Kada mi se najbliža rodbina rasula diljem bijelog svijeta, kada su prijatelji otišli cestama meni nepoznatih gradova, kada sam ostala bez posla, shvatila sam da ono što se zvalo kolektiv u širem i užem smislu, ja, više...nemam. Postalo je teško živjeti bez pripadanja ma što to značilo, a uvjerila sam se da ni umirati nije bilo lako.
Sahranjujući tri roditelja kroz šest godina ratnog i rano poratnog vremena, na leđima sam godinama osjećala teret dugova i troškova jednako koliko i tuge, tako da ni danas ne znam što je bilo teže.
Prije 40. godina, u smrti mog oca, kolektiv je preuzeo sve troškove novonastalog stanja šoka, a našu tugu je ublažio dodjelom stipendija za nastavak školovanja dvoje djece uz mnoge male i velike dodatne znakove pažnje. Smrt se tada poštovala kao i život. Uvažavajući i tuđa, moguća loša iskustva iz tog vremena, svoje čuvam kao vrijednost. I danas sam zahvalna ljudima koji su nam pomogli da nastavimo onakav život kakav je s nama želio i planirao otac. I upravo ta pomoć i naša zahvalnost, bila je jedna od smjernica budućeg puta na kom nismo smjeli zastati i zakazati iz poštovanja prema mrtvima i živima koji su nam vjerovali.
Kada sam ja ostala bez kolektiva, ništa nije ukazivalo da će to kroz desetak godina postati masovno tužna pojava. Znala sam da živjeti hoću i moram, ali sam sve češće razmišljala o smrti. Nije to bila neka samo moja specifičnost. Uz uvijek žive slike rata i osobna iskustva, bilo je to gotovo normalno, i moralno.
Kako nisam nikad plesala u „Bestu“, a bila sam tad mlada, niti sam slavila godišnjicu tog kluba dok je umirao jedan grad, nego sam plakala, i kako nisam bila bogata da si osiguram grobno mjesto, počela sam uplaćivati posmrtnu pripomoć. Nije bilo baš ugodno uz osobnu i zdravstvenu iskaznicu svoj identitet potvrđivati jedino pripadnošću „udruzi za sjajne pogrebe“, kako glasi slogan na koricama članske knjižice, ali je bilo realno i nužno za stanje u kom sam se našla. Razmišljala sam da je to jedini način da olakšam sebi i najdražim svoj odlazak, ma kad on došao. Bilo mi je teško privoljeti najstarijeg člana našeg malog obiteljskog kolektiva na isto, ali filozofirajući mu o životu i smrti, sudbinama, usudima i neminovnostima, uspjela sam ga pridobiti za moj pothvat. Iako je on tad imao i kolektiv i nadu, danas mi je zahvalan. Jer, kako kaže, ne može njegov kolektiv iščeznuti preko noći, kao ni škole, ali može nestati čovjek, puknuti iznenada. Jer, nestale su božićnice, otpremnine, kase uzajamne pomoći, izostaje poštovanje, povjerenje, a rastu provjere, kontrole, kazne za rad, povjerenstva i inspekcije. Kolektiv se urušava iznutra, puca po svim šavovima ljudskog kroja, pa tako osamljen i u strahu, lako iščezneš. Odeš u stečaj.
Strah guta slobodu, a čovjek bez slobode se lako uguši.
Kolektive su nam progutali dvorci, vile, carstva na kopnu i moru, grobljima, bankama, egzotičnim mjestima svijeta i raznim putovima do puta.
Moja odluka da 20.godina investiram svoj „kapital“ u tu „Sjajnu udrugu“ pokazala se mudrom. Vremenom su i odlasci većine, s kolektivom ili bez, izgubili značaj, kao i naši životi.
Bilo mi je teško gledati komemoraciju našeg velikog glumca kojeg je kolektiv „zaboravio“ ispratiti, a kćer se u bolu i razočarenju zaklela kako nikad više neće kročiti u kazalište kom je njen otac posvetio svoj život.
Još teže mi je bilo shvatiti da našu Najveću Pjesnikinju koju će sigurno pamtiti Povijest, nisu ispratile mnoge kolege, a ni oni koji znaju bar jedan naslov od tisuće njenih pjesama. Koji bi to veličanstven ispraćaj bio...upravo onakav kakav je svojim djelom zaslužila.
A sve ovo pišem nakon današnje priče o karminama meni poznate umrle osobe; nakon posrkane čorbe, na ponuđeno pivo, prijateljica je rekla da će na kraju ručka popiti čašu „za pokoj duši“. Dogodilo se da nije popila pivo. Juha je bila ručak.
Istina, i u sjajnim udrugama bilo je prijevara, ali, valjda će nešto od uloženog ostati za malobrojne, bar za ono prije piva. I pripomoći onima koji ostaju s tugom.
Post je objavljen 30.11.2010. u 01:00 sati.