Kud plovi ovaj brod ....

srijeda , 29.10.2014.

Iako sam totalno apolitična i ne pratim događaje na političkoj sceni lijepe naše i sama sebi sam rekla da se te teme nikad neću dotaći u svom pisanju eto, moram, ipak moram jer bih mogla pući a da to ne iskomentiram ovako na glas...

Naime, jutros čim sam otvorila sve moguće portale koje redovito pratim, u biti iskreno, više ih onako letimično preletim po naslovima, na svakom, ali ono jebeno na baš svakom je ekstra vijest bio papirnati brodić na premijerovom stolu.

Mislim, stvarno, nećeš ti seznacije i nećeš ti ekstra vijesti - papirnati brodić, to je stvarno vijest koja zaslužuje počasno mjesto na udarnom mjestu svakog portala, ali baš zaslužuje i naravano da nije bitno što je čovjek htio reći i naravno da nije važan sadržaj njegovog govora - važan je samo taj brod i njegovo značenje.

Čitajući poneke članke kako u tiskovinama tako i na portalima, često se pitam da li je netko uopće pročitao taj članak prije nego ga je objavio jer su često prepuni pravopisnih pogrešaka, bez početka i bez kraja, bez ikakvog smisla, pitam se i da li postoji netko iznad novinara koji daje zeleno svjetlo da se neki članak objavi ili ne, taj netko tko će reći - ne, ovo ne može, ovo ne ide....

Imam osjećaj da danas svatko može biti novinar, da danas svatko može nešto napisati i objaviti i ok mi je to kad je to nešto za sebe, nešto slobodnog stila, ali ako pišeš za neki portal ili novine i još ako k tome tekst potpisuješ imenom i prezimenom, onda taj sadržaj mora imati neki smisao, mora imati neku dozu ozbiljnosti, mora imati težinu.

Tako i taj jadan premijer s tim brodom - razapeli ga jutros gdje god su stigli i kako god su stigli i onda se opet bavim mišlju, zar je taj brod trenutno najvažniji megaspektakl u Hrvatskoj?

Zar nemamo više o čemu pisati?
Je li taj brod jedini problem koji mi kao nacija imamo da mu treba pokloniti takvu ekstra pozornost?
Nemamo li se baviti nekim drugim i važnijim stvarima stvarima osim tim brodom?
Nije li bitnije što je čovjek u tom trenu imao poručiti naciji, a ne baviti se povijesti i smislu brodića?

Očito ne, očito mi nemamo pametnija posla u životu!

Jer nama, pored svih sranja koje imamo za vratom, pored svih kriza i recesija koje su nas građane bacile na koljena, pored svih nezaposlenih i gladnih ljudi, pored sve siromašnije djece u državi i svakodnevno sve više i više skupljača boca i otpada po kontejnerima, pored sve veće prezaduženosti građana i sve veće neimaštine i socijale u državi - eto, što nas brine - brod na premijerovu stolu i to je naravno, eksta, mega popularna vijest.

Svom srećom koliko sam shvatila netko se obratio javnosti iz premijerova kabineta i razriješio misteriju broda.

Ne znam, mislim da je svaki dodatni moj komentar sasvim suvišan... U biti, da nas nema, trebalo bi nas izmisliti, definitivno...

Čime se mi bavimo pored svih problema? Nije mi to jasno....Nikako mi nije jasno....




Životni fakultet ...

subota , 25.10.2014.

- Znate, ja sam pravnica....

Vrlo velevažno je izjavila jedna mama ne tako davno u jednom društvu u kom sam se slučajno našla. A ne tako dugo ista ta mama pravnica je onako velevažno oplela sve moguće tračeve o jednoj drugoj mami koja nije bila s nama tada u društvu.
Naravno, ta druga mama nije pravnica, mislim da čak ni fakultet nije završila, ali kao da je to bitno, mislim, meni nije bitno.

Sjedila sam tako u društvu i samo slušala njene opservacije po pitanju te mame, slušala, čudila se i pitala samu sebe ima li tome jednom kraja?

Svi mi volimo tračariti ponekad, kako ja volim reći - trač mi je nešto za opuštanje mozga ali u malim količinama jer se ne volim baviti tuđim životima baš previše, imam i svog života dosta i izlazi mi na uši često i puna mi ga je kapa ponekad i nemam niti vremena da se još bavim i tuđim životima kad i ovaj svoj ponekad jedva držim pod kontrolom.

I tako si ja mislim malo, vidiš, ona je završila pravo, šepuri se tom diplomom kao da je ne znam što, ali nije još uvijek naučila neke druge, neke životne stvari i radi toga mi ju je na neki način pomalo i žao.

Ovaj fakultet po meni može završiti baš svatko, čak i ne moraš biti nešto ekstra pametan, dovoljno je samo biti uporan i ne odustati i jednom ćeš doći do diplome, netko lakše, netko teže, ali upornošću ćeš sigurno doći do nje, međutim životni fakultet nije tako lako završiti, taj fakultet ne postoji, nema tu knjiga koje ćeš pročitati i koje će te uputiti kako se ponašati u određenim situacijama, nema, to ne postoji, životni fakultet se stiče godinama, iskustvom, karakterom, društvom...

Recimo, tu mamu pravnicu nitko nije naučio da se ljudi ne osuđuju, da se ne gleda kako je čovjek obučen da bi bio čovjek, jer netko ima mogućnosti da se obuče bolje, netko nema, ali to ne znači da onaj koji nema da je manje vrijedan, ne gleda se da li ti je stan čist ili prljav, ne gleda se kakve ti dijete ima nokte, ne gleda se kakav život netko vodi jer svi mi vodimo onako život kako znamo i mislimo da je to ispravno, koliko je sve to ispravno vidjeti ćemo jednom na kraju kada dođe vrijeme da podvučemo crtu i napravimo završni račun.

Sada, u ovom trenutku to nije bitno.

Ljudi često misle da ako drugi ne vode život onako kako mi mislimo da bi trebalo i ako se to kosi s nekim našim svjetonazorima, da je to loše, da su ti drugi loši i neodgovorni prema sebi, prema djetetu, prema društvu, prema obitelji...
Ne, upravo suprotno, svatko si stvara život onako kako misli da je dobro, da će možda biti bolje. Svatko kreće u život po nekoj špranci koju je možda naučio od svojih roditelja ili jednostavno sada ne zna drugačije, ali samo zato što je drugačiji ne znači da je loš, ne znači da nema dušu, da nema empatije, jer možda ta mama - nepravnica je istinski puno veći čovjek i puno veća duša i ima onu toplinu i ljudskost od te mame pravnice, pa kako god da živi i ma kako god da je obučena i ma kako god da izgleda, sasvim nebitno..

Eto, to su te neke životne finese koje se ne uče na fakultetima a trebale bi...

Trebalo bi se negdje učiti da kako god mi ljudi izgledali izvana, kakav god auto vozili, kako god se oblačili, kakav god stan imali, kakav god život živjeli, svi smo mi u suštini isti, svi smo mi isto krvavi ispod kože, svi isto nosimo svoju bol i svoju sreću, svi smo isto ranjivi, svi smo isto veliki a istovemeno opet toliko mali i jadni...Bitno je kakav si unutra, bitno je to što nosiš u sebi...

Nema tu razlike, tako je to....

I na kraju si ja onako mislim sama sa sobom, draga moja mama pravnice, ti si završila pravo, ali šta će ti kad nemaš, ne završen, nego nisi još ni krenula putem onog životnog fakulteta a život ti prolazi i nema natrag....

Bloganje, blogovanje...

utorak , 14.10.2014.

Bloganje ili blogovanje, ne znam koji je ispravan termin, čini mi se da je bloganje ispravno...

Neki dan sam primjetila da je iza mene oko 2 god. bloganja pa sam odlučila napraviti jedan kratak osvrt na protekle dvije godine.

Blog sam otvorila dakle prije cca 2 god., točnije, kad je saturn ušao u znak škorpiona, astrolozi će znati što to znači za ostale koji ne znaju što bi to značilo, reći ću da je taj ulazak nešto važno.

Proteklih dvije godine na blogu i Dnevnik.hr doživljavam kao nešto jako lijepo, jedno pozitivno iskustvo, iako je bilo i ne baš tako ugodnih iskustava, bilo je tu i gadnih i grubih riječi.
Iza mene je u ovih dvije godine cca nešto manje od 200 postova, uglavnom, to su neki moji tekstovi iz svakodnevnog života, neke moje impresije svijeta, moji važni trenuci, priče o situacijama iz života drugih ljudi, mojih prijatelja, uglavnom - životne teme, svakodnevni život i svatko, ali baš svatko se mogao pronaći u nekom tekstu.

Ima i nešto sitno foto postova, čini mi se svega nekoliko, to su isto neki moji mali zabilježeni trenuci koje sam htjela podijeliti s Vama.

Ima tu i bezbroj komentara na koje sam u početku svog bloganja redovito odgovarala i tako se stvarala neka interakcija između nas blogera, a onda sam jednostavno prestala s odgovorima jer mi se više nije dalo. Događalo se da ljudi iz posta izvuku neku rečenicu za koju se uhvate i onda ruju po njoj i cijela tema posta bude krivo shvaćena i sve ode u neku sasvim drugu krajnost, tako sam i prestala komentirati komentare jer mi se jednostavno nije dalo objašnjavati, opravdavati i tumačiti nešto jer je to netko shvatio onako kako njemu paše - neda mi se....

Koliko se sjećam komentara na objavljene postove, uglavnom su bili pozitivni i puni podrške - najčešće, međutim bilo je i onih manje ugodnih, ima nekih koji me maltene nisu svojim komentarima spalili na lomači, popljuvali me, oprali bez sapuna, izvrijeđali itd., ali ok, i to je u redu, dapače, dragi su mi takvi, reagiraju, očito sam ih ubola tamo gdje su tanki.

Opet, moj blog - moja prvaila, šta ću pisati i kako ću pisati moja stvar, to što pišem ne mora nitko čitati ili se ne mora svakom svidjeti, ali to sam ja i drugačije ne znam niti želim. Ljepota je u različitostima, zar ne?

U dvije godina bloganja da mi se ovo ljeto nije zablokirao onaj jebeni brojač posjeta, sada bi brojka bila na oko 100.000 posjeta, što mi baš i ne znači nešto peviše, ali mi je neki orijentir za posjećenost. Sada sam opet krenula od početka s novim lepršavim brojačem :)).

Šta mi je još bitno u dvije godine bloganja?

Da, dogodilo mi se jedno pekrasno prijateljstvo putem bloga s jednim blogerom, ali baš baš pravo prijateljstvo.
Sve je počelo nekim bezveznim mailovima i mic po mic produbili smo naš odnos do te faze da smo sada zaista prijatelji, i to ne samo mail i blog frendovi već frendovi u stvarnom svijetu. On je bio tu pored mene, doduše, preko maila, kad mi je bilo jako teško u životu, kada sam padala on mi je davao ruku da se podignem, kad sam zaribala - on je bio tu da mi skrene pozornost na to, kad sam budalila, on je bio tu da me spusti na zemlju. On je znao jako puno, iako se tada još nismo fizički znali, znao je mnogo više o meni u nekim tenucima od mojih pravih frendova...
Valjda ti je lakše isprazniti dušu nekom kog ne poznaš...

Ti znaš koji si i hvala ti na tome što me trpiš sa svim mojim stanjima, ok, trpim i ja tebe :))). Razumijemo se?

Dakle, puno lijepih situacija mi je donjelo moje bloganje.

Nekad sam imala periode da bih pisala skoro pa svakodnevno, onda bi mi se dogodio period da ne pišem ništa, nije mi išlo i iskreno u tim trenucima mog nepisanja to mi je falilo, jer kako volim reći, riječi s moja najveća ljubav, patnja i moje najjače oužje, dakle, bez riječi ne mogu...A opet, ponekad ti se život tako posloži da ne znaš šta i kud ćeš prije i jednostavno uletiš u neki životni vir kad ne stižeš ništa, i tako to ide....

Uglavnom, zadovoljna sam svojim prisustvom na blogu, mislim nastaviti i dalje malo jačim tempom pisanja...

Hvala Vam svima što me pratite ove dvije godine, hvala Vam na svim pohvalama i hvala i na osudama, sve je to uredu....Hvala što me i trpite i slažete se samnom i hvala Vam što se trudite iznjeti svoje komentare i razmšljanja na određene teme...

Eto, dvije godine je prošlo kao u hipu, idemo dalje s novim postovima, novim podrškama i novim osudama - tako je to valjda i u životu ali i u blogerskom životu...


Vjeronauk ....

nedjelja , 12.10.2014.

Ove godine smo imali čast da konačno krenemo u prvi razed osnovne škole.

Naravno, to su bile ekstra pripreme, nabavke knjiga, trčanje, mamina trema, strah i sve slatkosti koje nosi upis prvi razed kao da se mama prvi put upisuje a ne kao da dijete upisuje.
U biti, više stresan početak za mene nego za mog sina.

Duže vrijeme sam razmišljala o tome kako taj početak posložiti, koje izvanškolske aktivnosti izabrati za malog i kako ih uskladiti, obzirom da bi on htio ići na sve što je čisto vremenski znanstvena fantastika i za njega a i za mene.

Kako sam razmišljala o izvanškolskim aktivnostima tako sam razmišljala i konzultirala se sa svojim prijateljima o nekim školskim izbornim predmetima. Naravno, pod izbornim predmetima podrazumijevam vjeronauk u školi.

Obzirom da sam ja jedna žena koja ima neki svoj svijet i koja ima neke svoje svjetonazore i vizije života koji se apsolutno ne uklapaju u nešto što se zove kršćanstvo. U biti ne živim tako nekako kako to propovijeda ta vjera (iako sam primila neke sakramente) i ne držim do toga jer nisam u tom duhu niti odrasla, a opet s druge strane, da se ne lažemo i da ipak budemo iskreni, mislim da je vrlo malo ljudi koji iskreno žive upravo život kako to propagira crkva, vjera i kako to piše u bibliji ili gdje god, sasvim nebitno.

Dakle, kako živim, tako odgajam i svog sina, trudim se odgojiti ga jednom pozitivnom duhu, u jednom pozitivnom svjetlu, iako je to danas često vrlo teško, odgajam ga na način da je prvo i jedino ispravno da vjeruje u životu u sebe i svoje sposobnosti a sve ostalo nek prepusti nekim drugima. Tako živim ja, tako učim i njega...

Koliko u tome griješim ili ne, vrijeme će pokazati, svi mi svoju djecu učimo najbolje što znamo i što možemo a opet jednom dođe onaj trenutak kad se otisnu u neke sasvim druge životne vode da onda sami zastanemo i zapitamo se: dobro, gdje je sve krenulo krivo?

Ali, nije tema odgoj djeteta već - vjeronauk?

Sama sam odlučila da mali neće ići na vjeronauk jer je to kako sam već rekla kontra svih mojih uvjerenja i životnih stavova, kome to pasalo a kome ne, to je jednostavno tako i drugačije ne može. Danas sutra kad bude velik sve što ga zanima moći će pročitati u knjigama, moći će naći na netu, moći će o tome razgovarati samnom i adekvatnim osobama za vjerska pitanja, što se tiče sakramenata i o tome nek jednom sam odluči kad bude dovoljno zreo dali mu to treba u životu ili ne, kako god - majčina podrška je uvijek tu u svakom slučaju.
,
Prvo što me iznenadilo je to koji su "uvjeti" za ići na vjeronauk, ja sam se prosto šokirala ali ono baš iskreno šokirala. Sve te informacije sam čula od drugih roditelja čija djeca već idu na vjeronauk i ne ulazim u to koliko su te informacije točne ili nisu, dakle, to sam čula iz inih ruku, nisam ulazila u detalje i provjeravala vjerodostojnost informacija i ne znam kako je to negdje drugdje u nekim drugim gradovima ali sam opet ponavljam čula kako je to ovdje kod nas.

Dakle, ako se jednom upišeš na vjeronauk u osnovnoj školi tada se do kraja osnovnoškolskog obrazovanja ne možeš ispisati ali se uvijek možeš naknadno upisati!? Nebuloza kojoj nema kraja, zašto se dijete ne može ispisati ako mu to nije zanimljivo, čemu klinca masirati i dodatno opterećivati bez potrebe kad je to na kraju krajeva izborni predmet. Izabrao ga je sada, za dvije godine mu možda više ne bude tako napet i šta onda? Ajmo, pilana počinje....
Uostalom, ako ti i muž dosadi nakon 3 godine onda ga promijeniš a kamoli ne bilo što drugo (da ne bude baš sve tako ozbiljno :))

Drugo, prema pričama klinci su obavezni biti svakoj na nedjeljnoj misi, ali ono baš obavezni!?

I opet si ja mislim, dakle, taj klinac koji je tek krenuo u prvi razred osnovne škole, koji je još samo jedno razigrano dijete i koje je okrenulo jednu sasvim novu stranicu u životu koja se zove početak školovanja, dijete koje je puno obaveza jer mu je škola nešto sasvim novo, pored svega toga još ga treba malo i masirati nedjeljom da ide na misu ili šta se već tamo radi i uopće nije bitno kako klinci u crkvi provode vrijeme, dali uče kroz igru ili sjede i slušaju, ali je bitno da oni moraju biti tamo, moraju.
I naravno, ja kao roditelj moram svoje dijete dopremiti tamo i odraditi to nešto s njime jer bi bilo vrlo licemjerno od mene da dijete ostavim nedjeljom na misi ili vjeronauku a ja da odem malo pročitati dnevni tisak u prvu lokalnu birtiju, iako upravo takvih roditelja ima, sigurna sam.

Iskreno, kad sam odlučila da mali neće pohađati vjeronauk mislila sam da će biti u manjini jer mi je to nekako logično, međutim kad smo se na roditeljskom sastanku očitovali koje dijete ide na vjeronauk a koje ne, iznenadila sam se upravo suprotnom činjenicom da su manjini upravo djeca koja idu na vjeronauk.
Da sam takav ishod očekivala - nisam, ali ono iskreno baš nisam, ipak smo mi jedna katolička zemlja.

Ali dobro, poštujem svačiji izbor, poštujem različitosti pa tako i poštujem sve one koji su odlučili da im dijete pohađa vjeronauk i one obitelji koje iskreno žive svoju vjeru a opet poštujem i one koji su odlučili da im djeca neće ići na vjeronauk jer i taj izbor je sasvim u redu na kraju balade....


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.