanjala ovome ili onome božanstvu, ali meni se ta plemena čine naprednijima u tom pogledu. Ti ljudi iz davnih vremena bili su vrlo ozbiljni i autentični u svojim ritualima, njihovo štovanje je proizlazilo iz kombinacije straha i divljenja u odnosu na ono Nepoznato što ih nadilazi, kojemu se klanjaju, mole i prinose žrtve. Suvremeni poklonici su mahom banalni u svom pristupu. Kod njih je autentičnost zamijenjena površnošću, pokušajem da se u lipu izračuna cijena male, srednje i velike uskrsne košarice. Stvarno unutrašnje iskustvo je zamijenjeno natrpavanjem želuca. Problem je što unutrašnja praznina ne može biti ispunjena hranom, kao ni ispraznim svećeničkim propovjedima.
Sviđa mi se kako pjesnik Tagore opisuje svoj razlaz s crkvom i religijom koja mu je nametnuta od okoline, kao što je nametnuta većini ljudi. On kaže: "Bila je to posvemašnja izvještačenost, standard poštivanja istine spustio se do minimuma, bivajući ljubomoran na bilo kakav vitalni rast koji bi je nadilazio. Osvjedočio sam se da u religiji, kao i u umjetnosti, ono što je prirodno, grupi uopće nije važno. Uistinu, tu se najčešće radi o okruživanju onima koji se međusobno oponašaju. Nakon duge bitke s osjećajem da koristim masku ne bih li sakrio živo lice istine, raskinuo sam veze s tom našom crkvom.
Otprilike sam u isto vrijeme jednoga dana slučajno začuo pjesmu nekog prosjaka, pripadnika bengalske baul sekte. Ono što me pogodilo u ovoj jednostavnoj pjesmi bijaše religiozni prikaz koji nije bio ni priprosto izravan, prepun grubih pojedinosti, niti metafizičan u izrazito rijetkom transcendentalizmu. Istovremeno, bio je prožet iskrenom osjećajnošću. Pričao je o predanoj težnji srca božanskom koje je u Čovjeku; a ne u hramu ili spisima, u slikama ili simbolima. Obožavatelj je uputio svoju pjesmu savršenom Čovjeku kazavši:
Hramovi i džamije su zakrčili tvoju stazu,
Ne čujem tvoj zov, niti se mogu pomaknuti,
Dok se učitelji i svećenik gnjevno tiskaju oko mene."
Iz Tagoreove knjige "Čovjekova vjera"
Slika koja se u vrijeme blagdana šalje kroz sve velike medije, iskrivljena je i u službi manipuliranja i stvaranja iluzije kako je, eto, sasvim normalno da se svi ti folklori forsiraju i ponovno i ponovno prezentiraju, iz godine u godinu, kako većinu ljudi to zanima i većina to želi i podržava i voli itd. Kao i uvijek, bacaju se mamci kojima je glupo odoljeti. Svatko normalan uživa u druženju s bliskim ljudima, u dobrom ručku, u neradnim danima, u proslavama. To su mamci, bez njih bi bilo jako teško, nemoguće, progutati religijsku priču, malo njih bi bilo zainteresirano kada bi priča išla bez mamaca i varalica. Vrlo je dosadno i iscrpljujuće ako vam netko neprestano priča isti vic.
Jednog su baula pitali zbog čega ne slijedi svete spise, na što je ovaj odgovorio: "Zar smo psi, pa nam treba lizati tuđe ostatke? Hrabri se ljudi raduju izražavanju vlastite energije, stvaraju svoje svečanosti. Kukavice se, nemajući moć radovanja, moraju osloniti na druge. Zabrinuti da će svijetu sutra nedostajati svečanosti, čuvaju za kasniju upotrebu mrvice svojih prethodnika. Zadovoljavaju se slavljenjem predaka jer sami ne znaju stvarati."
it's deja-vu, it's what we know
- 11:13 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.03.2018.
Religije i duhovnost
Kako idu zajedno religije i duhovnost? Kako se slažu? Da li se nadopunjuju? Da li je religija svakako duhovnost, a duhovnost jednostavno nešto duhovno bez religijske priče koja stoji iza nje, nešto kao hamburger bez pljeskavice unutra, ali i dalje hamburger?
Ja na ove stvari gledam ovako: Religija i duhovnost ne stanu zajedno u istu rečenicu. Religije su najveća prepreka autentičnoj duhovnosti, koja može biti samo osobna, individualna...prava potraga je uvijek individualna. A religije, one su mrtvi ostatak primitivnih vjerovanja iz prošlosti, ostatak koji nekim čudom i dalje želi djelovati živo, međutim to mu ne uspijeva, jer teško je nečemu što je mrtvo, djelovati i praviti se da je živo. To je vrlo, vrlo teško. Čak i ako jako puno ljudi pokušava oživiti neki leš, to je i dalje leš.
Kako to onda religijama uspijeva opstati? Je li to zato što u sebi nose velike istine? One u sebi zaista sadržavaju određene istine, ali te istine su u funkciji podvale. One su mamac, duhovni mito, duhovna korupcija, duhovna kost koju mnogi ljudi spremno glođu. Tko želi glodati kost, može, nema problema, nitko mu to neće, niti treba zabraniti.
Kod duhovne ponude također postoje podvale i sve ono negativno što "krasi" i religije. Postoje razni pravci, razni new age-i, ponuda je vrlo velika, sigurno veća nego na tržištu mobitela. Prava je duhovnost individualna, ona dolazi iznutra, ne od svećenika, ne od starih priča, ne iz tzv. svetih tekstova i knjiga. Prava duhovnost je autentična, ne poziva se na neku zajedničku priču, nema dogme, nema skupna vjerovanja. Ona nije vjerovanje uopće. Nije potrebno vjerovati, potrebno je biti, ali biti potpuno. Do nje se dolazi kroz neki oblik meditacije, potraga je unutrašnja, duhovni rad je unutrašnji, a rezultati se vide i izvana. Autentična duhovnost ne ide u istu rečenicu s posrednicima do "Boga". Tako nešto joj je naprosto smiješno. Ako osoba koja je istinki tragatelj na neki način dođe u kontakt sa prosvjetljenim majstorom, to može pomoći. Na takve će, realno, teško naletiti, ali ako naleti, super. Potraga je individualna, unutrašnja otkrića su individualna, rast je individualan, ne postoje kruta pravila, nema koristi ako se sjedi točno 20 minuta u meditaciji, ništa na ovom putu nije mehaničko. Jedino u što se možemo pouzdati su neki čudni paradoksi, neki zanimljivi sinkroniciteti. Npr., postaje jasno da se sve događa u jednom jedinom trenutku, ovom sada, on se neprestano i neprestano obnavlja. Sve se mijenja, sve se neprestano kreće, a sve je uvijek tu. To je vrlo neobično, paradoksalno. Samo sada postoji, a ono je uvijek različito. Autentična duhovnost znači neprestno jahati na vrhu tog sadašnjeg vala, kretati se zajedno s njim. Na tom valu nema mjesta ni za kakvu staru priču, ni za kakvo vjerovanje, sve to postaje smiješno, postaje jasno da su stare priče puko intelektualiziranje, fantaziranje, zauzimanje strana, pokušaj ispunjenja potrebe za pripadanjem, a val je tu i nema vremena za gluposti, nema vremena za gubljenje.
- 20:16 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
subota, 17.03.2018.
Ovce i pastiri
" Isus neprestano govori: "Ja sam vaš pastir, a vi ste moje ovčice."... Uvijek sam se pitao, kako ni jedan čovjek nije ustao i rekao: "Kakve to gluposti govoriš? Ako smo mi ovce, onda si i ti ovca, a ako si ti pastir, onda smo i mi pastiri." Ne samo njegovi suvremenici... dvije tisuće godina ni jedan kršćanin nije postavio pitanje da je to vrijeđanje čovječanstva, da je to takva velika uvreda nazvati ljudska bića ovcama, a sebe nazvati pastirom spasiteljem!
"Došao sam vas spasiti"..., a nije mogao ni sebe spasiti. Pa ipak se pola čovječanstva nada da će se on vratiti i spasiti ih. Jer vi ne možete spasiti sebe. Potreban je jedini sin Božji, Isus Krist. On je obećao svojim ljudima: "Ubrzo ću se vratiti, još za vašeg života..." A prošle su dvije tisuće godina - mnogo života je prošlo - no čini se da nema nikakva znaka, nikakvog pokazatelja...
Sve su religije radile isto, na različite načine... "
Chandra Mohan Jain (Rajneesh)
Koje su karakteristike ovaca? Poznate su kao ne baš pametne. Što one rade? Bleje. Daju mlijeko, vunu i meso. I bleje. Zašto bi čovjek odabrao da živi kao ovca, umjesto da bude čovjek? To nema nikakvog smisla, ne postoji zdravi razlog za takav odabir. Možda je tako lakše, ali to nije život vrijedan življenja. To nije stvarnost, već puko fantaziranje, blesiranje i kukavičluk. Hrabrost je biti na svom putu, a ne truckati se sa stadom. Hrabrost je vlastito istraživanje, a ne gutanje gotovih nazovi-istina.
- 10:44 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
nedjelja, 11.03.2018.
"Brzi" ritam života
Brzi ritam života, ova sintagma je gotovo poštapalica, čuje ju se neprestano, odzvanja poput kakve mantre kroz globalnu svijest. S njom se ljude praktički nagovara da, ako slučajno već ne žive "brzo", da bi to svakako trebali početi, inače nisu in, nisu iz ovog brzog i ludog vremena. Dobro je ako si pod stresom, jer to znači da si "normalan". Nisi sretan, ali si "normalan". Nije lijepo iskakati iz mase. Zašto bi usporili kada svi trče. Ako svi trče, onda treba trčati.
Jedna izreka kaže: Ljudi neprestano trče za srećom, ali ne razumiju da i sreća neprestano trči za njima. Samo, nikako ih ne može sustići, jer oni tako brzo trče.
Kako bi bilo malo zastati, malo usporiti, malo izaći iz uobičajenih obrazaca, pronaći način, uzeti zraka? Čemu tolika žurba? Nema potrebe. Hrpa navodno bitnih i hitnih stvari nisu ni najmanje bitne, ni hitne. Mnogi trče samo zato što vide i druge kako trče. Ali oprez! Nije pametno stati naglo, jer sreća bi se mogla zabiti u nas.
- 20:29 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
