MALI SUNCOKRET
13.12.2010., ponedjeljak
LEĐADuša poljupca Tvoje se lijepo tijelo u daljinu skrilo, ali punim svoje ruke tvojom bjelinom, jer kad ga udahnem izustim osmjeh sna. U danima nagomilanih bijelih vjetrova, tamo negdje na nebu s tobom zadrhtim i umjesto cvijeća, u tebi oblake berem. Mila, živim te, drugo ništa nema smisla, a zbog nježnosti s kojom izdaleka stižeš vjeran sam mirisu tvoje svilene kože. U sjenama šuštavog lišća usnulog mjeseca neopisivo žudim za tvojim postojanjem i kao leptir prolazim kroz dušu poljupca. Bezbroj si puta moja usta medom ljubila, zato zvuk tvog opojnog crvenila i slijedim, jer tiho natapa i zauzima njihov pejzaž. U godini zamornih čekanja što šeću u meni moj se dah ponovno diči imenom vremena iz kojeg izrastaju bezbrojni tvoji zagrljaji. Kad tako progovoriš dugom u mom biću i svojim glasom, tom glazbom svih boja odneseš plave kiše moga djetinjeg sjećanja, u mirnim kristalima prosinca osjećam kako udvostručuješ ljubav moga svemira ne bi li me utkala u vječno svjetlo zvijezda. Lijepo je, ljubljena, raspletati nevidljivost, krasno kad tvoje srce pleše mojim tijelom, a ti poda mnom ispružena razgrćeš noć. U vatri tvojih prstiju još je ljepše gorjeti, pa kroz tebe nastaviti hodanje mjesečinom, i tvoje slatko lelujanje cijediti u krvotok. Divno je plamtjeti paperjem iznad tebe, uranjati krilima anđela u pitka milovanja i horizontom tvojih leđa prostirati ljuljanje. U naručje ljubavi unijeti svojim rukama i plamenim dodirima voljeti tvoja bedra, da umjesto silnog neba, u sebi doživiš mene. Zal Kopp Danas sam malo pobrkala „red“ prateći anatomiju raspoloženja. No, vratit ću se ja na sve ono što se ne smije preskočiti... |
Hvala Đorđe! 
