Bloganje ili blogovanje, ne znam koji je ispravan termin, čini mi se da je bloganje ispravno...
Neki dan sam primjetila da je iza mene oko 2 god. bloganja pa sam odlučila napraviti jedan kratak osvrt na protekle dvije godine.
Blog sam otvorila dakle prije cca 2 god., točnije, kad je saturn ušao u znak škorpiona, astrolozi će znati što to znači za ostale koji ne znaju što bi to značilo, reći ću da je taj ulazak nešto važno.
Proteklih dvije godine na blogu i Dnevnik.hr doživljavam kao nešto jako lijepo, jedno pozitivno iskustvo, iako je bilo i ne baš tako ugodnih iskustava, bilo je tu i gadnih i grubih riječi.
Iza mene je u ovih dvije godine cca nešto manje od 200 postova, uglavnom, to su neki moji tekstovi iz svakodnevnog života, neke moje impresije svijeta, moji važni trenuci, priče o situacijama iz života drugih ljudi, mojih prijatelja, uglavnom - životne teme, svakodnevni život i svatko, ali baš svatko se mogao pronaći u nekom tekstu.
Ima i nešto sitno foto postova, čini mi se svega nekoliko, to su isto neki moji mali zabilježeni trenuci koje sam htjela podijeliti s Vama.
Ima tu i bezbroj komentara na koje sam u početku svog bloganja redovito odgovarala i tako se stvarala neka interakcija između nas blogera, a onda sam jednostavno prestala s odgovorima jer mi se više nije dalo. Događalo se da ljudi iz posta izvuku neku rečenicu za koju se uhvate i onda ruju po njoj i cijela tema posta bude krivo shvaćena i sve ode u neku sasvim drugu krajnost, tako sam i prestala komentirati komentare jer mi se jednostavno nije dalo objašnjavati, opravdavati i tumačiti nešto jer je to netko shvatio onako kako njemu paše - neda mi se....
Koliko se sjećam komentara na objavljene postove, uglavnom su bili pozitivni i puni podrške - najčešće, međutim bilo je i onih manje ugodnih, ima nekih koji me maltene nisu svojim komentarima spalili na lomači, popljuvali me, oprali bez sapuna, izvrijeđali itd., ali ok, i to je u redu, dapače, dragi su mi takvi, reagiraju, očito sam ih ubola tamo gdje su tanki.
Opet, moj blog - moja prvaila, šta ću pisati i kako ću pisati moja stvar, to što pišem ne mora nitko čitati ili se ne mora svakom svidjeti, ali to sam ja i drugačije ne znam niti želim. Ljepota je u različitostima, zar ne?
U dvije godina bloganja da mi se ovo ljeto nije zablokirao onaj jebeni brojač posjeta, sada bi brojka bila na oko 100.000 posjeta, što mi baš i ne znači nešto peviše, ali mi je neki orijentir za posjećenost. Sada sam opet krenula od početka s novim lepršavim brojačem :)).
Šta mi je još bitno u dvije godine bloganja?
Da, dogodilo mi se jedno pekrasno prijateljstvo putem bloga s jednim blogerom, ali baš baš pravo prijateljstvo.
Sve je počelo nekim bezveznim mailovima i mic po mic produbili smo naš odnos do te faze da smo sada zaista prijatelji, i to ne samo mail i blog frendovi već frendovi u stvarnom svijetu. On je bio tu pored mene, doduše, preko maila, kad mi je bilo jako teško u životu, kada sam padala on mi je davao ruku da se podignem, kad sam zaribala - on je bio tu da mi skrene pozornost na to, kad sam budalila, on je bio tu da me spusti na zemlju. On je znao jako puno, iako se tada još nismo fizički znali, znao je mnogo više o meni u nekim tenucima od mojih pravih frendova...
Valjda ti je lakše isprazniti dušu nekom kog ne poznaš...
Ti znaš koji si i hvala ti na tome što me trpiš sa svim mojim stanjima, ok, trpim i ja tebe :))). Razumijemo se?
Dakle, puno lijepih situacija mi je donjelo moje bloganje.
Nekad sam imala periode da bih pisala skoro pa svakodnevno, onda bi mi se dogodio period da ne pišem ništa, nije mi išlo i iskreno u tim trenucima mog nepisanja to mi je falilo, jer kako volim reći, riječi s moja najveća ljubav, patnja i moje najjače oužje, dakle, bez riječi ne mogu...A opet, ponekad ti se život tako posloži da ne znaš šta i kud ćeš prije i jednostavno uletiš u neki životni vir kad ne stižeš ništa, i tako to ide....
Uglavnom, zadovoljna sam svojim prisustvom na blogu, mislim nastaviti i dalje malo jačim tempom pisanja...
Hvala Vam svima što me pratite ove dvije godine, hvala Vam na svim pohvalama i hvala i na osudama, sve je to uredu....Hvala što me i trpite i slažete se samnom i hvala Vam što se trudite iznjeti svoje komentare i razmšljanja na određene teme...
Eto, dvije godine je prošlo kao u hipu, idemo dalje s novim postovima, novim podrškama i novim osudama - tako je to valjda i u životu ali i u blogerskom životu...
