MALI SUNCOKRET
30.12.2010., četvrtak
IZ RIZNICE
Nove godine uz odlaske na more ubrajam u značajnije događaje u mom životu, oduvijek. Raduje me čekanje, ne opterećuju pripreme, uzbuđuje pomisao kad će otkucati ponoć, na jednak način kao trenutak kada iza neke okuke dugog puta ugledam more.
Godinama su se zanimljivi sadržaji bezuspješno nadmetali za premoć, i kratkoročno uspijevali zauzeti značajna mjesta na ljestvici mojih radosti, ali ne i trajno ubrzati ritam srca koji je rezerviran samo za doček i čekanje, nove godine i novog susreta s morem. Kada mi se događa ono što jako želim, onda sam drugačija od one obične sebe, a takvu sebe, baš volim. A i drugima sam puno draža. Ponekad smisao naših dana i jeste, a što ih je više to bolje, da sebi i drugima značimo još malo više od uobičajenog, upravo nekom novom probuđenom posebnošću. Neka se more „pjeni“ do proljeća i ljeta kao novogodišnji šampanjac, a kako je doček Nove već sutra, malo ću se prošetati snježnim mjehurićima tih sjećanja. Prvi samostalni doček, bez društva roditelja i sestre, bio je školski u prvom gimnazije. Pamtim ga kao zadnji doček za tatina života; po minici na kukove prepravljenoj od njegovih starih hlača i po riječima koje mi je uputio iz bolesničke postelje kad sam ga poljubila na odlasku: „Prekrasna si, budi dobra i čuvaj se.“ Ona koju sam provela u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici s tek rođenim sinom, pamtim po strahu i neiskustvu, i orkestru veličanstvene muzike plača bebica. I najljepšem vatrometu u mom životu. Jednu od godina ću pamtiti po snijegu koji nas je u novogodišnjoj noći zatrpao nakon gotovo proljetnog posljednjeg dana stare godine u kom smo krenuli na dvadeset kilometarski put do motela. Jednu studentsku je obilježila iznenadna odluka da se u noći 30.12. uputimo bez rezervacije vlakom Beograd - Split prihvaćajući poziv prijatelja za nezaboravan doček u hotelu „Medena“ uz, i tad legendarnog, Mišu. Na jednom dočeku mi se rasklimala nova štikla na crnim lakiranim sandalicama, što me naučilo da je 12.cm ipak teret i kada godine to nisu, pa me spriječilo da ludujem te noći koliko sam željela i mogla. Neke ću pamtiti po zadovoljstvu izgledom; ne zamjerite, svi smo mi tašti samo ako si imamo hrabrosti to priznati gledajući se u ogledalo. Izdvojila bih i onu u kojoj sam nosila dugu haljinu pastelnih boja od meke antilop kože, za koju je trgovkinja tvrdila da ne bum stala u nju jer je bila ostatak s jesenje modne revije, a ja pak nisam manekenka. Bila je to haljina iz snova i uz dugu crnu kosu i 28. mojih godina govorili su da sam kao...nije bitno tko...; recimo, Indijanka. Dosta ih ostaje u sjećanju zbog onih s estrade koji su nas zabavljali, oduševili ili razočarali; tako nosim u sjećanju Vladu i Izoldu, pa Doris, Muslimovića, Mikija, Šerfezija i Ljupku, Bogdana, nekakvu Almu Ekmečić, te Nedu i Daliborku Stojšić, a ima ih još... Detalji su možda i zaboravljeni, ali ljudi s kojima sam dijelila radost novogodišnjih noći i pucnja šampanjca, čini mi se da sve do jednog pamtim. I one goste na mojim kućnim zabavama, čiji baš i nisam ljubitelj, jer volim masu sretnih lica oko sebe u toj noći koja ima snagu svemira, čarolijom i osjećanjima...I sve one domaćine kod kojih sam bila rado viđen gost. Ipak ću se posebno zadržati na mojoj posljednjoj djevojačkoj Novoj godini, koja možda nije bila svečana kao ona prva beogradska, skadarlijska u „Dva jelena“, ali je uz epitet najveselije bila jedna od „najzaljubljenijih“ noći mog života. Od desetočlanog društva, četvero ljudi su bili zaljubljeni i ta energija kojom su zračili i darivali je i drugima, učinila je ostalim sudionicima da je u kasnijim pričama navode kao jednu od najljepših „novih“ i u njihovim životima. Uz veličanstven ambijent atraktivnog restorana na obali Dunava sa imenom iz bajke, „Dunavski cvet“, u čijem kompleksu smo pohađali obveznu fakultetsku nastavu plivanja, čekalo je veselo društvo od šest apsolvenata i četiri sretno zaposlena i diplomirana naša gosta iz Sarajeva, Krupe i Zagreba, 1977.godinu. Sjećam se da je doček bio skup, restoran nov, luksuzan i popularan, sa dobro obučenim ljudima, klopa i zabavljači na visokom nivou, i da nitko od naših dečki nije imao odijelo. Pamtim sreću te noći, ali sam zaboravila način na koji smo se zabavljali, kako i koje plesove smo plesali i koje pjesme pjevali. Vjerojatno dopadljivo i drugima, kada smo već u ponoć, kada novogodišnja zabava i nije na svom vrhuncu unatoč letećim šampanjskim čepovima, dobili za nagradu tortu kao Najveselije društvo noći. Sjećam se i tog da je R. tu tortu smjestio u frižider restoranske kuhinje i pri tom lagano, jednog po jednog zaposlenika koji su nas častili svojim kulinarskim umijećem te noći, izvodio iz kuhinje na ponoćni ples. Uz naš aplauz i svesrdno prihvaćanje igre, dvoranom su veselo zaplesale žene u bijelom s pregačama i muškarci s kuharskim kapama na glavama. Znam da su svi gosti sa smijehom pozdravili realizaciju jedne od bezbroj ideja našeg prijatelja i uz nas se pridružili tom malo drugačijem plesu. U rano jutarnjim satima se deset ljudi uputilo sa tortom i plastičnim vilicama ka Zvezdari u stan prof. muzike da se prvi dan Nove nastavi pjesmom uz njegov klavir. Dug je to bio put, čini mi se presjedanje s tramvaja br.2 na br.7, ali ono što je taj put obilježilo je Torta kojom smo krenuli častiti svakog novog putnika i naravno vozače tramvaja i konduktere koji su tad radili umjesto današnjih automata. Uz nastavak plesa dva zaljubljena para, uz pjesmu koja se orila tramvajem, do Zvazdare je torta bila pojedena.  Nikad nećemo saznati da li je u ovom nizu godina itko od nama nepoznatih ljudi zapamtio tu Novu godinu, ali mnogi od nas desetero često ju spominjemo, a vjerujem da ćemo je se i sutra prisjetiti. A ako slučajno i zaboravite, svojim pričama pamtim ja i za vas.)))  A ono što ja ne smijem zaboraviti u ovom meni dragom novogodišnjem vremeplovu je jedan lijep doček s mojom sestrom i zetom u njihovom veselom društvu, kada sam sva ozarena srećom i ponosom, nakon sedam godina braka otkrila kako moj muž umije plesati sirtaki, i ne samo umije, nego to radi fantastično!  Dragi moji, želim vam dobro zdravlje, bezbrižne i plodne dane uz dosta lijepih riječi koje ćete čuti, reći ili napisati nekom i negdje. Uz vaše najmilije, neka vas radost prati. Sretna vam Nova 2011. godina!   P.S. Ma, možda se i ne bih ovoliko zadržala na svojim starim novim godinama, da mi nije stigla poruka iz vlaka : „Za Beograd, Za Beograd!“, od sina, koji s društvom od tridesetak dragih ljudi iz cijele Lijepe naše, od Imotskog i Brača, Pule i Zagreba, „tamo putuje“... u susret Novoj 2011.oj. Sretno vam bilo, djeco moja draga!  (31. 12. 2010. 14:26) |
