Po dolasku s puta čekala nas je Božićna čestitka. Rukopis nepoznat. Na poleđini koverte nepoznat pošiljalac iz Austrije. Tamo nemamo zajedničkih prijatelja niti rođaka. Kako u selu postoji puno imenjaka, a dosta i prezimenjaka, muž reče da ju ne otvaram jer sigurno je nekom od njih upućena. Misleći kako i zašto bi netko slučajno pogodio naš kućni broj, a i iz radoznalosti, otvorih. I bi mi drago. Da sam postupila suprotno, nikad ne bih saznala koliko nas ljudi nepoznatih imena pamti po dobru, niti bi kad u moje sjećanje s radošću ušla meni dotad nepoznata imena nekih dobrih ljudi. Kako je Prosinac mjesec u kojem prizivamo i čekamo Dobro, prepisujem čestitku u cijelosti, bez ijedne bitne izmjene:
„Poštovani gosp. P.!
Blagoslovljen blagdan Božić, *
Te puno sreće, zdravlja, mira i zajedničkog razumjevanja
u Novoj * 2011-toj godini, žele Vam iz Austrije, Franjo i Cecilija D.
ps. Velika Vam hvala na Vašoj pomoći *, koju ste ljetos pružili mome suprugu,
kada ga je boljela noga. Vama i vašoj suprugi puno sreće, i uspjeha u svemu.
Veliki kompliment na Vašoj uslugi i pomoći jer to Vam nećemo nikada zaboraviti.
HVALA! * Ugodni Vam praznici i srdaćan pozdrav.
HVALA Vam!“ *
( Kennelbach 11.12.2010.)
Na svijetlo zelenoj podlozi čestitke i tamnijem boriću svjetlucale su zlatne zvjezdice i sjajne crvene kuglice, a u njegovim očima suze. Pogledam ga sa sličnim izrazom lica i kažem: „Vidiš kako je dobro da te ne poslušam, ponekad!“
Post je objavljen 21.12.2010. u 18:43 sati.