MALI SUNCOKRET
21.12.2010., utorak
U IME DOBRAPo dolasku s puta čekala nas je Božićna čestitka. Rukopis nepoznat. Na poleđini koverte nepoznat pošiljalac iz Austrije. Tamo nemamo zajedničkih prijatelja niti rođaka. Kako u selu postoji puno imenjaka, a dosta i prezimenjaka, muž reče da ju ne otvaram jer sigurno je nekom od njih upućena. Misleći kako i zašto bi netko slučajno pogodio naš kućni broj, a i iz radoznalosti, otvorih. I bi mi drago. Da sam postupila suprotno, nikad ne bih saznala koliko nas ljudi nepoznatih imena pamti po dobru, niti bi kad u moje sjećanje s radošću ušla meni dotad nepoznata imena nekih dobrih ljudi. Kako je Prosinac mjesec u kojem prizivamo i čekamo Dobro, prepisujem čestitku u cijelosti, bez ijedne bitne izmjene: „Poštovani gosp. P.! Blagoslovljen blagdan Božić, * Te puno sreće, zdravlja, mira i zajedničkog razumjevanja u Novoj * 2011-toj godini, žele Vam iz Austrije, Franjo i Cecilija D. ps. Velika Vam hvala na Vašoj pomoći *, koju ste ljetos pružili mome suprugu, kada ga je boljela noga. Vama i vašoj suprugi puno sreće, i uspjeha u svemu. Veliki kompliment na Vašoj uslugi i pomoći jer to Vam nećemo nikada zaboraviti. HVALA! * Ugodni Vam praznici i srdaćan pozdrav. HVALA Vam!“ * ( Kennelbach 11.12.2010.) Na svijetlo zelenoj podlozi čestitke i tamnijem boriću svjetlucale su zlatne zvjezdice i sjajne crvene kuglice, a u njegovim očima suze. Pogledam ga sa sličnim izrazom lica i kažem: „Vidiš kako je dobro da te ne poslušam, ponekad!“ |
Hvala Đorđe! 
