Nedavno je Lepa Brena ili Fahreta Jahić sahranila oca, koji je u dubokoj starosti umro od posljedica saobraćajne nesreće. Vitalnog starca na biciklu je udario auto. Brenu je vijest zatekla u Americi gdje je otišla s obitelji i prijateljima proslaviti svoj 50.-ti rođendan.
Na fotografijama s pogreba uz Brenu, muža i njihova tri sina, stajali su sestra i brat. U brojnim komentarima koji su pratili tekst, uz uljudne izraze sućuti, mnogi su se kritički obrušili na Brenu jer je svojim dolaskom na groblje prekršila običaj. Naime, prema muslimanskoj religiji i tradiciji, najbliskije žene ne idu na sprovod, nego ostaju u kući pokojnika.
Tekst koji sam pročitala sjetio me dva sprovoda naših prijatelja Muslimana s kraja osamdesetih godina kojima sam prisustvovala.
Danima se u mom rodnom gradu prepričavao postupak jedne kćeri jedinice koja nije ispratila svog oca do groblja, nego je poštujući vjerski običaj, zajedno s majkom ostala u kući. Ponašanje majke je za sredinu bilo potpuno razumljivo, ali je kćer zbog svog ateizma, visokog društvenog položaja i naobrazbe, izazvala veliko nerazumijevanje mnogih, osobito kolega i prijateljica, koji su se na groblju s poštovanjem oprostili od najstarijeg gradskog odvjetnika, njenog oca.
Sjećam se da je kasnije svoju odluku obrazložila ljubavlju prema ocu.
Kada je iznenada umro moj gimnazijski profesor s nepunih pedeset godina, njegova supruga je vodila za ruke sina i kćer u pogrebnoj povorci. Odjevena u crno, kao znak žalosti, prvi put, a mislim i posljednji u prošlom stoljeću, bio je način kojim je netko osupnuo stanovnike moga rodnog grada. Po mišljenju mnogih, ne samo da je prekršila običaj, nego je crninom kao tradicionalnim kršćanskim izrazom žalovanja, dvostruko iznevjerila svoja vjerska načela.
Supruga je rekla da je jedino tako mogla ispratiti u vječnost svoju gimnazijsku ljubav i trideset godina zajedništva iznenadnom smrću prekinutog.
Bila je vjernik, ali nikom se nije pravdala, čak ni svom ocu koji je bio hodža, islamski vjerski službenik.
Obje žene su bile dugogodišnje prijateljice moje sestre i prijatelji naše kuće. Otuda poznajem detalje njihovih odluka.
Na nebu je bilo blistavo majsko sunce. Gospođa Nigan se naslonila na zid obrastao bršljanom, uhvatila je svog starijeg sina pod ruku. Na sebi je imala crni kaput, na glavi crni šešir s tilom. Jednoj svojoj rođaki koja se večito svađala i koja je bila privržena tradiciji, gospođa Nigan je jednom prilikom rekla da oblačenje crnine za sahranu nije hrišćanski običaj, nego je to samo znak poštovanja i ozbiljnosti, i još je na to nadmeno zatreptala očima. Refik nije mogao da vidi kakav izraz na licu ima njegova majka sada, pošto ga je prekrivao til koji se spuštao sa šešira.
Kad je izašao iz taksija, Refik je majku uzeo pod ruku. Gospođa Nigan je skinula šešir, stavila je na glavu maramu, a pod ruku ju je držao Osman. Polako su išli prema džamiji.
Drveće je olistalo...
Na ulazu u džamiju bila je rodbina gospođe Nigan: ozbiljni ljudi, u tamnim odelima, u sakoima i s kravatom. Približivši im se gospođa Nigan se umirila; pustila je sinovljevu ruku, potom je zagrlila gospođu Turkan, jednu od svojih sestara. Nastupio je tajac među njima. Potom je došla i Šukran, treća kćerka Šukru-paše. Tri sestre su se zagrlile...“
Orhan Pamuk, Dževdet-beg i njegovi sinovi, Beograd, 2007.
Post je objavljen 06.11.2010. u 02:18 sati.