Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Oduvijek su me oduševljavali ljudi koji u svemu u životu igraju na sigurno.

Fasciniraju me upravo iz razloga šta ja nisam nikada, ali baš nikada bila takva i vjerojatno nikad i neću biti takva, nikada neću igrati na sigurno.
Takvim se ljudima istovremeno divim, skidam im kapu, a ponekad ih i žalim jer nemaju muda odigrati na blef pa da vidimo šta će biti. Stoje u mjestu i cupkaju a život im prolazi pred nosom, a oni čekaju sigurnost u nečemu.

Često se znamo tako uhvatiti u diskusiju i onda ja slušam predavanja tipa: da, ti si zagrizla malo preveliki komad, precijenila si svoje mogućnosti, precijenila si svoje financijske sposobnosti, ti si ovo, ti si ono i bla, bla, bla....

A onda ja počnem s druge strane s filozofijom iza koje definitivno stojim i po kojoj živim i isključivo sam tog vjerovanja, kako sigurnosti više nema, ni u kome, ni u čemu i nigdje, jer jednostavno nema!

Možeš samo vjerovati da si u nešto siguran i ta neka vjera te može nositi dok ne ateriraš, jer realno danas radiš i imaš neku kvazi sigurnost a tko ti jamči da ćeš raditi i sutra, tko ti jamči da firma neće propasti ili da više nećeš dobivati plaću, nema toga tko ti to može jamčiti, nema tog papira i nema te osobe.
Udaš se, potpišeš taj neki jebeni papir, danas sve divno krasno i super, volite se i obožavate i opet si kao kvazi siguran u nekog u neku instituciju koja se zove brak, suživot ili kako god, ali tko ti može jamčiti da će to biti zauvijek?

Nitko, nema toga, to ne postoji, sigurnost u bilo što - posao, partnera, zdravlje, danas je vrlo relativna stvar i klizav teren, na kraju krajeva, ali o tome po meni ne treba razmišljati, već živjeti polako iz trena u tren, iz dana u dan pa kako bude, a biti će, uvijek nekako bude...

I zato uvijek moram kontrirati onima koji igraju u životu na sigurno jer u biti ja nikako ne mogu shvatiti na što to igraju, često mislim da se samo zavaravaju dok čekaju taj neki pravi trenutak i tako im život prođe u čekanju te neke imaginarne sigurnosti u nešto.

Gledam sebe u posljednje dvije godine, napravila sam jako, jako, jako puno toga - sama, iz vlastitih prihoda, iz minusa na tekućem računu, iz vlastite sposobnosti, tu malo stisneš, tu malo dodaš, malo se nečeg odrekneš.....Većinu sam odradila, ali ne zato jer sebe smatram nekom turbo ženom.

Napravila sam sve to samo iz razloga jer nisam čekala onaj pravi trenutak, napravila sam samo jer sam riskirala i preživjela sam, ali ono što sam si zacrtala to sam i postigla, i često nije bilo lako ali, prošlo je...Skoro je sve prošlo..

Često znam reći - funkcioniram na način, kao kad neplivača baciš u more - sad si u moru i snalazi, ili plivaš, ili toneš, nema ti treće kompa moj....
Osmisliš neki svoj mini projekt u glavi, onako - samo kostur, kreneš, pa šta bude, uvijek na putu realizacije nailaziš na trnje, ali ide, glavno da ide, da klapa, doći će dan kad ćeš staviti kvačicu pored svog projekta i napisati: riješeno, ajmo sad dalje....

Jedina sigurnost u koju nikad ne treba sumnjati je ona u sebe i svoje sposobnosti da nešto možeš, da imaš snage za stvoriti to nešto što želiš - čekanje pravog trenutka, pogotovo čekanje na neku sigurnost, nekako mislim da su to samo izgovori, bijeg i strah od nečeg što se zove: započeti nešto, suočiti se sa svim izazovima na putu realizacije i završiti započeto....

Život ti prođe čekajući da budeš siguran negdje, u nešto i onda ostariš i kažeš sam sebi, e šta nisam....E jebi ga, šta nisi, sad ti je kompa moj gotovo...

Često me pitaju za koga si se to danas picnula (čitaj:sredila)?

Najčešće takva pitanja ignoriram i ne diraju me, samo me ponekad izbace iz nekog mog takta.

U biti, zapitam se, za koga se trebam srediti, za koga to moram biti uređena?

Ne moram biti sređena ako to ne želim a ako se, kako kažu - sredim, onda to isključivo radim samo i isključivo radi sebe. Tako bi trebalo biti, sve što radim, radim radi sebe. Tako to volim, volim ugađati sebi onoliko koliko mogu i na načine na koje mogu.

Ljudi bi se trebali uređivati radi sebe, a ne radi onih oko sebe. Po meni takva pitanja, radi koga i zbog čega su mi sasvim suvišna.
Volim se dopasti sebi, volim kad se pogledam u ogledalo reći sama sebi - kako baš danas dobro izgledam, a ako tijekom dana dobiješ i od okoline još kakav kompliment da ti malo nahrani ego, onda je to - to.

Ali suština svega je - radi sebe i naći tu neku sreću u sebi koju nosiš svakodnevno bez obzira na udarce koje dobiješ.

Kad nađeš tu neku sreću u sebi, kad činiš stvari koje te čine sretnom i pune ti dušu to se vidi, to se osjeti, ljudi tada jednostavno zrače tom nekom energijom koja je prelazna, to se baš osjeti.

Netko je sretan jer radi na sebi, netko je sretan kad se dobro obuče i sredi si frizuru, netko je sretan kad pročita neku knjigu, bit svega je da se sve vrti oko nas samih, ne onih oko nas, već onog nečeg u nama.

To valjda si trebamo naučiti - biti u ljubavi sami sa samim sobom.

Ne znači da ne trebamo voljeti druge, ne, dapače, trebamo voljeti i njegovati jedni druge, trebamo si naći onu čarobnu drugu polovicu ali isto tako ne tražiti smisao u onim nekim drugima oko nas, već naći sreću u sebi i biti sretni i kad smo sami i živjeti punim plućima.

Često znam reći kako želim muškarca pored sebe u životu, ali isto tako ga ne trebam da bih bila sretna jer sam našla tu neku ljubav u sebi sa sobom. I to je pošteno prema i meni i prema onom nasuprot meni jer mišljenja sam da kad jednom spoznaš ljubav prema sebi i u sebi onda možeš dati onu pravu ljubav i onom nasuprot tebe.

I tako kad ja kažem da se sređujem isključivo i samo radi sebe, da bih sebi bila lijepa, da bih sebi podigla vibraciju, jer kad se sredim bolje se osjećam, više dajem od sebe svijetu, jednostavno, volim kad si dobro izgledam kao i svi manje više.

Kažu da je to sebično. Možda je sebično, možda i nije, ja nekako češće mislim da to nije sebično, ali tema sebičnosti je neki sasvim drugi malo opsežniji post.
Sebično ili ne, na kraju krajeva, ako se sam ne pobrineš za sebe i svoj izgled ili bilo što drugo u životu, ne znam tko će to obaviti umjesto nas?

Ako je sebično voljeti samog sebe i lijepo si izgledati i raditi ono što te čini sretnim onda smo svi mi pomalo sebični u životu, što ja mislim da nije uopće loše. I naravno da ću i dalje raditi ono što mene čini sretnom i ne škoditi pritom drugima i lijepo si izgledati i držati do svog izgleda pa ma koliko god to bilo sebično.

I naravno, da ću to i dalje raditi isključivo samo i radi sebe jer meni tako paše....