Duša poljupca
Tvoje se lijepo tijelo u daljinu skrilo,
ali punim svoje ruke tvojom bjelinom,
jer kad ga udahnem izustim osmjeh sna.
U danima nagomilanih bijelih vjetrova,
tamo negdje na nebu s tobom zadrhtim
i umjesto cvijeća, u tebi oblake berem.
Mila, živim te, drugo ništa nema smisla,
a zbog nježnosti s kojom izdaleka stižeš
vjeran sam mirisu tvoje svilene kože.
U sjenama šuštavog lišća usnulog mjeseca
neopisivo žudim za tvojim postojanjem
i kao leptir prolazim kroz dušu poljupca.
Bezbroj si puta moja usta medom ljubila,
zato zvuk tvog opojnog crvenila i slijedim,
jer tiho natapa i zauzima njihov pejzaž.
U godini zamornih čekanja što šeću u meni
moj se dah ponovno diči imenom vremena
iz kojeg izrastaju bezbrojni tvoji zagrljaji.
Kad tako progovoriš dugom u mom biću
i svojim glasom, tom glazbom svih boja
odneseš plave kiše moga djetinjeg sjećanja,
u mirnim kristalima prosinca osjećam
kako udvostručuješ ljubav moga svemira
ne bi li me utkala u vječno svjetlo zvijezda.
Lijepo je, ljubljena, raspletati nevidljivost,
krasno kad tvoje srce pleše mojim tijelom,
a ti poda mnom ispružena razgrćeš noć.
U vatri tvojih prstiju još je ljepše gorjeti,
pa kroz tebe nastaviti hodanje mjesečinom,
i tvoje slatko lelujanje cijediti u krvotok.
Divno je plamtjeti paperjem iznad tebe,
uranjati krilima anđela u pitka milovanja
i horizontom tvojih leđa prostirati ljuljanje.
U naručje ljubavi unijeti svojim rukama
i plamenim dodirima voljeti tvoja bedra,
da umjesto silnog neba, u sebi doživiš mene.
Zal Kopp
Danas sam malo pobrkala „red“ prateći anatomiju raspoloženja. No, vratit ću se ja na sve ono što se ne smije preskočiti...
Post je objavljen 13.12.2010. u 15:40 sati.