Kada mi se najbliža rodbina rasula diljem bijelog svijeta, kada su prijatelji otišli cestama meni nepoznatih gradova, kada sam ostala bez posla, shvatila sam da ono što se zvalo kolektiv u širem i užem smislu, ja, više...nemam. Postalo je teško živjeti bez pripadanja ma što to značilo, a uvjerila sam se da ni umirati nije bilo lako.
Sahranjujući tri roditelja kroz šest godina ratnog i rano poratnog vremena, na leđima sam godinama osjećala teret dugova i troškova jednako koliko i tuge, tako da ni danas ne znam što je bilo teže.
Prije 40. godina, u smrti mog oca, kolektiv je preuzeo sve troškove novonastalog stanja šoka, a našu tugu je ublažio dodjelom stipendija za nastavak školovanja dvoje djece uz mnoge male i velike dodatne znakove pažnje. Smrt se tada poštovala kao i život. Uvažavajući i tuđa, moguća loša iskustva iz tog vremena, svoje čuvam kao vrijednost. I danas sam zahvalna ljudima koji su nam pomogli da nastavimo onakav život kakav je s nama želio i planirao otac. I upravo ta pomoć i naša zahvalnost, bila je jedna od smjernica budućeg puta na kom nismo smjeli zastati i zakazati iz poštovanja prema mrtvima i živima koji su nam vjerovali.
Kada sam ja ostala bez kolektiva, ništa nije ukazivalo da će to kroz desetak godina postati masovno tužna pojava. Znala sam da živjeti hoću i moram, ali sam sve češće razmišljala o smrti. Nije to bila neka samo moja specifičnost. Uz uvijek žive slike rata i osobna iskustva, bilo je to gotovo normalno, i moralno.
Kako nisam nikad plesala u „Bestu“, a bila sam tad mlada, niti sam slavila godišnjicu tog kluba dok je umirao jedan grad, nego sam plakala, i kako nisam bila bogata da si osiguram grobno mjesto, počela sam uplaćivati posmrtnu pripomoć. Nije bilo baš ugodno uz osobnu i zdravstvenu iskaznicu svoj identitet potvrđivati jedino pripadnošću „udruzi za sjajne pogrebe“, kako glasi slogan na koricama članske knjižice, ali je bilo realno i nužno za stanje u kom sam se našla. Razmišljala sam da je to jedini način da olakšam sebi i najdražim svoj odlazak, ma kad on došao. Bilo mi je teško privoljeti najstarijeg člana našeg malog obiteljskog kolektiva na isto, ali filozofirajući mu o životu i smrti, sudbinama, usudima i neminovnostima, uspjela sam ga pridobiti za moj pothvat. Iako je on tad imao i kolektiv i nadu, danas mi je zahvalan. Jer, kako kaže, ne može njegov kolektiv iščeznuti preko noći, kao ni škole, ali može nestati čovjek, puknuti iznenada. Jer, nestale su božićnice, otpremnine, kase uzajamne pomoći, izostaje poštovanje, povjerenje, a rastu provjere, kontrole, kazne za rad, povjerenstva i inspekcije. Kolektiv se urušava iznutra, puca po svim šavovima ljudskog kroja, pa tako osamljen i u strahu, lako iščezneš. Odeš u stečaj.
Strah guta slobodu, a čovjek bez slobode se lako uguši.
Kolektive su nam progutali dvorci, vile, carstva na kopnu i moru, grobljima, bankama, egzotičnim mjestima svijeta i raznim putovima do puta.
Moja odluka da 20.godina investiram svoj „kapital“ u tu „Sjajnu udrugu“ pokazala se mudrom. Vremenom su i odlasci većine, s kolektivom ili bez, izgubili značaj, kao i naši životi.
Bilo mi je teško gledati komemoraciju našeg velikog glumca kojeg je kolektiv „zaboravio“ ispratiti, a kćer se u bolu i razočarenju zaklela kako nikad više neće kročiti u kazalište kom je njen otac posvetio svoj život.
Još teže mi je bilo shvatiti da našu Najveću Pjesnikinju koju će sigurno pamtiti Povijest, nisu ispratile mnoge kolege, a ni oni koji znaju bar jedan naslov od tisuće njenih pjesama. Koji bi to veličanstven ispraćaj bio...upravo onakav kakav je svojim djelom zaslužila.
A sve ovo pišem nakon današnje priče o karminama meni poznate umrle osobe; nakon posrkane čorbe, na ponuđeno pivo, prijateljica je rekla da će na kraju ručka popiti čašu „za pokoj duši“. Dogodilo se da nije popila pivo. Juha je bila ručak.
Istina, i u sjajnim udrugama bilo je prijevara, ali, valjda će nešto od uloženog ostati za malobrojne, bar za ono prije piva. I pripomoći onima koji ostaju s tugom.
"Gledao sam ih pred sobom prebačene na leđa, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj. Lijeva se mazi u naručaju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije. Gotovo bih rekao i "starije" kad ne bih znao da su skupa rođene od iste majke (dakako, i od istog oca), štaviše, da su skupa i začete, da su nastale iz zajedničke želje oca i majke, koji su ih ostavili mjesto sebe da mijese od kore zemlje koru kruha.
Nastale su iz želje, iz grča, iz čudnog trabunjanja u noći, u pomračenju svijesti, i sada hodaju po svijetu zagrljene, zaljubljene, nerazdvojive. Jedna u drugoj. Desna je prstima obgrlila lijevu i nosi je pažljivo i brižno, kao što kuja nosi štene u zubima. A lijeva se mazi u zagrljaju, igra se u dokolici: skakuće palcem po vrhovima ostalih prstiju, pjevuši do-re-mi-fa... fa-mi-re-do..., zatim zabubnja po prstima marš, pjeva…"
„A, ne znam ni sama kako opstajem“, pričala mi zabrinuta kozmetičarka prije 5-6 godina, tik nakon prodaje limun žutog Mercedesa kabrioleta.
„Ovo je bio salon za elitu, ali kratko. Znate da je moja špajza od koje sam krenula u privatluk bila raj.“
„E, moja gospođo...gdje su ona vremena, kada sam bila popunjena mjesec dana unaprijed“, priča mi pedikerka istu priču svaka dva mjeseca i sjetno se nasmije.
„Sjećam se... na Staru godinu bih odlazila iz salona tek iza 21.00 sat, i jedva se stigla urediti za doček Nove.“
Znam, pomislim. Sjećam se svoje majke i njenog umora na Staru godinu. Nekad bi do 20.00 sati završavala zadnju haljinu. Cijeli mjesec bi bez prestanka šivala, a pod bi prekrivale šarene krpice i končići bez broja svih boja. Kao dijete sam se radovala tom. Dok bih raznosila tih decembarskih dana „toalete“ njenim vjernim mušterijama, svi bi me s osmijehom dočekivali i darivali; uz naranče čokoladom, u šareno zlato s resama umotanim bombonima, žvakaćim svih vrsta, čak i ponekom knjigom ili igračkom.. A posebno kod posljednje haljine Stare godine. Tu bi me u žurbi ljubili, pozdravljali i zahvaljivali se mami, i uz skoro obavezan novogodišnji paketić, dobila bih i veliki tringelt.
Nisam tad znala koliko je mama umorna, ali sam znala da ćemo imati više novaca. Pamtim da je tata s nervozom pratio te dane, naročito taj „zadnji“, a ponekad i galamio što je gomilala posao. Onda bi se mama pravdala da nije ona kriva što ne može odbiti stalne mušterije u tom prednovogodišnjem raspoloženju.
A uz sve to je stizala i napraviti baklavu i tortu, ispeći tukicu i skuhati sarmu. S tim smo, ili odlazili na doček prijateljima, ili ih čekali u našem domu. Jedino što majka nije stizala, bila je njena novogodišnja haljina.
A tako sam je željela vidjeti u nečem posebno lijepom i novom u toj noći.
Svaki put bi rekla: Kćeri moje, ne mogu i sebi i vama. Drugi put, biće...
Na tom mjestu mi se oči napune suzama, pa da ih spriječim, upitam pedikerku:
„A maseri? Kako je njima?“
„Aaaa..............“
Sjedim u praznom i prohladnom salonu.
„Nekad sam znala u smjeni napraviti 19. frizura i usrećiti i sebe i 19. drugarica“, reče frizerka kroz smijeh danas, pa uzdahnu.
„A sada, dvije do tri dnevno...pet, uvrh glave.“
Šutim. U ogledalu gledam u mokre prozore i pomislim: hoće li za Božić padati snijeg.
HVALA svima koji su nam poklonili njene boje i omogućili virtualnu šetnju „mostom koji povezuje Nebo i Zemlju“. Na tom putu, ono ružno u nama, neka bar danas postane lijepo;
zato, „provucimo“ se ispod sedam duginih boja i krenimo visoko, visoko prema horizontu... * * * * * * *
Prvo smo '73.će gledale film, pa onda kupile knjigu...Knjiga se vremenom zagubila kod onih koji od posuđenog grade svoj „prizor i prozor“, film je potisnut u sjećanje kao kultni, ja sam se udala u jednoj od godina iza, a ti si na svoj 23.ći rođendan bila naša vjenčana kuma.
Ubrzo si mi poslala pismo: karirani arak papira s tvojim odabirom odlomaka iz „Prizora iz bračnog života“. Knjigu nikad više nisam nabavila, ali sam se tom arku papira vraćala u nizu godina moga braka, koji traje, na sreću, 33. godine.
Draga moja, za tvoj sretan rođendan i još jednu godišnjicu našeg braka, željela sam na ovom mjestu ostaviti jedan od meni najdražih tvojih poklona, danas požutjeli papir s otiscima tvoga pera i mojih prstiju, 33. godine čitan. Nisam uspjela svladati tehniku kojom bih to ostvarila, ali Bergmanove istine opstanka, možda, i jesam...
Polako, dan po dan, prizor po prizor, učim i dalje.
Za naše zdravlje i sreću, živjeli!
Podsjetimo se:
“Marianne i Johan su na prvi pogled savršen bračni par, ona je odvjetnica za brakorazvodne parnice, a on radi na znanstvenom institutu; u gradu imaju stan, na selu vikendicu. Jednoga dana, Johan dolazi doma i priznaje da se zaljubio u mnogo mlađu, 23- godišnju Paulu i da sa svojom novom ljubavi odlazi na pola godine u Pariz. Marianne ipak preklinje muža da je ne napušta, ali na kraju mu pomaže pri pakiranju. Kad se Johan nakon šest mjeseci vraća doma, Marianne ima novoga dečka. Zajednička večera je, ustvari, oproštajna. Uskoro, Johan i Marianne se zvanično razvode i kad nakon razvoda piju piće za rastanak, među njima dolazi do fizičkog obračuna. Unatoč svemu, duboka ljubav sprečava Johana i Marianne da napokon prekinu sve veze, zaborave jedno na drugo i počnu živjeti nove živote.
INGMAR BERGMAN, Švedska, ( 1918- 2007 ). Ingmar Bergman je bio sin luteranskog svećenika i sukladno tome, vrlo strogo vjerski odgojen. Studirajući povijest umjetnosti i književnost, oduševio se teatrom i filmom i od tada je svaku zimu posvećivao kazalištu („svojoj ženi“), a svako ljeto filmu („ svojoj ljubavnici“).
Od 1963- 1966. bio je ravnatelj Kraljevskog dramskog kazališta u Stockholmu. Snimio je više od 60 filmova i režirao više od 120 kazališnih predstava. Njegovi najpoznatiji filmovi su: Sedmi pečat (1957.), Divlje jagode (1957.), Djevičanski izvor (1960.), Kroz tamno ogledalo (1961.), Persona (1966.), Krici i šaputanja (1972.), Prizori iz bračnog života (1973.), Jesenja sonata (1978.) te Fanny i Aleksander (1982.). Za svoj rad je dobio i tri Oskara i „palmu svih palmi“ (nagradu za najboljeg redatelja svih vremena) na filmskom festivalu u Cannesu 1997. godine.
Više od 10 nagrada i nominacija” (Superknjižara, filmovi)
Čitajući Vijesti iz svijeta zastala sam kod incidenta koji se dogodio u argentinskom parlamentu, kada je jedna zastupnica udarila preko zuba kolegu zastupnika, koji ju, kako je izjavila „živcira i iscrpljuje cijelu godinu“, pokazujući tako „nedostatak poštovanja“.
Dvoje ljudi u argentinskom parlamentu su doživjeli snažan stres i ujedno doveli svoj „kolektiv“ u stresnu situaciju.
Strašno!
Da li će dotični par biti nagrađen ili kažnjen, ne znam, ali me to navelo da se malo pozabavim temom stresa.
S koliko godina argentinski zastupnici odlaze u mirovinu, također ne znam, kao što sve do jučer nisam znala da je našim izabranicima ostalo „sve po starom“, dok se onima koji su ih birali velikodušno nude nove (stresne) mogućnosti za odlazak u mirovinu. Od malog broja izrečenih objašnjenja ili pravdanja dotaklo me ono o “stresnom poslu”.
Istražujući površno temu stresa, nisam naišla na podatak da, biti političar, podrazumijeva da se bavite stresnim poslom. Istina, bude tu niskih udaraca, i onih u prazno, ali slike i priče koje me svakodnevno okružuju, ničim mi ne ukazuju na stresno stanje naših „izabranika“.
Što je doista stres?
Stres je prirodna obrambena reakcija našeg organizma na promjenu.
“Stres (od engl. stress) doslovce znači udarac. Okolnosti koje izazivaju stres nazivaju se i stresori ("udarači"). Pojam stresa u užem smislu označava reakciju organizmu na djelovanje vanjskog stresora. Kad se "nagomila stres", čovjek se razbolijeva: može se osjećati kronično umorno ili iscrpljeno; može patiti od nesanice ili prevelike potrebe za snom; može izgubiti tek, spolnu želju i sposobnost uživanja u životu; može ga dohvatiti depresija, anksioznost, napadi plača i panike, opsjednutost, fobija...”
Plača nema; fobija ima, opsjednutosti također, a o spolnoj želji govoriti, bilo bi “žutilo”. Depresija i anksioznost su tajne iz liječničkog kartona.
No…gledajući ih jučer, pitam se:
Gdje su umorni i iscrpljeni? Tko je bez teka i sposobnosti uživanja u životu?
P.S.
Imala sam želju detaljnije razraditi ovu temu, ali mi se odjednom to učinilo besmislenim, jer…umorna sam, neispavana, plače mi se, ne jede mi se… Možda sam pod stresom, pa bi za kraj još samo izdvojila latinsku izreku koju su “Plivini” stručnjaci uvrstili u temu, od koje me hvata panika:
"Griješiti je ljudski, ali je u pogrešci ustrajati ludo".
"Generalna Skupština Ujedinjenih naroda je 1996. godine pozvala zemlje članice da ustanove Dan tolerancije u sladu s Deklaracijom o principima tolerancije, koju su potpisale 16. studenog 1995. godine.
TOLERANCIJA je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju.
Tolerancija je harmonija u različitostima. To nije samo moralna dužnost, to je također politički i zakonit zahtjev. Dosljedno poštovanje ljudskih prava, biti tolerantan, ne znači toleriranje socijalnih nepravdi ili odbacivanje ili slabljenje tuđih uvjerenja. To znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i prihvaćati uvjerenja drugih, različitih."
(UNESCO-va definicija tolerancije).
TOLERANCIJA ž. 1. (prema komu) odnos koji u potpunosti prihvaća drugoga, drugačije običaje, druge narode, uvjerenja, mišljenja ( razna ~ ; vjerska ~); snošljivost, trpeljivost
(Rječnik STRANIH RIJEČI, Anić-Goldstein, Zagreb, 2007.)
(Ti nisi njihov, ti nisi naš)
Opet se škripje zubima,
i s ove i s one strane,
I opet se žuri ljudima,
da siđu na niske grane.
I ko me to stavlja u red,
veže mi zvonce za vrat,
i kaže:
ili si njihov ili si naš,
druge nemaš.
Drži me ljube za riječ,
ja ne dižem ruke od nas,
Jer treba mi ljubav
da ostanem zdrav
Druge nemam!
Aint no matter where youre from, cause youre here with me
Aint no matter how you got here air or sea
See, were all here together now, hand in hand,
And were trying to make it better now, man to man
Face to face, can we erase the racism, with one voice chase the rhythm
And all VIPs will need to give
Cause were all tryin to eat, sleep, breathe and live
Spread love.
Kako da ljudi nauče
i da im pod kožu uđe,
kada se ljubi domaće
da se ne mrzi tuđe
U meni ne postoji bijes
u tebi ne postoji strah
Treba mi ljubav da ostanem zdrav
Druge nemam!
Drži me ljube za riječ,
ja ne dižem ruke od nas,
Jer treba mi ljubav
da ostanem zdrav
Druge nemam
Prije nekoliko godina grudnjaci su postali hit modni detalj. Maštovito dizajnirani, svih boja i oblika i materijala, a naravno i veličina, prkosno su virili na svim mjestima gdje se gledalo u žene; od modnih revija, prijema, časopisa, ulica, čak, do učionica. Majica ili haljina nije više skrivala ono ispod, što se nekad zvalo „intimno rublje“, nego je skrivano takvom žestinom izbačeno na svjetlost dana, da se ubrzo nitko više nije čudio što se to šareni na golim ramenima ili uvalama ženske raskoši.
Pričao mi prijatelj mojih godina, kako ga je 18.godišnja kćer šokirala kada mu je u šopingu rekla da nakon svega što su zajedno birali, a on karticom plaćao, idu još izabrati grudnjak. Na njegovo negodovanje pitala je smijući se: gdje on živi i u što gleda.
Poznavajući ga, znam da je on u svašta gledao, ali nije, eto, sve i primijetio; a ako i jeste, mislio je kako se to „događa drugima“.
Kako rekoh, bilo je to prije nekoliko godina, a u ovom žestokom tempu i ritmu suvremenog života i modnog diktata, dodala bih – davno.
Grudnjake su zamijenile konfekcijske grudi i priče o njima, uz neizostavan dodatak na sličan način proizvedenih usana i usnica, gornjih i donjih.
Ne pratim ja te modne vijesti baš detaljno, međutim, prate one mene. Ne možeš ih zaobići sve i da hoćeš; ako preskočiš novinsku sliku ili članak, dočeka te na TV- u, ako promijeniš program, čeka te na ulici džambo plakat. Uglavnom, nemaš kud pobjeći.
Doduše, nemam ništa protiv da žene prema svojim željama i mogućnostima usavrše svoj izgled, ali neka mi se to ne potura pod nos na svakom mjestu.
Shodno tom, nije mi baš prijatno što su od prošle godine, čini mi se, na prvo mjesto masovne mode stigle gaće ili gaćice i opet, pravo pod nos.
Bilo mi je simpatično kada su u početku samo stidljivo virili gornji trgerčići iz trapki uz neku zgodnu tetovažu, ali sad je to postalo...uhh!
Naravno, moda uvijek od nekud stiže i širi se brzinom svjetlosti, tako da su viđene gaćice Amy, Pamele, Beyonce, Scarlett, Keire i bezbroj manje bitnih, ubrzo zasjenile „naše gaćice“. Nije bilo više dovoljno obavijestiti nas čiji potpis nose gaćice naših celebova, nego ih sada svakodnevno i razgledamo. Tako smo saznali o omiljenim bojama, afinitetima, raspoloženjima naših Jelena, Nine, Marije, Indire, Seve, Maje, Nives, Simone, i raznih drugih curica, a danas i mnogo više o stanju gospođe Slavice.
Ona je jednostavno u svojoj 52.oj godini odlučila da olakša kruh paparazzima i dođe na feštu u gaćama. Jedni pišu da je zaboravila haljinu, drugi kažu kako je obukla moderne providne tajce, a trećima se pak čini da joj je tunika prekratka.
No, sve ovo do sad meni i nije najveći problem; ali, pošto je na pomolu i trend „zaboravljenih gaćica“, koje su već kod nekih javnih prilikom "brzine" u spremanju pri odlasku na javna mjesta izostale i ostale u mirišljavim ladicama, kutijama i ormarićima, bojim se da ću početi svakodnevno sretati prethodno nabrojane i ine, ali bez njih, tj. gaćica.
Pa i to neće biti strašno ako se bude poštovala dobna granica, i to, tanano podvučena...
Ali, kako zaborav u godinama starenja postaje jedna od izraženijih pojava, a moda uz novac garantira iluziju „vječne mladosti“, teško nama ako je i oni iznad one tanane crte prihvate. Al' ćemo se nagledati istina, bez gaća!
Otac moje prijateljice je glazbenik. Glazba je bila njegova ljubav od osnovne škole, a od srednje, zahvaljujući njoj, postao je ljubimac mnogih žena. Tri braka, tri instrumenta i puno usputnih ljubavi.
Kada bi se zaljubio, on bi skladao. Kćer bi to osjetila prije nego bi postalo obiteljski problem, pa bi me u toj fazi nazvala i rekla: „Tata sklada!“
Obično bi se tom smijale, i na taj način brisale tragove gorčine koji su je pratili od majčine smrti, kada je otac počeo „skladati“.
Sjećam se da je imao problem s tekstovima. Jednom, dok smo pile kavu uz zvuke klavira, naglo je prekinuo svirku i pitao nas, što mislimo o početnom stihu pjesme:
„Draga,
Ubila te puška...“
Suzdržavajući smijeh, jer se on nije zezao, k'o iz topa sam dodala:
„Ljubav,
Moja muška...“
Kako sam i ja od osnovne škole voljela poeziju, i redala petice iz sastavaka sve do fakulteta, a ponekad i tamo))), pao je dogovor da mu pišem tekstove. Nije se on baš tako često zaljubljivao da bih se ja napatila u tom poslu, a i nama dvjema bi to bio dodatni izvor smijeha.
Međutim, stigle su godine u kojima više ništa nije bilo smiješno, a u međuvremenu se i ostarilo i izgubilo sklonost ka „umjetnosti“.
Ponekad se i danas nasmijemo zajedno s njim svemu tom. Dok je mjesecima ležao oporavljajući se nakon operacije srca, kada je pobijedio smrt sa svega 30% date mogućnosti, znale smo se često vraćati na tu „našu anegdotu“ da bi ga malo oraspoložile.
Kćer bi tada rekla: „Uh, da ste nastavili, gdje bi vam bio kraj!"
Možda i u lektiri, tko to zna!
P.S.
Draga, uskoro će 29. 11., bivši praznik i 76.ti rođendan tvog tate. U to ime, živjeli!
Ali Baba
Sanjala sam da sam u Bagdadu
san je carstvo veliko
pazili me kao Šeherezadu
dok me nisi oteo.
Dukati, biseri, ni sultani
nisu moćni kao ti
niti su baklje, a ni jatagani
kao tvoj pogled opasni.
Ali, Ali, Ali Baba
hej dal' si junak bio ti
ili obična baraba.
Upomoć! Varao me dan i noć?.
Ali, Ali, Ali Baba
hej dal' si junak bio ti
ili obična baraba.
Alili alaj smo se ljubili
što su me probudili..
Idu dani kao karavani
zvijezde padaju
moje suze kao beduini
još za tobom tragaju.
Ovih dana, a i odavno, aktualna tema je tv pretplata i „rezanje marketinških minuta“. Kako ono nedavno predloženo o „rezanju pretplate“ više nitko ne spominje, kao ni tzv. zerp, nisam nešto zainteresirana za ovu problematiku.
Istina, lijepo mi je pročitati ono o „vlasništvu“: “Kada govorimo o javnom RTV servisu imamo u mislima to da je u vlasništvu svih građana Hrvatske , jer se financira iz njihovih pretplata…”
No, kako je to samo definicija, još jedno - niš koristi.
Malo me muči da li će se i kod nas pribjeći praksi naših susjeda koji su nam koliko uzor toliko i trn, a ona glasi:
“U Sloveniji se smatra da pretplatu plaća svaka pravna ili fizička osoba koja je registrirana kao korisnik ili potrošač električne energije u javnoj električnoj mreži, osim u slučaju da predloži pismenu izjavu da ne koristi nikakvu napravu kojom može primati, gledati, slušati ili na bilo koji način koristiti programske sadržaje javnog servisa…”
Slijedeći taj model „vlasništvo“ je zagarantirano jer ne postoji način da građanin doskoči javnom servisu, izuzev da odjavi struju i ostane u mraku, ili sakrije tv prijemnik i tranzistor u sve prazniji frižider. A tek je iz mraka izašao, onog totalnog...doduše, još prije 20.godina, ali nekako vrijeme sporo prolazi na putu ka svjetlu.
Što se tiče „rezanja marketinških minuta“, kratko bih rekla kako mi se čini da je veći problem „rezanje kadrova“ u glomaznom ustroju javnog servisa. Ne tako davno da bi se zaboravilo, jedna djelatnica istog bila je u ulozi prebjega na komercijalnu tv. Kako joj je tamo važnost, moć i gledanost drastično opala, ona se brže bolje metamorfozirala u povratnika. Iz te njene, rekli bi laici, špijunske faze, ostala je izjava kako bi se njene stare i ponovne kolege trebale ugledati na djelatnike i kriterije komercijalne televizije. Ne bih ih ovom prilikom nabrajala, nego samo skrenula pažnju na odjavne špice: na javnoj tv broju i minutama „tv imena“ nema kraja, kao ni sapunici.
Uz kadrove moram vezati nepotizam...to je ono „'ko će kome, neg' svoj svome“. Za to imam primjer iz svog obiteljskog života: kad je student druge godine fakulteta radio kao honorarac na javnom servisu i na taj način godinu dana petkom vježbao profesiju i zarađivao džeparac, stigla ga je 2000.-dita, kada su ga „kadrovski odrezali“. Nije se osjećao žrtvom tog trenda, nego je bio razočaran spoznajom da su brat i sestra, čiji je stric bio urednik te redakcije, ostali na polu- stalnom poslu uz tendenciju ka stalnom, sa srednjom poljoprivrednom i veterinarskom školom.
Što se tiče tv programa, činjenica je da javni servis MORA ono što komercijalna tv NE mora. Recimo, oni nama moraju pokazati svaki tjedan u kasnom terminu u emisiji „4 na 1“ ili „1 na 4“, što pametni, uglađeni i visoko obrazovani gosti misle o najaktualnijim pitanjima tjedna. U toj emisiji je sve tako uljuđeno, ušminkano, kulturno i bez galame...toliko zanimljivo da me muž svaki put mora malo zdrmati da se probudim s riječima: slušaj ovo!
Slušaj ti! kažem, da me nisi dirnuo više! Imam pravo prespavati onu dvojicu, zato plaćam tv pretplatu. A tebi ako je do dekoltea, bolje klikni komercijalnu.
Malo povisim ton i narušim tako krasnu, idiličnu i poučnu atmosferu te emisije i nenadano unesem dinamiku u opće stanje.
I razbudim se, *ebiga...a sanjala sam...smijem se ja...
I tako snena čujem kako dekoltirana priča, ne citiram, kako je iznenađena što ljudi nekih uređenih zemalja uopće ne znaju na kojim funkcijama su njihovi političari...i kako je to divnoo!
Slušam i čudim se da je pamćenje tako kratko. Možda njeno, a naročito one dvojice, ali ja pamtim da sam čak živjela u takvoj zemlji.
Imala sam drage goste iz susjedne države. Tri dana radosti, kuhanja i pričanja. Za mene malo sna s puno pušenja, i bezbroj načetih i obrađenih tema. I onih koje smo zaobilazili. Po rastanku, razmišljam o našim, nekad sličnim, a danas različitim životima.
Obećali smo im uzvratiti posjet.
Kada me opet budu pitali čime se bavim, jer, teme se ponavljaju uvijek istim rječnikom, reći ću: Prevođenjem.
Evo mog mini rječnika, u okvirima naših tema:
Dan = dan
Kiša = kiša
Sunce = sunce
Kuća = kuća
Novac = novac
Rat = rat
Noć = noć
Lopov = lopov
Brašno = brašno
Meso = meso
Ručak = ručak
Posao = posao
Ljubav = ljubav
Bog = Bog
Jesen = jesen
Drvo = drvo
Zima = zima
*ebati = *ebati
Bolest = bolest
Pi*ka = pi*čka
Majka = majka
Grob = grob
Tri = tri
On = on
Ja = ja
Ići = ići
Putovanje = putovanje
Snovi = snovi
Želje = želje
Život = život
Moj = moj
Knjiga = knjiga
Otac = otac
Nada = nada
Sreća = sreća
Hvala = hvala
Dolazak = dolazak
Odlazak = odlazak
Nikad = nikad
Poljubac = poljubac
Laž = laž
Zatvor = zatvor
Govno = govno
Otkaz = otkaz
Nesreća = nesreća
Moć = moć
Smrt = smrt
Prošlost =prošlost
Budućnost = budućnost
„Ples je ritmično pokretanje tijela prema zvucima glazbe (rjeđe bez glazbe), pojedinačno, u parovima ili u skupinama. Ples prati čovjeka od pamtivijeka, a još i crteži u spiljama pokazuju čovjeka kako pleše. U svojim počecima, ples je bio motorička reakcija na određene emocije, na pojačano veselje, strah, žalost, ljubav ili mržnju. Motoričke reakcije na ta uzbuđenja bili su živahni, iracionalni, ali vrlo izraženi sljedovi pokreta, koji su višekratnim uzastopnim ponavljanjem poprimili određeni ritmički obrazac i pretvorili se u ples.“ (Wikipedija)
Nedavno je Lepa Brena ili Fahreta Jahić sahranila oca, koji je u dubokoj starosti umro od posljedica saobraćajne nesreće. Vitalnog starca na biciklu je udario auto. Brenu je vijest zatekla u Americi gdje je otišla s obitelji i prijateljima proslaviti svoj 50.-ti rođendan.
Na fotografijama s pogreba uz Brenu, muža i njihova tri sina, stajali su sestra i brat. U brojnim komentarima koji su pratili tekst, uz uljudne izraze sućuti, mnogi su se kritički obrušili na Brenu jer je svojim dolaskom na groblje prekršila običaj. Naime, prema muslimanskoj religiji i tradiciji, najbliskije žene ne idu na sprovod, nego ostaju u kući pokojnika.
Tekst koji sam pročitala sjetio me dva sprovoda naših prijatelja Muslimana s kraja osamdesetih godina kojima sam prisustvovala.
Danima se u mom rodnom gradu prepričavao postupak jedne kćeri jedinice koja nije ispratila svog oca do groblja, nego je poštujući vjerski običaj, zajedno s majkom ostala u kući. Ponašanje majke je za sredinu bilo potpuno razumljivo, ali je kćer zbog svog ateizma, visokog društvenog položaja i naobrazbe, izazvala veliko nerazumijevanje mnogih, osobito kolega i prijateljica, koji su se na groblju s poštovanjem oprostili od najstarijeg gradskog odvjetnika, njenog oca.
Sjećam se da je kasnije svoju odluku obrazložila ljubavlju prema ocu.
Kada je iznenada umro moj gimnazijski profesor s nepunih pedeset godina, njegova supruga je vodila za ruke sina i kćer u pogrebnoj povorci. Odjevena u crno, kao znak žalosti, prvi put, a mislim i posljednji u prošlom stoljeću, bio je način kojim je netko osupnuo stanovnike moga rodnog grada. Po mišljenju mnogih, ne samo da je prekršila običaj, nego je crninom kao tradicionalnim kršćanskim izrazom žalovanja, dvostruko iznevjerila svoja vjerska načela.
Supruga je rekla da je jedino tako mogla ispratiti u vječnost svoju gimnazijsku ljubav i trideset godina zajedništva iznenadnom smrću prekinutog.
Bila je vjernik, ali nikom se nije pravdala, čak ni svom ocu koji je bio hodža, islamski vjerski službenik.
Obje žene su bile dugogodišnje prijateljice moje sestre i prijatelji naše kuće. Otuda poznajem detalje njihovih odluka.
„Pred podne javiše da su došla kola. Bilo je onih koji su pristizali u pomoć, dok se tabut unosio u kola kojima će biti prevezen do tešvikijske džamije. Pomagali su komšije, baštovani, poznanici mladići, drugovi iz kraja. Začulo se nekoliko jecaja...
Na nebu je bilo blistavo majsko sunce. Gospođa Nigan se naslonila na zid obrastao bršljanom, uhvatila je svog starijeg sina pod ruku. Na sebi je imala crni kaput, na glavi crni šešir s tilom. Jednoj svojoj rođaki koja se večito svađala i koja je bila privržena tradiciji, gospođa Nigan je jednom prilikom rekla da oblačenje crnine za sahranu nije hrišćanski običaj, nego je to samo znak poštovanja i ozbiljnosti, i još je na to nadmeno zatreptala očima. Refik nije mogao da vidi kakav izraz na licu ima njegova majka sada, pošto ga je prekrivao til koji se spuštao sa šešira.
Kad je izašao iz taksija, Refik je majku uzeo pod ruku. Gospođa Nigan je skinula šešir, stavila je na glavu maramu, a pod ruku ju je držao Osman. Polako su išli prema džamiji.
Drveće je olistalo...
Na ulazu u džamiju bila je rodbina gospođe Nigan: ozbiljni ljudi, u tamnim odelima, u sakoima i s kravatom. Približivši im se gospođa Nigan se umirila; pustila je sinovljevu ruku, potom je zagrlila gospođu Turkan, jednu od svojih sestara. Nastupio je tajac među njima. Potom je došla i Šukran, treća kćerka Šukru-paše. Tri sestre su se zagrlile...“
Orhan Pamuk, Dževdet-beg i njegovi sinovi, Beograd, 2007.
Čitam kako je jedan naš tri puta bogatiji od najbogatijeg njihovog.
Mašala!
Kad meni, kao raji, vrate „ono“ iz stiha, i ja ću biti bogatija.
Hvala!
U međuvremenu sam osiromašila za „7. dana New Yorka“ u koji želim otići.
Ili 20. pari solidnih cipela ili 10. u kompletu s torbicama.
„Ovdje sam danas da se poklonim žrtvama i namjera mi je odati im počast. Ovdje sam da, poklanjajući se žrtvama, još jednom uputim riječ isprike, da iskažem žaljenje i stvorim mogućnost da Srbija i Hrvatska okrenu novu stranicu povijesti“, rekao je Tadić na Ovčari. (JL)
EPITAF vojniku koji je pao u času potpisivanja primirja
Vijest je letjela brže od ptice
Brže od vjetra
Brže od munje,
Gugutala je od sreće u eteru.
I stigla je prekasno.
Za one koji su pali uvijek je prekasno.
A da je stigla samo pola sata ranije, on bi bio živ.
Rukovao bi se s drugovima i smijao.
Da je stigla dan ranije, mnogo bi njih još ostalo živih.
Da je stigla mnogo mnogo ranije, mnogo mnogo
bi ih još ostalo živih.
Trebalo je vijest poslati mnogo mnogo ranije,
Prije no što su počeli padati mrtvi.
Vratila sam se s Balaševićevog koncerta. Bole me dlanovi, a i duša mi je malo bolna. Nismo se sreli, pa... nekih dvadesetak godina. Toliko je otprilike prošlo od one ledom okovane ljubljanske zime. Ne znam je li tužno, ali lijepo jeste, da sam trećinu svog života strpljivo čekala da ugrabim kartu, a nije da se nismo trudili...
I evo, za njegov šesti koncert ove blage zagrebačke zime 2013./2014., srele su se napokon i dvije ulaznice.
Hvala ti dušo. Hvala Đorđe!
P.S.
Moj blog nosi ime jedne od meni najdražih Đoletovih pjesama koja pak ima tri imena. Koje od njih izabrati, ovisi o položaju Sunca i radu krvotoka...
U ovoj noći zgusnutih emocija boje starog zlata, šteta bi bilo ne pozlatiti ih sva tri.
gledao, ali nije, eto, sve i primijetio; a ako i jeste, mislio je kako se to „događa drugima“.
)
