petak, 30.03.2018.
Kršćanstvo i čokoladni zec
Svake godine u vrijeme proslave i obilježavanja čudesno primitivnih blagdana, kakav je i Uskrs, površnost ljudskog ponašanja i sav folklor koji ga tih dana prati, još jače zablistaju u svojoj patetici.
Čudi me takav opći primitivizam, koji je u svojoj osnovi tek naizgled napredniji od obožavanja idola nekih naroda iz davnih, davnih vremena. Suvremeni poklonici narodnih običaja i obreda za sebe misle kako su u mnogočemu drugačiji i napredniji od raznih primitivnih plemena koja su se klanjala ovome ili onome božanstvu, ali meni se ta plemena čine naprednijima u tom pogledu. Ti ljudi iz davnih vremena bili su vrlo ozbiljni i autentični u svojim ritualima, njihovo štovanje je proizlazilo iz kombinacije straha i divljenja u odnosu na ono Nepoznato što ih nadilazi, kojemu se klanjaju, mole i prinose žrtve. Suvremeni poklonici su mahom banalni u svom pristupu. Kod njih je autentičnost zamijenjena površnošću, pokušajem da se u lipu izračuna cijena male, srednje i velike uskrsne košarice. Stvarno unutrašnje iskustvo je zamijenjeno natrpavanjem želuca. Problem je što unutrašnja praznina ne može biti ispunjena hranom, kao ni ispraznim svećeničkim propovjedima.
Sviđa mi se kako pjesnik Tagore opisuje svoj razlaz s crkvom i religijom koja mu je nametnuta od okoline, kao što je nametnuta većini ljudi. On kaže: "Bila je to posvemašnja izvještačenost, standard poštivanja istine spustio se do minimuma, bivajući ljubomoran na bilo kakav vitalni rast koji bi je nadilazio. Osvjedočio sam se da u religiji, kao i u umjetnosti, ono što je prirodno, grupi uopće nije važno. Uistinu, tu se najčešće radi o okruživanju onima koji se međusobno oponašaju. Nakon duge bitke s osjećajem da koristim masku ne bih li sakrio živo lice istine, raskinuo sam veze s tom našom crkvom.
Otprilike sam u isto vrijeme jednoga dana slučajno začuo pjesmu nekog prosjaka, pripadnika bengalske baul sekte. Ono što me pogodilo u ovoj jednostavnoj pjesmi bijaše religiozni prikaz koji nije bio ni priprosto izravan, prepun grubih pojedinosti, niti metafizičan u izrazito rijetkom transcendentalizmu. Istovremeno, bio je prožet iskrenom osjećajnošću. Pričao je o predanoj težnji srca božanskom koje je u Čovjeku; a ne u hramu ili spisima, u slikama ili simbolima. Obožavatelj je uputio svoju pjesmu savršenom Čovjeku kazavši:
Hramovi i džamije su zakrčili tvoju stazu,
Ne čujem tvoj zov, niti se mogu pomaknuti,
Dok se učitelji i svećenik gnjevno tiskaju oko mene."
Iz Tagoreove knjige "Čovjekova vjera"
Slika koja se u vrijeme blagdana šalje kroz sve velike medije, iskrivljena je i u službi manipuliranja i stvaranja iluzije kako je, eto, sasvim normalno da se svi ti folklori forsiraju i ponovno i ponovno prezentiraju, iz godine u godinu, kako većinu ljudi to zanima i većina to želi i podržava i voli itd. Kao i uvijek, bacaju se mamci kojima je glupo odoljeti. Svatko normalan uživa u druženju s bliskim ljudima, u dobrom ručku, u neradnim danima, u proslavama. To su mamci, bez njih bi bilo jako teško, nemoguće, progutati religijsku priču, malo njih bi bilo zainteresirano kada bi priča išla bez mamaca i varalica. Vrlo je dosadno i iscrpljujuće ako vam netko neprestano priča isti vic.
Jednog su baula pitali zbog čega ne slijedi svete spise, na što je ovaj odgovorio: "Zar smo psi, pa nam treba lizati tuđe ostatke? Hrabri se ljudi raduju izražavanju vlastite energije, stvaraju svoje svečanosti. Kukavice se, nemajući moć radovanja, moraju osloniti na druge. Zabrinuti da će svijetu sutra nedostajati svečanosti, čuvaju za kasniju upotrebu mrvice svojih prethodnika. Zadovoljavaju se slavljenjem predaka jer sami ne znaju stvarati."
it's deja-vu, it's what we know
- 11:13 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
