MALI SUNCOKRET
22.11.2010., ponedjeljak
ZIMSKE RADOSTIKAD SU GOSPOĐE BILE DRUGARICE (radni naslov))) „A, ne znam ni sama kako opstajem“, pričala mi zabrinuta kozmetičarka prije 5-6 godina, tik nakon prodaje limun žutog Mercedesa kabrioleta. „Ovo je bio salon za elitu, ali kratko. Znate da je moja špajza od koje sam krenula u privatluk bila raj.“ „E, moja gospođo...gdje su ona vremena, kada sam bila popunjena mjesec dana unaprijed“, priča mi pedikerka istu priču svaka dva mjeseca i sjetno se nasmije. „Sjećam se... na Staru godinu bih odlazila iz salona tek iza 21.00 sat, i jedva se stigla urediti za doček Nove.“ Znam, pomislim. Sjećam se svoje majke i njenog umora na Staru godinu. Nekad bi do 20.00 sati završavala zadnju haljinu. Cijeli mjesec bi bez prestanka šivala, a pod bi prekrivale šarene krpice i končići bez broja svih boja. Kao dijete sam se radovala tom. Dok bih raznosila tih decembarskih dana „toalete“ njenim vjernim mušterijama, svi bi me s osmijehom dočekivali i darivali; uz naranče čokoladom, u šareno zlato s resama umotanim bombonima, žvakaćim svih vrsta, čak i ponekom knjigom ili igračkom.. A posebno kod posljednje haljine Stare godine. Tu bi me u žurbi ljubili, pozdravljali i zahvaljivali se mami, i uz skoro obavezan novogodišnji paketić, dobila bih i veliki tringelt. Nisam tad znala koliko je mama umorna, ali sam znala da ćemo imati više novaca. Pamtim da je tata s nervozom pratio te dane, naročito taj „zadnji“, a ponekad i galamio što je gomilala posao. Onda bi se mama pravdala da nije ona kriva što ne može odbiti stalne mušterije u tom prednovogodišnjem raspoloženju. A uz sve to je stizala i napraviti baklavu i tortu, ispeći tukicu i skuhati sarmu. S tim smo, ili odlazili na doček prijateljima, ili ih čekali u našem domu. Jedino što majka nije stizala, bila je njena novogodišnja haljina. A tako sam je željela vidjeti u nečem posebno lijepom i novom u toj noći. Svaki put bi rekla: Kćeri moje, ne mogu i sebi i vama. Drugi put, biće... Na tom mjestu mi se oči napune suzama, pa da ih spriječim, upitam pedikerku: „A maseri? Kako je njima?“ „Aaaa..............“ Sjedim u praznom i prohladnom salonu. „Nekad sam znala u smjeni napraviti 19. frizura i usrećiti i sebe i 19. drugarica“, reče frizerka kroz smijeh danas, pa uzdahnu. „A sada, dvije do tri dnevno...pet, uvrh glave.“ Šutim. U ogledalu gledam u mokre prozore i pomislim: hoće li za Božić padati snijeg. |
Hvala Đorđe! 
