Ovih dana, a i odavno, aktualna tema je tv pretplata i „rezanje marketinških minuta“. Kako ono nedavno predloženo o „rezanju pretplate“ više nitko ne spominje, kao ni tzv. zerp, nisam nešto zainteresirana za ovu problematiku.
Istina, lijepo mi je pročitati ono o „vlasništvu“: “Kada govorimo o javnom RTV servisu imamo u mislima to da je u vlasništvu svih građana Hrvatske , jer se financira iz njihovih pretplata…”
No, kako je to samo definicija, još jedno - niš koristi.
Malo me muči da li će se i kod nas pribjeći praksi naših susjeda koji su nam koliko uzor toliko i trn, a ona glasi:
“U Sloveniji se smatra da pretplatu plaća svaka pravna ili fizička osoba koja je registrirana kao korisnik ili potrošač električne energije u javnoj električnoj mreži, osim u slučaju da predloži pismenu izjavu da ne koristi nikakvu napravu kojom može primati, gledati, slušati ili na bilo koji način koristiti programske sadržaje javnog servisa…”
Slijedeći taj model „vlasništvo“ je zagarantirano jer ne postoji način da građanin doskoči javnom servisu, izuzev da odjavi struju i ostane u mraku, ili sakrije tv prijemnik i tranzistor u sve prazniji frižider. A tek je iz mraka izašao, onog totalnog...doduše, još prije 20.godina, ali nekako vrijeme sporo prolazi na putu ka svjetlu.
Što se tiče „rezanja marketinških minuta“, kratko bih rekla kako mi se čini da je veći problem „rezanje kadrova“ u glomaznom ustroju javnog servisa. Ne tako davno da bi se zaboravilo, jedna djelatnica istog bila je u ulozi prebjega na komercijalnu tv. Kako joj je tamo važnost, moć i gledanost drastično opala, ona se brže bolje metamorfozirala u povratnika. Iz te njene, rekli bi laici, špijunske faze, ostala je izjava kako bi se njene stare i ponovne kolege trebale ugledati na djelatnike i kriterije komercijalne televizije. Ne bih ih ovom prilikom nabrajala, nego samo skrenula pažnju na odjavne špice: na javnoj tv broju i minutama „tv imena“ nema kraja, kao ni sapunici.
Uz kadrove moram vezati nepotizam...to je ono „'ko će kome, neg' svoj svome“. Za to imam primjer iz svog obiteljskog života: kad je student druge godine fakulteta radio kao honorarac na javnom servisu i na taj način godinu dana petkom vježbao profesiju i zarađivao džeparac, stigla ga je 2000.-dita, kada su ga „kadrovski odrezali“. Nije se osjećao žrtvom tog trenda, nego je bio razočaran spoznajom da su brat i sestra, čiji je stric bio urednik te redakcije, ostali na polu- stalnom poslu uz tendenciju ka stalnom, sa srednjom poljoprivrednom i veterinarskom školom.
Što se tiče tv programa, činjenica je da javni servis MORA ono što komercijalna tv NE mora. Recimo, oni nama moraju pokazati svaki tjedan u kasnom terminu u emisiji „4 na 1“ ili „1 na 4“, što pametni, uglađeni i visoko obrazovani gosti misle o najaktualnijim pitanjima tjedna. U toj emisiji je sve tako uljuđeno, ušminkano, kulturno i bez galame...toliko zanimljivo da me muž svaki put mora malo zdrmati da se probudim s riječima: slušaj ovo!
Slušaj ti! kažem, da me nisi dirnuo više! Imam pravo prespavati onu dvojicu, zato plaćam tv pretplatu. A tebi ako je do dekoltea, bolje klikni komercijalnu.
Malo povisim ton i narušim tako krasnu, idiličnu i poučnu atmosferu te emisije i nenadano unesem dinamiku u opće stanje.
I razbudim se, *ebiga...a sanjala sam...smijem se ja...
I tako snena čujem kako dekoltirana priča, ne citiram, kako je iznenađena što ljudi nekih uređenih zemalja uopće ne znaju na kojim funkcijama su njihovi političari...i kako je to divnoo!
Slušam i čudim se da je pamćenje tako kratko. Možda njeno, a naročito one dvojice, ali ja pamtim da sam čak živjela u takvoj zemlji.
Ili sanjala...?
Post je objavljen 10.11.2010. u 12:39 sati.