CHA CHA CHA
Suvišno je bilo što reći na njihov višak riječi.
Nemam živaca tražiti post, a nije ni bitno, u kom sam se dvoumila kojem od dvojice na slici s mog TV - a uz „mute“- što znači, gledam, a nemam snage čuti - pokloniti poklonjen bon od 500kn za kupovinu Hugo Boss odijela.
Da podsjetim, taj bon sam velikodušno dobila na poklon od matične banke kojoj vjerno služim kreditnom karticom, pod uvjetom da kupim muško odijelo 10 – 15 puta skuplje do kratkim rokom određenog vremena.
Kako sam se ja tom bonu obradovala!
Jer, gledajući te ušminkane dečke, nakon što su moji kućni dečki odbili moguću kupovinu uz izgovor da im Boss stilski ne paše, spoznala sam da su baš oni, stilom, ti kojima bih mogla donirati sporni bonus. Oni su bili tak' fina momčad, tad. Istina, nisam čula što govore, ali nisu mlatili rukama, skakali sa stolica, gurali se i džeparili. Tim činom bih ja postala velikodušna donatorica kojoj bi od silne sreće i ushita čak i stanovnici umirovljeničkih domova aplaudirali i veselo zaplesali.
No, u međuvremenu je došlo do bitnih promijena svih vrsta, na gore...kao uostalom, kod mnogih naših finih i dragih, koji su shvatili da pučanstvo pri izborima na razno razne funkcije pada i „brije“ na lijep izgled, parfem, šarm i skupi nakit naših muškaraca, a rijetko i žena. To što im se u rječniku pokatkad omakne priča o velikim i malim nuždama i njihovim finalnim produktima koji prirodno uvijek smrde, nije smetalo mnogima pri zaokruživanju neraznih izbornih listića. Kao da se igra loto: znam da dobiti neću, ali, eto, baš za taj broj mi unutrašnji glas daje signal da ga zaokružim.
Patos se tad do poda penje!
...............................
I što je dalje bilo?
Ništa! novo pod suncem! Kako glasi izreka starih lukavih mudraca, koja se također dopala većini. Što te manje razumijem, više te cijenim...jer, ti si tako pametan kroz svoje govore, poeziju, imovinu i ostale vrline. Ono, kako davno reče Kurt Vonnegut u „Mehaničkom pijaninu“ čestitajući kolegi na osvojenom priznanju: čestitam, kolega, iako ne znam čime se zapravo bavite...( ne citiram).
Dobro je da sam odustala od te moje željene velike geste. Kako bih danas pogledala u oči svom potomku i ako Bog da mlađim potomcima nakon onog krika: Razbojnici!
Jest da sam propustila priliku da objelodanim svoje velikodušje i donatorstvo i dobijem novi nick: Donatela ... No, na vrijeme shvatih da njima ni to ne bi „pomoglo“: ono što „se čuje“ ni moja donacija u namjeri da im olakšam u sakupljanju skupih odijela, ni silni parfemi, ni rolexi ni durexi, ni Fendi, ni Hugo, ni Calvin, ni Donatella Versace ni njen pokojni brat udružen s Armanijem ne može sakriti ono ispod kože.
Pa to je strašno!
Bačena u očaj, ovim putem bih zamolila:
Dragi fratello Donatello ili kako god se zvao, podari mi malo snage da izdržim ono do kraja puta, kako reče netko večeras cupkajući u ritmu cha – ća - cha. Doduše, taj netko kaže da smo stigli na „kraj puta“ tužno raspjevanim stanovnicima jedne ustanove gdje se „čeka kraj“...samo nam fali još nekih bilijun bilijona nečega...dinara, dolara, kuna, eura, leva, taka, funti...pameti...poštenja...peso(s)a ili dram –a, vrag bi ga znao čega.
P.S.
Nekad smo u školi bili pretplaćeni na tzv. „Male novine“. Otuda naslov posta pisanog u žurbi, stilski nervoznog, loše intoniranog...Iako je suvišno bilo što reći, da ne progovorih, crkla bih. Ako ne baš zbog ispričanog, bar zbog one Andrićeve:
“ Sve su Drine ovog sveta krive; nikada se one neće moći potpuno ispraviti, ali i nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo. ” (citiram)
Sad mi je malo lakše, uhh....
Idem do prozora noge protegnuti i vidjeti pada li. Snijeg mi vraća mir, ponekad.
Post je objavljen 18.12.2010. u 00:00 sati.