IZ RIZNICE
Nove godine uz odlaske na more ubrajam u značajnije događaje u mom životu, oduvijek. Raduje me čekanje, ne opterećuju pripreme, uzbuđuje pomisao kad će otkucati ponoć, na jednak način kao trenutak kada iza neke okuke dugog puta ugledam more.
Godinama su se zanimljivi sadržaji bezuspješno nadmetali za premoć, i kratkoročno uspijevali zauzeti značajna mjesta na ljestvici mojih radosti, ali ne i trajno ubrzati ritam srca koji je rezerviran samo za doček i čekanje, nove godine i novog susreta s morem. Kada mi se događa ono što jako želim, onda sam drugačija od one obične sebe, a takvu sebe, baš volim. A i drugima sam puno draža. Ponekad smisao naših dana i jeste, a što ih je više to bolje, da sebi i drugima značimo još malo više od uobičajenog, upravo nekom novom probuđenom posebnošću. Neka se more „pjeni“ do proljeća i ljeta kao novogodišnji šampanjac, a kako je doček Nove već sutra, malo ću se prošetati snježnim mjehurićima tih sjećanja. Prvi samostalni doček, bez društva roditelja i sestre, bio je školski u prvom gimnazije. Pamtim ga kao zadnji doček za tatina života; po minici na kukove prepravljenoj od njegovih starih hlača i po riječima koje mi je uputio iz bolesničke postelje kad sam ga poljubila na odlasku: „Prekrasna si, budi dobra i čuvaj se.“ Ona koju sam provela u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici s tek rođenim sinom, pamtim po strahu i neiskustvu, i orkestru veličanstvene muzike plača bebica. I najljepšem vatrometu u mom životu. Jednu od godina ću pamtiti po snijegu koji nas je u novogodišnjoj noći zatrpao nakon gotovo proljetnog posljednjeg dana stare godine u kom smo krenuli na dvadeset kilometarski put do motela. Jednu studentsku je obilježila iznenadna odluka da se u noći 30.12. uputimo bez rezervacije vlakom Beograd - Split prihvaćajući poziv prijatelja za nezaboravan doček u hotelu „Medena“ uz, i tad legendarnog, Mišu. Na jednom dočeku mi se rasklimala nova štikla na crnim lakiranim sandalicama, što me naučilo da je 12.cm ipak teret i kada godine to nisu, pa me spriječilo da ludujem te noći koliko sam željela i mogla. Neke ću pamtiti po zadovoljstvu izgledom; ne zamjerite, svi smo mi tašti samo ako si imamo hrabrosti to priznati gledajući se u ogledalo. Izdvojila bih i onu u kojoj sam nosila dugu haljinu pastelnih boja od meke antilop kože, za koju je trgovkinja tvrdila da ne bum stala u nju jer je bila ostatak s jesenje modne revije, a ja pak nisam manekenka. Bila je to haljina iz snova i uz dugu crnu kosu i 28. mojih godina govorili su da sam kao...nije bitno tko...; recimo, Indijanka. Dosta ih ostaje u sjećanju zbog onih s estrade koji su nas zabavljali, oduševili ili razočarali; tako nosim u sjećanju Vladu i Izoldu, pa Doris, Muslimovića, Mikija, Šerfezija i Ljupku, Bogdana, nekakvu Almu Ekmečić, te Nedu i Daliborku Stojšić, a ima ih još... Detalji su možda i zaboravljeni, ali ljudi s kojima sam dijelila radost novogodišnjih noći i pucnja šampanjca, čini mi se da sve do jednog pamtim. I one goste na mojim kućnim zabavama, čiji baš i nisam ljubitelj, jer volim masu sretnih lica oko sebe u toj noći koja ima snagu svemira, čarolijom i osjećanjima...I sve one domaćine kod kojih sam bila rado viđen gost. Ipak ću se posebno zadržati na mojoj posljednjoj djevojačkoj Novoj godini, koja možda nije bila svečana kao ona prva beogradska, skadarlijska u „Dva jelena“, ali je uz epitet najveselije bila jedna od „najzaljubljenijih“ noći mog života. Od desetočlanog društva, četvero ljudi su bili zaljubljeni i ta energija kojom su zračili i darivali je i drugima, učinila je ostalim sudionicima da je u kasnijim pričama navode kao jednu od najljepših „novih“ i u njihovim životima. Uz veličanstven ambijent atraktivnog restorana na obali Dunava sa imenom iz bajke, „Dunavski cvet“, u čijem kompleksu smo pohađali obveznu fakultetsku nastavu plivanja, čekalo je veselo društvo od šest apsolvenata i četiri sretno zaposlena i diplomirana naša gosta iz Sarajeva, Krupe i Zagreba, 1977.godinu. Sjećam se da je doček bio skup, restoran nov, luksuzan i popularan, sa dobro obučenim ljudima, klopa i zabavljači na visokom nivou, i da nitko od naših dečki nije imao odijelo. Pamtim sreću te noći, ali sam zaboravila način na koji smo se zabavljali, kako i koje plesove smo plesali i koje pjesme pjevali. Vjerojatno dopadljivo i drugima, kada smo već u ponoć, kada novogodišnja zabava i nije na svom vrhuncu unatoč letećim šampanjskim čepovima, dobili za nagradu tortu kao Najveselije društvo noći. Sjećam se i tog da je R. tu tortu smjestio u frižider restoranske kuhinje i pri tom lagano, jednog po jednog zaposlenika koji su nas častili svojim kulinarskim umijećem te noći, izvodio iz kuhinje na ponoćni ples. Uz naš aplauz i svesrdno prihvaćanje igre, dvoranom su veselo zaplesale žene u bijelom s pregačama i muškarci s kuharskim kapama na glavama. Znam da su svi gosti sa smijehom pozdravili realizaciju jedne od bezbroj ideja našeg prijatelja i uz nas se pridružili tom malo drugačijem plesu. U rano jutarnjim satima se deset ljudi uputilo sa tortom i plastičnim vilicama ka Zvezdari u stan prof. muzike da se prvi dan Nove nastavi pjesmom uz njegov klavir. Dug je to bio put, čini mi se presjedanje s tramvaja br.2 na br.7, ali ono što je taj put obilježilo je Torta kojom smo krenuli častiti svakog novog putnika i naravno vozače tramvaja i konduktere koji su tad radili umjesto današnjih automata. Uz nastavak plesa dva zaljubljena para, uz pjesmu koja se orila tramvajem, do Zvazdare je torta bila pojedena. Nikad nećemo saznati da li je u ovom nizu godina itko od nama nepoznatih ljudi zapamtio tu Novu godinu, ali mnogi od nas desetero često ju spominjemo, a vjerujem da ćemo je se i sutra prisjetiti. A ako slučajno i zaboravite, svojim pričama pamtim ja i za vas.))) A ono što ja ne smijem zaboraviti u ovom meni dragom novogodišnjem vremeplovu je jedan lijep doček s mojom sestrom i zetom u njihovom veselom društvu, kada sam sva ozarena srećom i ponosom, nakon sedam godina braka otkrila kako moj muž umije plesati sirtaki, i ne samo umije, nego to radi fantastično! Dragi moji, želim vam dobro zdravlje, bezbrižne i plodne dane uz dosta lijepih riječi koje ćete čuti, reći ili napisati nekom i negdje. Uz vaše najmilije, neka vas radost prati. Sretna vam Nova 2011. godina! P.S. Ma, možda se i ne bih ovoliko zadržala na svojim starim novim godinama, da mi nije stigla poruka iz vlaka : „Za Beograd, Za Beograd!“, od sina, koji s društvom od tridesetak dragih ljudi iz cijele Lijepe naše, od Imotskog i Brača, Pule i Zagreba, „tamo putuje“... u susret Novoj 2011.oj. Sretno vam bilo, djeco moja draga! (31. 12. 2010. 14:26) |
POSLJEDNJI RAZGOVOR
(30.11.2008. 18:14)
MALIGNO Provela sam prijatno veče s prijateljima. Spremala sam se dugo za odlazak u njihov dom zbog riječi-maligno. Proljetos smo veselo planirali zajedničko ljetovanje, izlete, susrete...i onda ih je zaskočila riječ koja svima oduzima dah i život postaje sasvim nešto drugo nego što je bio dan prije. Namjestila sam osmijeh srdačnosti, bezbrižne opuštenosti, kontrolirajući razgovor i usmjeravajući ga prema onom što oni žele i očekuju od nas. Iako sam i sama slaba nakon provale pirata u moje misli i srce, strah koji me danima ne napušta lagano se počeo topiti pred snagom straha te žene od 51.god, koja se upravo vratila s kemoterapije. Pokazivala je hrpu nalaza, pričala o ljudima s kojima je dijelila bolničku sobu i brige, kao vojnici kolač i cigaretu, žalila se na lijek koji joj ne prija, ali skuplji ne moze dobiti; lijek koji znači život, ali više od tog...nadu. U jednom momentu je pokazala grudi, velike, nekad sigurno lijepe, čak ni sad ružne...sve je to izgledalo samo kao staklom posječena ruka ili noga puna ožiljaka. Izmjenjena slika stvarnosti, obojena malignim, uživo. Njeni podočnjaci su svakih deset minuta postajali sivlji, glas tiši, lice blijeđe, pogled se udaljavao od nas u neki njen svijet, meni dalek i pored iskrene želje da mi ga približi, da joj pomognem. Činilo mi se da je već otišla negdje, iako se tamo ne ide po logičnom ili željenom redu. Rastali smo se tiše nego pri dolasku. Dok se upaljen auto grijao i brisačima skidao inje sa stakala, lagano drhteći od zime i tihe jeze, rekla sam mužu: »Drago mi je što smo ih vidjeli. Pitala sam se kako ću joj pomoći...možda i jesam, ali zasigurno u ovom trenutku znam da je ona pomogla meni». NIKO NE ŽIVI VEČITO, BRATE, I NIŠTA NIJE DUGOG VEKA. UPAMTI TO I LIKUJ. ŽIVOT JE NAŠ HALAPLJIV, ŽELJE SU NAŠE SMELE, JER VREME ZVONI ZA RASTANAK. BRATE, POMIŠLJAJ NA TO I LIKUJ. ŽIVOT JE NAŠ KRATAK; SAMO NEKOLIKO DANA POKLANJA LJUBAVI. DA TREBA RADITI I PATITI SE, ŽIVOT BI BIO BESKRAJNO DUG. SLATKA JE LEPOTA ZA NAS, JER IGRA PO ISTOJ VESELOJ ARIJI KAO I NAŠ ŽIVOT. ZNANJE JE SKUPOCENO ZA NAS, JER NEĆEMO IMATI NIKAD VREMENA DA GA DOVRŠIMO. SVE JE UČINJENO I REŠENO NA VEČNOM NEBU. ALI ZEMALJSKO CVEĆE OBMANE ODRŽAVA SMRT U VEČNOJ SVEŽINI. BRATE, POMIŠLJAJ NA TO I LIKUJ. Rabindranat Tagore DANAŠNJI PUCANJ ZAZVONIO JE TELEFON. O ONOM ŠTO SAM ČULA, PISAT ĆE NOVINE. ONO ŠTO NEĆE ZNATI NITKO OSIM MENE I TEBE, ČIJA ŠUTNJA ODLAZI U VJEČNOST, PITANJA SU KOJA SI MI JUČER U 11,30. UZ BOŽIĆNU ČESTITKU POSTAVILA: Kad se vidimo? Gdje ćete za doček Nove? Što se to fino doručkuje? BILA SI VESELA. GLASNO SI SE SMIJALA KAD SAM TI REKLA DA SMO ZA BOŽIĆ PILI TVOJ TRAMINAC. NISAM TI STIGLA REĆI DA MI SE CVIJET OSUŠIO. ALI OSTAO JE ONAJ KOJI SI MI LJETOS POKLONILA. KAD SI MI PRIČALA JEDNOM DA TI NEDOSTAJE ZAGREB I KAZALIŠTE, SMIJALA SI SE NA MOJE RIJEČI DA ZBOG ZVUKA PIŠTOLJA KAO REKVIZITA DRAME NE ODLAZIM ZADNJIH GODINA U KAZALIŠTE. JOŠ SI SE VIŠE SMIJALA KAD SAM TI UZBUĐENO OBJAŠNJAVALA DA NE PAMTIM PREDSTAVU ČAK NI U „KOMEDIJI“ KOJA NIJE ZAČINJENA PUCNJEM. NIKAD NEĆEMO SAZNATI ZBOG ČEGA JE JEDAN STVARNI METAK ODUZEO TVOJ ŽIVOT. I NE SAMO TVOJ... ZBOGOM GOCO, MOJA DRAGA PRIJATELJICE. |
NAJDRAŽI ROĐENDAN
Sretan ti rođendan mili, najmiliji. .
Ne bira se ljubav Ne bira se ljubav kao ni smrt. Sve je u knjigama duboko pod morem zapisano. Jezikom neznanim nama, nebesnim pismenima. Niti se odupreti možeš niti preskočiti dan. Kao što ne možeš tudji san usniti niti okom drugim videti. Voleo bih da nisi ti ona koju u ovom času volim. Pero Zubac |
SIMBOLI
Kada sam se prije 34. godine doselila u Zagreb, rodbina, prijatelji i poznanici su govorili da mi zavide na Nami i blizini Trsta... Oni upućeniji koji su u taj grad dolazili na friziranje bar dva puta godišnje u Radićevu kod „Vladimira“ ili „Mirjane“, te u kupovinu odjeće za specijalne prigode: Nove godine, mature i svadbe, toj „zavisti“ su još dodali: butike u Staroj Vlaškoj, cipele kod privatnika i picerije kojih je u Zagrebu bilo sve više. U većini velikih gradova bivše države, trgovine, restorani i kavane su još imale klasičnu formu i kvadraturom i ponudom. Zagreb je pomalo mirisao na Italiju, koja nas je privlačila kao magnet svojim šarenilom.
I mene su, pored ostalih mojih sreća, radovale te prednosti. A kada sam se nastanila u neboder gdje mi je Nama postala prvi susjed, iskreno, bila sam presretna. Od „igle do lokomotive“ je bilo na dohvat ruke, a kad mi je trebao „vlak“ skoknula bih do jednog od Trgova našeg grada i zadovoljila sve svoje potrošačke potrebe u većoj Nami. Ako ste si mogli priuštiti „Murin“ kaput, „MTČ“ ili „Beti“ spavaćicu i ogrtač, „Liscin“ intimni veš, Varteksov Levisice, „Rašicinu“ vestu, bili ste - dobro obučen čovjek u Nami. Potreba za Trstom uz neke administrativne poteškoće vremenom se gubila, unatoč šarenilu, nižim cijenama i raznovrsnijoj ponudi. „Susjedu“ Namu smo zvali Naša. Tu su nam djeca učila prve korake samostalnog šopinga i ponašanja još u predškolskoj dobi prelazeći mali parkić pri odlasku po kruh, mlijeko i pecivo, a kasnije i neke sitnice na katu. Tu su se upoznavale prve tete, osim onih u vrtiću i Domu zdravlja. Odatle su stizali prvi pozdravi roditeljima od zaposlenih trgovaca. Uz Namu su generacije iz nebodera odrastale grickajući one bezbrojne tortice i čokoladice „životinjskog carstva“ koje bi kupljene od kusura, već do lifta bile pojedene. No, kako „u životu stalna samo mijena jest“, u posljednjoj deceniji 20. st. nestajanjem jednog načina življenja, ljudi, života, imena ulica i gradova, polako su nestajale i Name. Prvo kvalitetom ponude, kasnije brojem, a u finalu i rušenjem zgrada. Bio je ružan i tužan trenutak u mom životu kada me sin nazvao i rekao da su nam srušili našu „susjedu“. Kasnije su mi i drugi ljudi pričali kako su iz dvorišta, s prozora i balkona pratili taj proces nestajanja nečeg dragog i kako se svakom srušenom ciglom rušio po komadić upamćenog lijepog trenutka provedenog u toj Robnoj kući. Na istom mjestu je u rekordnom roku izrasla zgrada u kojoj rijetko vidim stanare i upaljena svjetla, što zbog recesije, što zbog, ako je vjerovati kvartovskim tračevima, loše gradnje i mokrih plafona zadnjeg kata. Istovremeno sa procesom nestajanja jednog, a prije masovnog nastajanja šoping centara na periferiji grada do kojih odlazite autom kao na cjelodnevni boravak dragim rođacima za praznike, niknuo je u „pothodniku“ Importanne Centar. Bio je gradska atrakcija, što jest, jest. Gradili su ga Kanađani, lokale pokupovali i otvorili bogati pripadnici privatnog sektora, tip „starih“ trgovaca zamijenile zgodne djevojke tko zna koje školske spreme u minicama i uskim crnim hlačama, koje pamtim uz mirišljave WCee sa školjkama do pola punih vodom, što sam se kasnije uvjerila da je kanadska specifičnost koja me zadivila iz praktičnih i olfaktivnih razloga. – „Importanne Centar je prvi shopping centar u gradu Zagrebu, koji je po broju posjetitelja od približno 200.000 dnevno, postao urbani simbol Zagreba. Smješten na Starčevićevom trgu, između željezničkog kolodvora i hotela „Esplanade“, na svojih 31.000 m2 nudi vam najbogatiju trgovačku i ugostiteljsku ponudu. Ponuda Importanne Centra dodatno je obogaćena garažom sa 500 parkirališnih mjesta.” Ono što ću još pamtiti u vremenu rastanka s Namama i pionirske faze šoping centara su silni butici: skupih mirisa, skupog sexi rublja, skupih ručnih satova i sunčanih naočala paprenih cijena. Ni tad, u kasno ratnom i rano poratnom periodu, a ni danas mi nije jasno Tko je tu robu i da li je, kupovao! Po rasprostranjenosti nabrojanih butika, činilo se kako sav naš narod namirisan broji sekunde do dolaska nekog u čarobnom čipkastom izdanju diskretno gledajući u skupi sat na ruci ispod Fendi naočala. Nije mi jasno tko su bili kupci kada je plaća liječnika iz tog vremena dosezala "fantastičnih" 300DM, a tete u vrtiću 100, što je za većinu građana bila samo pusta želja u ratom opustošenoj zemlji s mnogim obiteljima „u crno zavijenim“. 1ml toaletne vode stajao je 1.DM, parfema 1,5, a o ostalom spomenutom asortimanu da ne pričam. Listajući u petak novine, dugo sam gledala u lik iz kruga, u sličicu mladića Damira K., ubijenog zaštitara iz posljednje gradske pljačke. Bio je to netko koga poznajem, ali se nisam mogla sjetiti otkud. Kopkao me biografski podatak da je čovjek bio učesnik rata, trgovac, koji je nakon dobivenog otkaza, postao zaštitar. Pred ponoć sam se sjetila; pokazala sinu novine s pitanjem zna li tko je na slici. Rekao je: „Čekaj, čekaj...pa to je onaj mladić koji je radio u našoj Nami.“ Sjećanje je vratilo godine, ljude, likove. Prošetao se njim i nasmijani, tihi dečko, trgovac uvijek dobre volje i uslužan. Vratili se ljudi i riječi, roba, novci, dugi redovi kupaca, nasmijana lica poznatih susjeda koji su tko zna gdje i onih koji su otišli zauvijek kao i Damir. Ako je Importanne Centar „urbani simbol Zagreba“, preostale dvije Name na glavnim gradskim trgovima, simboliziraju trajanje i tradiciju od vremena pojave trgovaca Kastnera i Ohlera, 70tih god 19.st. koji su svoje ime i trgovačko umijeće donijeli iz Beča u Zagreb i utemeljili prvu buduću Namu. Stoljeće iza njih stigla sam ja i uživala u plodovima stvorenog. Danas rijetko ulazim u Narodni Magazin. Ne zato što mi ne nudi potrebno, nego zato što iz njega izađem tužna. Kao da sam se vratila s groblja, na koje je nesretnim slučajem, kao žrtva sve češćih tragičnih razbojstava na našim ulicama i životima, nažalost zauvijek otišao i Damir K., trgovac iz naše Name. I tada mi simboli dobivaju sasvim drugo značenje... |
MOJIM LJUDIMA...Hvala svima za radost koju ste mi u protekloj godini dali. Miran Badnjak i sretan Božić, želi vam Suncokret Mali. |
GUZA
BALADA
U odlazećoj godini zabraniše nam oni guzu Ali bez stida nastaviše i dalje da nas muzu. I tako, čuvajući u svijetu svih nas ugled Osramotiše se čuvari naši do u nedogled. „Lijepa je ova Zemlja. Meni najdraža.“*, Ne dajmo da se nad njom netko zgraža. Ostavimo tuge i nepogode u godini ovoj, Borimo se za bolje dane u dolazećoj Novoj. P.S. Balada proizlazi iz okcitanskog jezika balar („plesati“, iz lat. ballare „plesati“, starogrčki ballein „bacati, pokretati, kretati se“) izvorno označava južnufrancuske srednjovjekovne trubadurske plesne epske i lirske pjesme. Radnja se najčešće bavila o kršenju moralnih načela po kojima neizbježno slijedi kazna. Izvorne narodne balade su se posebice radile o temama iz legendi, gdje se junaci s nadnaravnim moćima. Te na kraju junaci umiru ili imaju blizak susret sa smrti. Od kasnog 18. stoljeća balade se tendencijalno bave socijalnim temama. (Wikipedija) * Pjesma o mojoj zemlji, Jure Kaštelan |
NJIH DVOJE NA KRAJU ISTOG PUTATrag Želim: da posle snova ne ostane trag moj na tvom telu. Da poneseš od mene samo tugu i svilu belu i miris blag... puteva zasutih lisćem svelim sa jablanova. Miloš Crnjanski Život Sve to ne zavisi od mene. Setim se kako beše lep, nad vodama dubokim nekim, kao mesec beo, sa lukom tankim i mekim, jedan most. I, vidiš, to uteši me. Ne zavisi od mene. Dosta je da tog dana, zemlja oko mene zamiriše preorana, ili da oblaci prolete, malo niže, pa da me to potrese. Ne, ne od mene. Dosta će biti ako, jedne zime, iz vrta jednog zavejanog istrči neko ozeblo, tudje, dete i zagrli me. Miloš Crnjanski |
PRIČA IZ SUSJEDSTVA
"Pokoljenja djela sude, što je čije daju svjema!"
Petar Petrović Njegoš „Svaka zemlja ima svoj put...“, a „svaki grad uz naše more ima svoga“... šverc-era. Ni dva desetljeća iskustva glumatanja uz naše novce, ni razne mudrolije, izreke, zagonetke, poslovice, aforizmi i cinizmi, pa ni dva nova slova južnih nam susjeda uz istoimeno more našem, ne spasiše ni njega ni njih, da se zadrže vječno na daskama političkog teatra i našim leđima. Dobro je, odoše! I nek' povuku za sobom vodu i još ponekog. Halalim im sve naše popušene pare, samo da ih više ne gledam i ne slušam. „Fakinjaža“, kako bi u nemoći ponekad povikao moj davni prvi susjed, najstariji gradski advokat. Uz novo „meko ž“ i „meko š“, u ime „Čojstva i junaštva“, i uz „prihvaćene sve inačice, te i dj i đ,“, napokon mnogi mogu slobodno ljubiti i „đevojke i djevojke“, ali i „ćerati i tjerati“ možebitne „školovane“ švercere iliti profesionalne profitere. Nenadano stiže prilika da se izdvoji još par mudrih, naravno, Njegoševih: „Vuk na ovcu svoje prvo ima ka tirjanin na slaba čovjeka; al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetlija!" „Nema toga ko s ne boji čega, da ničega, ano svoga hlada." „Sramota je sivome sokolu ćerat dugo jato jarebicah pa za sebe ne ulovit mesa." „Soko mrzi polja od prašine, soko neće žabu iz lužine, soko hoće visoku liticu, soko traži ticu jarebicu." „Zlo se trpi od straha gorega!" "Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka." „Ko se topi hvata se za pjenu; nad glavom se nadodaju ruke!" „Lažu ljudi što za lafa kažu da se miša najmanje boji." |
U IME DOBRAPo dolasku s puta čekala nas je Božićna čestitka. Rukopis nepoznat. Na poleđini koverte nepoznat pošiljalac iz Austrije. Tamo nemamo zajedničkih prijatelja niti rođaka. Kako u selu postoji puno imenjaka, a dosta i prezimenjaka, muž reče da ju ne otvaram jer sigurno je nekom od njih upućena. Misleći kako i zašto bi netko slučajno pogodio naš kućni broj, a i iz radoznalosti, otvorih. I bi mi drago. Da sam postupila suprotno, nikad ne bih saznala koliko nas ljudi nepoznatih imena pamti po dobru, niti bi kad u moje sjećanje s radošću ušla meni dotad nepoznata imena nekih dobrih ljudi. Kako je Prosinac mjesec u kojem prizivamo i čekamo Dobro, prepisujem čestitku u cijelosti, bez ijedne bitne izmjene: „Poštovani gosp. P.! Blagoslovljen blagdan Božić, * Te puno sreće, zdravlja, mira i zajedničkog razumjevanja u Novoj * 2011-toj godini, žele Vam iz Austrije, Franjo i Cecilija D. ps. Velika Vam hvala na Vašoj pomoći *, koju ste ljetos pružili mome suprugu, kada ga je boljela noga. Vama i vašoj suprugi puno sreće, i uspjeha u svemu. Veliki kompliment na Vašoj uslugi i pomoći jer to Vam nećemo nikada zaboraviti. HVALA! * Ugodni Vam praznici i srdaćan pozdrav. HVALA Vam!“ * ( Kennelbach 11.12.2010.) Na svijetlo zelenoj podlozi čestitke i tamnijem boriću svjetlucale su zlatne zvjezdice i sjajne crvene kuglice, a u njegovim očima suze. Pogledam ga sa sličnim izrazom lica i kažem: „Vidiš kako je dobro da te ne poslušam, ponekad!“ |
VRATTvoj je vrat kao kula od slonovače. Pjesma nad pjesmama OPOJNI GREH Devojčica me grli i ljubi. Osećam kako joj se usne tope na mojim, i kako joj telo drhti od straha i čežnje. U tišini još nedovršene planinske kuće miriše rano proleće i njene male jabučaste grudi. Penušaju se večernje magle i oseća vlažnost kiše u erotičnom vazduhu. Ona se propinje na prste, pripija svoja stegna čvrsto uz mene, namesta oble kukove, svoj zaobljeni trbuh… utapa svoje nepomične oči u mojim zenicama i ljubi, ljubi… Stavljam svoj potpis usnama na njen vrat izvijen dok opijena srsima bledi moja devojčica i kao leptirica treperi na mestu. Pogrešili smo kaza mi u jednom trenu slasti i vatre zaustavljajući naše disanje koje odveja vetar. Pogrešili smo, kaza mi s još većim strahom otrgnuvsi se iz zagrljaja, bežeći niz proplanak i odnoseći vlažne poljupce na mladoj koži. Moje je oči ne stižu. Francesko Petrarka |
KAŽU MI:
GLE...
|
BIS!I večeras je „naša fešta“! Neka... „Muzika zaustavlja vreme. Bolje rečeno, ona je ta koja u najvišem stepenu daje iluziju zaustavljenog vremena. A osim toga, buđenje i trežnjenje – to strašno buđenje koje u stopu prati svaku iluziju - kod nje je najmanje bolno i grubo. Ona je u tom pogledu iznad svih umetnosti...“ „Ne mrzim nikog; osim one koji mrze druge ljude; i još, ponekad, one koji preziru umetnost.“ Ivo Andrić, Znakovi pored puta |
DOBRO NAM DOŠAO, ĐOLE!Uživajte večeras, dragi moji! Ponesite upaljače, napunite mobitele i foto aparate, a neka se i paketić maramica nađe u džepu. Uz malu tugu, , od srca vam želim noć za pamćenje! |
MALE NOVINE
CHA CHA CHA
Suvišno je bilo što reći na njihov višak riječi. Nemam živaca tražiti post, a nije ni bitno, u kom sam se dvoumila kojem od dvojice na slici s mog TV - a uz „mute“- što znači, gledam, a nemam snage čuti - pokloniti poklonjen bon od 500kn za kupovinu Hugo Boss odijela. Da podsjetim, taj bon sam velikodušno dobila na poklon od matične banke kojoj vjerno služim kreditnom karticom, pod uvjetom da kupim muško odijelo 10 – 15 puta skuplje do kratkim rokom određenog vremena. Kako sam se ja tom bonu obradovala! Jer, gledajući te ušminkane dečke, nakon što su moji kućni dečki odbili moguću kupovinu uz izgovor da im Boss stilski ne paše, spoznala sam da su baš oni, stilom, ti kojima bih mogla donirati sporni bonus. Oni su bili tak' fina momčad, tad. Istina, nisam čula što govore, ali nisu mlatili rukama, skakali sa stolica, gurali se i džeparili. Tim činom bih ja postala velikodušna donatorica kojoj bi od silne sreće i ushita čak i stanovnici umirovljeničkih domova aplaudirali i veselo zaplesali. No, u međuvremenu je došlo do bitnih promijena svih vrsta, na gore...kao uostalom, kod mnogih naših finih i dragih, koji su shvatili da pučanstvo pri izborima na razno razne funkcije pada i „brije“ na lijep izgled, parfem, šarm i skupi nakit naših muškaraca, a rijetko i žena. To što im se u rječniku pokatkad omakne priča o velikim i malim nuždama i njihovim finalnim produktima koji prirodno uvijek smrde, nije smetalo mnogima pri zaokruživanju neraznih izbornih listića. Kao da se igra loto: znam da dobiti neću, ali, eto, baš za taj broj mi unutrašnji glas daje signal da ga zaokružim. Patos se tad do poda penje! ............................... I što je dalje bilo? Ništa! novo pod suncem! Kako glasi izreka starih lukavih mudraca, koja se također dopala većini. Što te manje razumijem, više te cijenim...jer, ti si tako pametan kroz svoje govore, poeziju, imovinu i ostale vrline. Ono, kako davno reče Kurt Vonnegut u „Mehaničkom pijaninu“ čestitajući kolegi na osvojenom priznanju: čestitam, kolega, iako ne znam čime se zapravo bavite...( ne citiram). Dobro je da sam odustala od te moje željene velike geste. Kako bih danas pogledala u oči svom potomku i ako Bog da mlađim potomcima nakon onog krika: Razbojnici! Jest da sam propustila priliku da objelodanim svoje velikodušje i donatorstvo i dobijem novi nick: Donatela ... No, na vrijeme shvatih da njima ni to ne bi „pomoglo“: ono što „se čuje“ ni moja donacija u namjeri da im olakšam u sakupljanju skupih odijela, ni silni parfemi, ni rolexi ni durexi, ni Fendi, ni Hugo, ni Calvin, ni Donatella Versace ni njen pokojni brat udružen s Armanijem ne može sakriti ono ispod kože. Pa to je strašno! Bačena u očaj, ovim putem bih zamolila: Dragi fratello Donatello ili kako god se zvao, podari mi malo snage da izdržim ono do kraja puta, kako reče netko večeras cupkajući u ritmu cha – ća - cha. Doduše, taj netko kaže da smo stigli na „kraj puta“ tužno raspjevanim stanovnicima jedne ustanove gdje se „čeka kraj“...samo nam fali još nekih bilijun bilijona nečega...dinara, dolara, kuna, eura, leva, taka, funti...pameti...poštenja...peso(s)a ili dram –a, vrag bi ga znao čega. P.S. Nekad smo u školi bili pretplaćeni na tzv. „Male novine“. Otuda naslov posta pisanog u žurbi, stilski nervoznog, loše intoniranog...Iako je suvišno bilo što reći, da ne progovorih, crkla bih. Ako ne baš zbog ispričanog, bar zbog one Andrićeve: “ Sve su Drine ovog sveta krive; nikada se one neće moći potpuno ispraviti, ali i nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo. ” (citiram) Sad mi je malo lakše, uhh.... Idem do prozora noge protegnuti i vidjeti pada li. Snijeg mi vraća mir, ponekad. |
GRUDIZAPISANO ZELENOM TINTOM Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade, krošnje gdje pjevaju slova, riječi koje su stabla, rečenice koje su zelena zviježđa. Pusti da moje riječi,o bijela, siđu i pokriju te kao kiša lišća snježno polje, kao bršljan statuu, kao titnta stranicu. Ruke,struk, vrat, grudi, čelo čisto kao more, potiljak jesenske šume, zube koji grickaju vlat trave. Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo, kao tijelo stabla u pupanju. Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci: pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano. Octavio Paz Tvoje dvije dojke su kao dva jelenčića, blizanci jedne gazele. Tvoj je stas usporediv onom u palme; a tvoje dojke, grozdovima. Ja kažem: Moram se popeti na, da uhvatim njene grane da tvoje dojke budu kao grozdovi jednog trsa... Pjesma nad pjesmama |
PJESNIK DUŠO
IN MEMORIAM
SIMO MRAOVIĆ ( 16.12.2008. – 16.12.2010.) “Uz njegovu raku, dok su grobari ilovačom zatrpavali lijes, na gomili vijenaca izdvajala se traka s nečijom porukom: “Vječnom manjincu”. I padala je kiša toga petka po ubavim bregovima oko groblja u selu Kozarac na Kordunu, po prvoj materijalnoj imovini i prvom relativno sigurnom konačištu Sime Mraovića.” (Igor Lasić) PJESNIK DUŠO Jesi ti komunist? Nisam... Jesi ti kapitalist? Nisam... Jesi ti fašist? Nisam... Jesi ti socijalist? Nisam... Jesi ti anarhist? Nisam... Jesi ti neki glupan? Nisam... Jesi ti moj dragi? Nisam... Jesi li mi ti išta u rodu? Ja sam tvoj pjesnik. Ahhh! Moj pjesnikkkkkkkk! Simo Mraović |
RAMENANA SVE SPREMNA BUDI Na sve spremna budi. U noći nekoj kao djevojčici pričaću ti bajke i skaske. Drugi put ću zaželjeti da odem daleko, daleko. Do Aljaske. Nekad jednostavno neću ti doći i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj. U društvu s brezama šetaću u noći a ti ćeš misliti da je zauvijek prošao naš maj. Na sve spremna budi. Na smijeh i na suze. U životima našim tek prvi čin je gotov. Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej, prethodno moram da budem Ljermontov. Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih redaka, jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi i vjere. Tako je bilo u doba predaka, tako će biti i hiljadu godina poslije naše, poslije tvoje i moje ere. Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da čekamo i da spavamo, da strahujemo za sunca, za srne, za snove. Preostaje nam još toliko toga, a u našim glavama, na žalost, mjesta nije samo za stihove. Nekad možda neću ni primjetiti bore na tvom licu, ni bijele epolete snijega na tvojim ramenima kad uđeš s ulice. Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam "Snježanu" i "Crvenkapicu" i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri beznadežna zida tamnice. Ponekad pomislićeš da odumirem kao država, ni Danton, ni Hajne, ni Goran, i to ja, koga si za besmrtnog držala, na koga sam i sam bio ljubomoran. Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale, na suze i na pisma što preklinju i prijete, ali ruke koje su mi se jednom predale, te ruke su svete! Izet Sarajlić POJAVA PLESAČICE Tamnooka, o ,ženo mojih snova, U sandalama od slonovače, Tu nitko nije nalik tebi među plesačicama, Nitko s hitrim nogama. Ne nađoh te pod šatorima, u tami prigušenoj Ne nađoh te na studencu između žena s vrčevima. Tvoje su ruke mlado drvo ispod kore; Tvoje lice kao rijeka obasjana. Bijela kao badem ramena su tvoja; Kao mlad badem očišćen. Ne čuvaju te eunusi; ni rešetke od bakra. Tirkiz pozlaćen i srebro krase odmorište tvoje. Smeđa halja zlatom protkana Skupljena oko tvog tijela, O Nathat-Ikanaie,"Stablo na rijeci" Kao potočić među rogozom,na meni su tvoje ruke: A prsti tvoji k'o rijeka sleđena. Tvoje su djevice bijele kao oblutak; Njihov poj te okružuje Tu nitko nije nalik tebi među plesačicama; Nitko s hitrim nogama. Ezra Pound |
NOS
Napudraj nos
Hajde, bilo bi dosta I optužbi i plača, U ovu kasnu uru Popravi frizuru I napudraj nos. Ponekad kažem više No što bih stvarno htio, Al' riječi same bježe, Bilo nam je i teže… Napudraj nos. Okupit će se ljudi I kiša tek što nije, Dočekat ćemo zoru U ovom haustoru. Napudraj nos, Napudraj nos. Čitav Zagreb je tamo, Bit će to sjajno veče, Obećali smo doći, Namaži malo oči I napudraj nos… Arsen Dedić Tvoj nos je kao Kula Libanska, straža pred Damaskom. …a miris iz tvoje nosnice kao jabuke… Pjesma nad pjesmama |
TREĆI VIC
Eto, dođe vrijeme da posegnem u arhivu i izvučem onaj moj treći vic, a kolegin drugi:
Polagao Jedan doktorsku disertaciju na buhi. Uzeo skalpel, odrezao buhi prvi par nogu i zaključio: -Kada buhi odrežemo prvi par nogu i kažemo joj: 'buho, skaći!', buha skoči. Nastavljajući s radom, odreže i drugi par, i ozbiljno zaključi: -Kada buhi odrežemo drugi par nogu i kažemo joj: 'buho, skaći!', buha skoći. Nakon odrezanog trećeg para, Jedan s ponosom zaključi: -Kada buhi odrežemo i treći par nogu i kažemo joj: 'buho, skaći!', te glasnije ponovimo: 'buho, skaći!', pa zagalamimo: 'buho, skaći!', buha ogluši! Za razliku od onog slatkog davnog smijeha, večeras mi nešto bljutavo... |
LEĐADuša poljupca Tvoje se lijepo tijelo u daljinu skrilo, ali punim svoje ruke tvojom bjelinom, jer kad ga udahnem izustim osmjeh sna. U danima nagomilanih bijelih vjetrova, tamo negdje na nebu s tobom zadrhtim i umjesto cvijeća, u tebi oblake berem. Mila, živim te, drugo ništa nema smisla, a zbog nježnosti s kojom izdaleka stižeš vjeran sam mirisu tvoje svilene kože. U sjenama šuštavog lišća usnulog mjeseca neopisivo žudim za tvojim postojanjem i kao leptir prolazim kroz dušu poljupca. Bezbroj si puta moja usta medom ljubila, zato zvuk tvog opojnog crvenila i slijedim, jer tiho natapa i zauzima njihov pejzaž. U godini zamornih čekanja što šeću u meni moj se dah ponovno diči imenom vremena iz kojeg izrastaju bezbrojni tvoji zagrljaji. Kad tako progovoriš dugom u mom biću i svojim glasom, tom glazbom svih boja odneseš plave kiše moga djetinjeg sjećanja, u mirnim kristalima prosinca osjećam kako udvostručuješ ljubav moga svemira ne bi li me utkala u vječno svjetlo zvijezda. Lijepo je, ljubljena, raspletati nevidljivost, krasno kad tvoje srce pleše mojim tijelom, a ti poda mnom ispružena razgrćeš noć. U vatri tvojih prstiju još je ljepše gorjeti, pa kroz tebe nastaviti hodanje mjesečinom, i tvoje slatko lelujanje cijediti u krvotok. Divno je plamtjeti paperjem iznad tebe, uranjati krilima anđela u pitka milovanja i horizontom tvojih leđa prostirati ljuljanje. U naručje ljubavi unijeti svojim rukama i plamenim dodirima voljeti tvoja bedra, da umjesto silnog neba, u sebi doživiš mene. Zal Kopp Danas sam malo pobrkala „red“ prateći anatomiju raspoloženja. No, vratit ću se ja na sve ono što se ne smije preskočiti... |
LAKU NOĆPOTREBNO MI JE DUŠO Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem, i trpim, kao, zbog nje. Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju - zamišljam: ona će ujutru stići, mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti, nad postelju mi se nadnijeti, kao majka - čist oprez u brižnom kretu, čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram, i dodirujem je, govoreći: "Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, i ljubim, u jutrima ovim, punim strave, a pustim..." Abdulah Sidran |
UŠI |
TOČNO U 21.05
NEWS:
1. (The) Nobel Peace Prize The Nobel Committee held its Peace Prize ceremony in Oslo Friday with the focus on an empty chair. Laureate Liu Xiaobo was still locked up in a Chinese jail, while his wife remained under house arrest. (Dec. 10) 2. Mozartkugel 3. VW Bug 4. Poetry "Dosta mi je polovnjaka. Hoću, konačno, muški da me se. Balkanski, štono riječ. I to: sada. Odmah. Nunc at numquam." |
PROFILBESKRAJNA PJESMA U ovoj večeri tvoj profil nema preciznih linija, jer na tvom licu nema granice gdje bih počeo tvoj osmijeh; al' on je odjednom u tvojim ustima i ne zna se kako teče i kad odlazi, nikad se ne može reći da li je još ovdje, isto kao i tvoja riječ, od koje ne čujem nikad prvi slog i nikad da prestanemo slušati ono što govoriš, jer ti si tako bliska u ovoj udaljenosti te je uzalud pitati kada je došao tvoj dolazak, jer nam se čini da si bila ovdje cijelog života, s tim vječnim glasom, s tim stalnim pogledom, s tim nepromjenjivim obrisom svoga lica. Cesare Pavese |
TOČNO U 22.OO
IZVANREDNE VIJESTI
- pao nam je snijeg. Ok...prosinac je; - S. J. zaplivala svojim divnim golim tijelom dnevnim tiskom. Bravo, Ženo! - R.P. zvani Ž. otišao tamo gdje su ga najviše voljeli i cijenili...i platili; u BG. u C.Z.; - Inače, danas je Svjetski dan borbe protiv kerumpcije ( kako kaže moj pomoćnik); - S.I. u znak protesta podržao tu borbu i očekivano otišao, jer... - "nihil novi sub sole" ( poslužite se rječnikom; prevodilac odsutan! op. bl.); - kokošinjac prerastao u ZOO PARK (imamo i majmune); - nema signala; - novinari ostali "kratkih rukava", jer... - "Ko zna (ah, nitko, nitko, ništa ne zna, krhko je znanje!)"... |
ČELOTEBI ŽIVOT Kada promatram tvoje tijelo ispruženo kao rijeka koja ne prestaje protjecati, kao čvrsto ogledalo gdje pjevaju ptice, gdje je užitak osjetiti dan kako se rađa. Kada se gledam u tvojim očima, koja su kao duboka smrt ili život što me doziva, kao pjesmu iz dubine koju samo naslućujem; kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno čelo, kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci kao ruže što odražavaju sunce koje nikad ne zalazi. Kada primičem usne toj nesigurnoj muzici, tom mrmoru neugasive mladosti, izgaranju zemlje koja pjeva u zelenilu, kao sretna ljubav što bježi i opet se vraća. Osjećam kako se svijet valja pod mojim nogama, kako se valja lagan, s vječnom odvažnošću zvijezda, s onom radosnom dobrotom večernjače, koja ne traži niti more u koje bi se spustila. Sve je iznenađenje. Svijet u iskrama osjeća da je more naglo postalo golo i drhtavo, da je taj čelik užaren i pomaman i da čezne samo za blistanjem svijetlosti. Svemir svjetluca. Smirena sreća prolazi kao naslada koja se ne može zadovoljiti, kao nagli uzlet ljubavi, gdje se vjetar opasuje oko slijepih čela. Gledati tvoje tijelo i samo tvoju svjetlost, tu blisku muziku što se rađa među pticama, u vodama, u šumi, u vezanom bilu ovog svijeta apsolutnog što ga osjećam na usnama. Vincente Aleixandre |
IZVANREDNI DODATAK |
OBRAZI*** Modro zagrebačko predvečerje rasulo se po tvojim ramenima i jesen je u očima ti požutjeli listovi naše kave produžene promašene kazališne premijere susreti i dolasci sve u zgusnutom jesenskom danu a evo i prvih kapi kiše dok sa Sljemena dolazi vjetar s mirisima domaćih kolača Puntijarke brišem ti prvi sumrak s obraza negdje ćemo se skloniti od kiše i naglog naleta tuge i sjete prebrzo prebrzo to nama ide u odnosu na jesen koja će se vući Zagrebom dosadno i dugo. Željko Krznarić Lijepi su obrazi tvoji među naušnicama... .......................... Obrazi su njegovi kao lijehe mirisnog bilja, kao cvijeće ugodno... (Pjesma nad pjesmama) |
KOSA14. Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi. Moram ih brojati i hvaliti jednu po jednu: drugi ljubavnici žele živjeti s nekim očima, ja želim biti samo tvoj vlasuljar. U Italiji su te nazivali Meduzom zbog uvojaka i sjaja tvoje kose. Zovem te: čupava moja i razbarušena: i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose. Kada zalutaš u svojoj vlastitoj kosi ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim, ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi u svijet mračan na svim svojim putevima što samo sjenu poznaje i boli prolazne, dok se sunce ne popne na toranj tvoje kose. Pablo Neruda, 100 soneta o ljubavi |
USNEUsne Usne jedino zato postoje da s nekim podeliš nešto svoje. I da ti šapat šapatom vrate. Usne postoje da se pozlate. Usne su vulkan tvog tela. Usne su izvor tvojih reka. Usne su pupoljak gde se srela pčela od vetra s pčelom od mleka. Usne postoje da se procveta u vatromete neba i sveta. Usne su da se u dahu zgusne krilatost zvezda i kometa. I nikad nikom nemoj ih dati ako ne ume da ti ih vrati toplije, mekše, mlađe i slađe. Jer usne samo zato postoje da osmeh po tvome osmehu skroje. Miroslav Antić Poljubi me usnama svojim! Jer tvoja milovanja bolja su no vino, bolja od mirisa tvojih miomirisa. ………………… Kao jedna skerletna vrpca tvoje su usnice, i tvoj jezik ljubak je. (Pjesma nad pjesmama) |
LICAZAGONETKE NA LICIMA „...Osjetio je želju da mirno živi u svijetu u kojemu je svaka stvar samo ono što jest. U tom slučaju ni tekstovi, ni slova, ni lica, ni ulične svjetiljke, ni Dželalov stol, ni ormar strica Meliha, ni škare, ni kemijska olovka s Rujinim otiscima ne bi bili sumnjivi tragovi tajni. Pitao se kako ući u svijet u kojem će zelena olovka biti samo zelena olovka, i u kojem neće željeti biti netko drugi. Pogledao je karte na stolu poput djeteta koje mašta da živi u dalekoj stranoj zemlji iz filma: želio je samog sebe uvjeriti da i on živi u tom svijetu. Načas mu se učinilo da vidi lice nekoga starca jako naborana čela; potom su mu se ukazala lica sultana koja su se stapala jedna s drugima. Poslije toga ukazalo se lice nekog njemu poznatog, možda sultanova sina, ali je i ono nestalo prije nego što ga je uspio razabrati. Sjeo je u fotelju misleći da će fotografije koje je Dželal sakupio u proteklih trideset godina moći gledati kao prizore novog svijeta u kojemu je želio živjeti. Gledao je lica na fotografijama koje je nasumce izvadio iz kutije, nastojeći ne vidjeti tajne i znakove na njima. Tako su sva lica počela dobijati samo tjelesne obrise: nos, oči i usta, baš kao i ona na osobnim iskaznicama i potvrdama o prebivalištu. A kad bi ga načas rastužilo neko lice, na primjer bol na znakovitom i lijepom licu žene s iskaznice zdravstvenog osiguranja, pribrao bi se i odmah bacio pogled na neko drugo lice, na kojemu se nisu vidjeli ni bol, ni priča, baš ništa osim njega samoga. Da ga ne bi ponijele priče s tih lica, nije čitao napomene ispod fotografija ni tumačio znakove koje je Dželal stavljao na njihove rubove i na njih same. Dugo ih je promatrao primoravajući se da ih gleda samo kao mape ljudskih lica. Kad je uvečer promet na Trgu Nišantaš postao življi, a Galipu opet potekle suze iz očiju, bio je pregledao samo mali dio fotografija koje je Dželal sakupljao punih trideset godina...“ Orhan Pamuk, Crna knjiga, Zagreb, 2010. Vicente Aleixandre y Merlos (Sevilla, 26. travnja 1898. - Madrid, 14. prosinca 1984.), španjolski književnik. 1977. - Nobelova nagrada za književnost. |
OČIDa... |
ZAPISI IZ MOGA DOMA15.00 Ručak i ja čekamo. 16.00 „Kasnim“, reče na ulasku. „Ma, išao sam u P. cijepiti one moje starce. Šta ću s njima, svi preko 80.“ Spušta torbu, skida jaknu, pere ruke, izuva se, obuva papuče, prilazi torbi, otvara je i pruža mi malu vrećicu. „Aaa“, kažem nasmijano i stavljam vrećicu u frižider. 16.30 „Dobar tek.“ „Hvala“, odgovori, pa nastavi veselo: „Ej, rekoše mi da je Šeherzada bila tamo.“ „Nije moguće, zar u tim P*****ima?“ rekoh s čuđenjem. „Pa znaš što je tamo!“ „Aha, da, da...“ 22.00 „Već treći put večeraš“, kaže. „Nije ovo večera...ovo su čvarci“, kažem. 24.00 (prošlo) Tišina i kiša. Ostavljam knjigu i otvaram frižider. Žvaćem i mislim kako nisam ugasila komp. Vrata se otvaraju i sjete me najavljene nesanice za osjetljive osobe. Na povratku iz wc-a, bunovno promrmlja: „ Ala...Prijatno!“ Eto... Htjedoh mu reći kako ne večeram četvrti put, ali...ne stigoh. Kad neće da me čita! Znao bi da su čvarci poslastica, a ovo sad...desert. |
101 |
1.12. SVJETSKI DAN BORBE PROTIV AIDS-A |
< | prosinac, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |