MALI SUNCOKRET
27.12.2010., ponedjeljak
SIMBOLI
Kada sam se prije 34. godine doselila u Zagreb, rodbina, prijatelji i poznanici su govorili da mi zavide na Nami i blizini Trsta... Oni upućeniji koji su u taj grad dolazili na friziranje bar dva puta godišnje u Radićevu kod „Vladimira“ ili „Mirjane“, te u kupovinu odjeće za specijalne prigode: Nove godine, mature i svadbe, toj „zavisti“ su još dodali: butike u Staroj Vlaškoj, cipele kod privatnika i picerije kojih je u Zagrebu bilo sve više. U većini velikih gradova bivše države, trgovine, restorani i kavane su još imale klasičnu formu i kvadraturom i ponudom. Zagreb je pomalo mirisao na Italiju, koja nas je privlačila kao magnet svojim šarenilom.
I mene su, pored ostalih mojih sreća, radovale te prednosti. A kada sam se nastanila u neboder gdje mi je Nama postala prvi susjed, iskreno, bila sam presretna. Od „igle do lokomotive“ je bilo na dohvat ruke, a kad mi je trebao „vlak“ skoknula bih do jednog od Trgova našeg grada i zadovoljila sve svoje potrošačke potrebe u većoj Nami. Ako ste si mogli priuštiti „Murin“ kaput, „MTČ“ ili „Beti“ spavaćicu i ogrtač, „Liscin“ intimni veš, Varteksov Levisice, „Rašicinu“ vestu, bili ste - dobro obučen čovjek u Nami. Potreba za Trstom uz neke administrativne poteškoće vremenom se gubila, unatoč šarenilu, nižim cijenama i raznovrsnijoj ponudi. „Susjedu“ Namu smo zvali Naša. Tu su nam djeca učila prve korake samostalnog šopinga i ponašanja još u predškolskoj dobi prelazeći mali parkić pri odlasku po kruh, mlijeko i pecivo, a kasnije i neke sitnice na katu. Tu su se upoznavale prve tete, osim onih u vrtiću i Domu zdravlja. Odatle su stizali prvi pozdravi roditeljima od zaposlenih trgovaca. Uz Namu su generacije iz nebodera odrastale grickajući one bezbrojne tortice i čokoladice „životinjskog carstva“ koje bi kupljene od kusura, već do lifta bile pojedene. No, kako „u životu stalna samo mijena jest“, u posljednjoj deceniji 20. st. nestajanjem jednog načina življenja, ljudi, života, imena ulica i gradova, polako su nestajale i Name. Prvo kvalitetom ponude, kasnije brojem, a u finalu i rušenjem zgrada. Bio je ružan i tužan trenutak u mom životu kada me sin nazvao i rekao da su nam srušili našu „susjedu“. Kasnije su mi i drugi ljudi pričali kako su iz dvorišta, s prozora i balkona pratili taj proces nestajanja nečeg dragog i kako se svakom srušenom ciglom rušio po komadić upamćenog lijepog trenutka provedenog u toj Robnoj kući. Na istom mjestu je u rekordnom roku izrasla zgrada u kojoj rijetko vidim stanare i upaljena svjetla, što zbog recesije, što zbog, ako je vjerovati kvartovskim tračevima, loše gradnje i mokrih plafona zadnjeg kata. Istovremeno sa procesom nestajanja jednog, a prije masovnog nastajanja šoping centara na periferiji grada do kojih odlazite autom kao na cjelodnevni boravak dragim rođacima za praznike, niknuo je u „pothodniku“ Importanne Centar. Bio je gradska atrakcija, što jest, jest. Gradili su ga Kanađani, lokale pokupovali i otvorili bogati pripadnici privatnog sektora, tip „starih“ trgovaca zamijenile zgodne djevojke tko zna koje školske spreme u minicama i uskim crnim hlačama, koje pamtim uz mirišljave WCee sa školjkama do pola punih vodom, što sam se kasnije uvjerila da je kanadska specifičnost koja me zadivila iz praktičnih i olfaktivnih razloga. – „Importanne Centar je prvi shopping centar u gradu Zagrebu, koji je po broju posjetitelja od približno 200.000 dnevno, postao urbani simbol Zagreba. Smješten na Starčevićevom trgu, između željezničkog kolodvora i hotela „Esplanade“, na svojih 31.000 m2 nudi vam najbogatiju trgovačku i ugostiteljsku ponudu. Ponuda Importanne Centra dodatno je obogaćena garažom sa 500 parkirališnih mjesta.” Ono što ću još pamtiti u vremenu rastanka s Namama i pionirske faze šoping centara su silni butici: skupih mirisa, skupog sexi rublja, skupih ručnih satova i sunčanih naočala paprenih cijena. Ni tad, u kasno ratnom i rano poratnom periodu, a ni danas mi nije jasno Tko je tu robu i da li je, kupovao! Po rasprostranjenosti nabrojanih butika, činilo se kako sav naš narod namirisan broji sekunde do dolaska nekog u čarobnom čipkastom izdanju diskretno gledajući u skupi sat na ruci ispod Fendi naočala. Nije mi jasno tko su bili kupci kada je plaća liječnika iz tog vremena dosezala "fantastičnih" 300DM, a tete u vrtiću 100, što je za većinu građana bila samo pusta želja u ratom opustošenoj zemlji s mnogim obiteljima „u crno zavijenim“. 1ml toaletne vode stajao je 1.DM, parfema 1,5, a o ostalom spomenutom asortimanu da ne pričam. Listajući u petak novine, dugo sam gledala u lik iz kruga, u sličicu mladića Damira K., ubijenog zaštitara iz posljednje gradske pljačke. Bio je to netko koga poznajem, ali se nisam mogla sjetiti otkud. Kopkao me biografski podatak da je čovjek bio učesnik rata, trgovac, koji je nakon dobivenog otkaza, postao zaštitar. Pred ponoć sam se sjetila; pokazala sinu novine s pitanjem zna li tko je na slici. Rekao je: „Čekaj, čekaj...pa to je onaj mladić koji je radio u našoj Nami.“ Sjećanje je vratilo godine, ljude, likove. Prošetao se njim i nasmijani, tihi dečko, trgovac uvijek dobre volje i uslužan. Vratili se ljudi i riječi, roba, novci, dugi redovi kupaca, nasmijana lica poznatih susjeda koji su tko zna gdje i onih koji su otišli zauvijek kao i Damir. Ako je Importanne Centar „urbani simbol Zagreba“, preostale dvije Name na glavnim gradskim trgovima, simboliziraju trajanje i tradiciju od vremena pojave trgovaca Kastnera i Ohlera, 70tih god 19.st. koji su svoje ime i trgovačko umijeće donijeli iz Beča u Zagreb i utemeljili prvu buduću Namu. Stoljeće iza njih stigla sam ja i uživala u plodovima stvorenog. Danas rijetko ulazim u Narodni Magazin. Ne zato što mi ne nudi potrebno, nego zato što iz njega izađem tužna. Kao da sam se vratila s groblja, na koje je nesretnim slučajem, kao žrtva sve češćih tragičnih razbojstava na našim ulicama i životima, nažalost zauvijek otišao i Damir K., trgovac iz naše Name. I tada mi simboli dobivaju sasvim drugo značenje... |
Hvala Đorđe! 
