MALI SUNCOKRET
28.12.2010., utorak
POSLJEDNJI RAZGOVOR
(30.11.2008. 18:14)
MALIGNO Provela sam prijatno veče s prijateljima. Spremala sam se dugo za odlazak u njihov dom zbog riječi-maligno. Proljetos smo veselo planirali zajedničko ljetovanje, izlete, susrete...i onda ih je zaskočila riječ koja svima oduzima dah i život postaje sasvim nešto drugo nego što je bio dan prije. Namjestila sam osmijeh srdačnosti, bezbrižne opuštenosti, kontrolirajući razgovor i usmjeravajući ga prema onom što oni žele i očekuju od nas. Iako sam i sama slaba nakon provale pirata u moje misli i srce, strah koji me danima ne napušta lagano se počeo topiti pred snagom straha te žene od 51.god, koja se upravo vratila s kemoterapije. Pokazivala je hrpu nalaza, pričala o ljudima s kojima je dijelila bolničku sobu i brige, kao vojnici kolač i cigaretu, žalila se na lijek koji joj ne prija, ali skuplji ne moze dobiti; lijek koji znači život, ali više od tog...nadu. U jednom momentu je pokazala grudi, velike, nekad sigurno lijepe, čak ni sad ružne...sve je to izgledalo samo kao staklom posječena ruka ili noga puna ožiljaka. Izmjenjena slika stvarnosti, obojena malignim, uživo. Njeni podočnjaci su svakih deset minuta postajali sivlji, glas tiši, lice blijeđe, pogled se udaljavao od nas u neki njen svijet, meni dalek i pored iskrene želje da mi ga približi, da joj pomognem. Činilo mi se da je već otišla negdje, iako se tamo ne ide po logičnom ili željenom redu. Rastali smo se tiše nego pri dolasku. Dok se upaljen auto grijao i brisačima skidao inje sa stakala, lagano drhteći od zime i tihe jeze, rekla sam mužu: »Drago mi je što smo ih vidjeli. Pitala sam se kako ću joj pomoći...možda i jesam, ali zasigurno u ovom trenutku znam da je ona pomogla meni». NIKO NE ŽIVI VEČITO, BRATE, I NIŠTA NIJE DUGOG VEKA. UPAMTI TO I LIKUJ. ŽIVOT JE NAŠ HALAPLJIV, ŽELJE SU NAŠE SMELE, JER VREME ZVONI ZA RASTANAK. BRATE, POMIŠLJAJ NA TO I LIKUJ. ŽIVOT JE NAŠ KRATAK; SAMO NEKOLIKO DANA POKLANJA LJUBAVI. DA TREBA RADITI I PATITI SE, ŽIVOT BI BIO BESKRAJNO DUG. SLATKA JE LEPOTA ZA NAS, JER IGRA PO ISTOJ VESELOJ ARIJI KAO I NAŠ ŽIVOT. ZNANJE JE SKUPOCENO ZA NAS, JER NEĆEMO IMATI NIKAD VREMENA DA GA DOVRŠIMO. SVE JE UČINJENO I REŠENO NA VEČNOM NEBU. ALI ZEMALJSKO CVEĆE OBMANE ODRŽAVA SMRT U VEČNOJ SVEŽINI. BRATE, POMIŠLJAJ NA TO I LIKUJ. Rabindranat Tagore DANAŠNJI PUCANJ ZAZVONIO JE TELEFON. O ONOM ŠTO SAM ČULA, PISAT ĆE NOVINE. ONO ŠTO NEĆE ZNATI NITKO OSIM MENE I TEBE, ČIJA ŠUTNJA ODLAZI U VJEČNOST, PITANJA SU KOJA SI MI JUČER U 11,30. UZ BOŽIĆNU ČESTITKU POSTAVILA: Kad se vidimo? Gdje ćete za doček Nove? Što se to fino doručkuje? BILA SI VESELA. GLASNO SI SE SMIJALA KAD SAM TI REKLA DA SMO ZA BOŽIĆ PILI TVOJ TRAMINAC. NISAM TI STIGLA REĆI DA MI SE CVIJET OSUŠIO. ALI OSTAO JE ONAJ KOJI SI MI LJETOS POKLONILA. KAD SI MI PRIČALA JEDNOM DA TI NEDOSTAJE ZAGREB I KAZALIŠTE, SMIJALA SI SE NA MOJE RIJEČI DA ZBOG ZVUKA PIŠTOLJA KAO REKVIZITA DRAME NE ODLAZIM ZADNJIH GODINA U KAZALIŠTE. JOŠ SI SE VIŠE SMIJALA KAD SAM TI UZBUĐENO OBJAŠNJAVALA DA NE PAMTIM PREDSTAVU ČAK NI U „KOMEDIJI“ KOJA NIJE ZAČINJENA PUCNJEM. NIKAD NEĆEMO SAZNATI ZBOG ČEGA JE JEDAN STVARNI METAK ODUZEO TVOJ ŽIVOT. I NE SAMO TVOJ... ZBOGOM GOCO, MOJA DRAGA PRIJATELJICE. |
Hvala Đorđe! 
