MALI SUNCOKRET
31.01.2010., nedjelja
SNIJEG MI DOBRO STOJI
Gotovo sam zaboravila kakav je snijeg koji pada 30.sati. Kako je lijepa i svečana nedjelja pod snijegom.
Izvlači iz mene neku pritajenu radost koju nosim, tihu kao misao. I dobro mi „stoji“. Ispratimo s njim ovaj dugi siječanj; poželimo KAUBOJIMA žuto zlato; i, pustimo da majstori još malo pričaju o tom: „Pošto su vodili ljubav, Ka i Svila su, zagrljeni neko vreme ostali da leže potpuno nepomični. Čitav je svet bio tako tih, a Ka tako srećan da mu se učinilo da je prošlo mnogo vremena. Samo zbog tog razloga, spopade ga neko nestrpljenje, pa skoči iz kreveta i pogleda kroz prozor. Kasnije će razmišljati o tom da je ta duga tišina bila najsrećniji trenutak njegova života i pitaće se zbog čega je, izašavši iz Svilinog naručja, prekinuo taj jedinstveni trenutak sreće. Zbog neke užurbanosti... ................................. Kasnije će Ka pomišljati i da je najsrećniji trenutak u svom životu prekratio jer nije mogao da izdrži preteranu sreću. Ali u prvi mah dok je ležao u Svilinom zagrljaju i nije znao da je toliko srećan, u njemu je vladao neki spokoj, a to je bilo toliko prirodno da je i zaboravio bio zbog čega mu je život ranije bio nešto između osećanja zlopaćenja i uznemirenja. Taj spokoj ličio je i na zatišje pred PESMU, s tim što bi se, pre no što pesma dođe, čitav smisao sveta ukazao potpuno ogoljen, a on bi osetio neko ushićenje. Unutar ove sreće takvog prosvetljenja nije bilo - bilo je neke jednostavnije i detinjastije čistote: kao da je smisao sveta trebalo da iskaže naglo poput deteta koje tek uči reči. -Čovek dok je srećan, ne zna da je srećan. Godinama kasnije zaključio sam da sam kao dete bio srećan. U suštini, nisam. Ali nisam bio ni nesrećan kao u potonjim godinama. U detinjstvu me nije zanimalo pitanje - biti srećan. .................................. Vratio se u krevet i snažno obgrlio Svilu s leđa. „Ima jedna radnja u čaršiji“, reče. „Puštali su jednu jako staru pesmu Pepina Di Kaprija koja se zove 'Roberta'. Gde li su je našli?“ U sobi je Ka popušio cigaretu gledajući napolje kroz prozor. Sneg više nije padao; na pustoj, snegom prekrivenoj ulici, obasjanoj bledom svetlošću uličnih svetiljki, vladao je nekakav umirujući nepokret. Ka je veoma dobro znao da je spokoj koji je osjećao imao mnogo više s ljubavlju i srećom no s lepotom snega. ................................... Neko je pokucao na vrata. Ugledavši pred sobom Svilu, Ka se pomeo. „Samo o tebi razmišljam, ne mogu da spavam“, rekla je Svila kad je ušla. Ka je znao da će do jutra voditi ljubav... Bilo mu je neverovatno - moći zagrliti Svilu, a ne premetnuti se kroz agoniju čekanja! Dok se te noći sa Svilom voleo, shvatio je Ka da postoji neko mesto i dalje od sreće, da mu sve dosadašnje životno i ljubavno iskustvo nije dovoljno da oseti taj predeo van vremena i strasti. Prvi put se u životu osetio toliko smirenim... Njegovo je telo, dok je vodio ljubav sa Svilom napredovalo uz njenu harmoniju, otkrivši neku melodiju za koju Ka pre toga nije ni znao da obitava u njemu. S vremena bi na vreme sveo oči i, i u snovima što nose rajski dah letnjeg raspusta, ugledao bi sebe kako trči, osetio bi kako je besmrtan, kako u avionu koji pada jede jabuku kojoj kraja nema, budio se njušeći Svilinu toplikastu kožu koja miriše na jabuku, u svetlosti što je dopirala spolja blagonarandžasta i u boji snega, izbliza bi se zagledavao u Sviline oči, a kad bi video da je budna, da i ona njega ćutke posmatra, osećao je kao da su opruženi poput dva kita što se jedan uz drugog odmaraju u plićaku i shvatio je tada da leže s rukom u ruci. ......................... Očaran neverovatnom krasotom krupnog snega što je padao budeći svojevrsni doživljaj običnog a magičnog ponavljanja, sasvim usporavajući na ćoškovima zaleđenih pločnika veoma lagano se spustio niz Ataturkov bulevar. U potonjim će se godinama pitati zbog čega će lepotu snega u Karsu, prizore što ih je video lutajući zavejanim trotoarima grada - tamo negde dole troje dece guralo je sanke uz uzbrdicu, a u izlogu fotografske radnje „Svetlost“ odbleskivalo je zeleno svetlo jedinog karskog semafora – zauvek u sebi nositi kao žalosne i nezaboravne RAZGLEDNICE.“ (Orhan Pamuk, Sneg) |
30.01.2010., subota
ASOCIJACIJE
I.
II. III. Naši HVATAČI...u žitu... Kukolj ost'o. A tko je mazn'o žito? IV. EXLUZIV |
J.D.SALINGER ( 01.01.1919.- 27.01.2010.)„Prva prava ljubav bila mu je u Oona O'Neill, s kojom se redovito dopisivao, i bio je nemalo iznenađen kad se ona udala za Charlesa Chaplina, koji je bio mnogo stariji od nje.“(W.) „Kada umrem jednoga dana, nadam se da će netko imati toliko soli u glavi da me jednostavno baci u rijeku. Bilo gdje, samo ne na prokleto groblje. Da mi ljudi nedjeljom dolaze i stavljaju hrpe cvijeća na trbuh i sva ta sranja. Pa tko želi cvijeće kad je mrtav? Nitko“. (J.L.) |
29.01.2010., petak
STUDIO BDUŠKO RADOVIĆ, pesnik, pisac, novinar, aforističar i TV urednik, je rođen 29.novembra 1922. godine u Nišu. Bio je glavni urednik "Pionirskih novina", urednik Programa za decu Radio-Beograda, urednik Programa za decu Televizije Beograd, urednik lista "Poletarac", novinar "Borbe" i od 1975. godine bio je urednik Studija B. Umro je 16. avgusta 1984. godine u Beogradu. Najširoj publici je poznat po aforizmima kojima je budio Beograđane na talasima Radija "Studio B", koji su kasnije objavljeni u tri knjige "Beograde dobro jutro". Neke od njegovih pesama su postale hitovi za decu u izvođenju Dečijeg hora "Kolibri": • Mrak • Šta je na kraju • Pesma o mleku • Tatin muzičar • Zdravica (Sve što raste htelo bi da raste...) Poznatija dela • Kapetan Džon Piplfoks (1953), radio-igra • Poštovana deco (1954), pesme • Smešne reči (1961), pesme • Pričam ti priču (1963), pesme i priče • Na slovo, na slovo (1963-1965), televizijska serija • Če, tragedija koja traje (1969. sa M. Bećkovićem), poema • Vukova azbuka (1971), pesme • Zoološki vrt (1972), pesme • Beograde, dobro jutro 1 (1977), aforizmi • Beograde, dobro jutro 2 (1981), aforizmi • Ponedeljak, Utorak, Sreda, Četvrtak (1983), poezija i proza za decu u četiri knjige • Beograde, dobro jutro 3 (1984), aforizmi. Dela ovog autora prevođena su na sve značajnije svetske jezike. Radović je dobitnik naših najuglednijih nagrada: Neven, Mlado pokolenje, Nagrade Zmajevih dečjih igara, Nagrade Sterijinog pozorja, Sedmojulske nagrade, kao i diplome Međunarodne organizacije za dečju književnost Hans Kristijan Andersen. Poznati aforizmi • „Roditelji tucite svoju decu čim vidite da liče na vas.“ • „Teško je biti dete i biti dobar.“ • „Ako rešite sve probleme svoje dece, oni neće imati drugih problema sem vas.“ • „Imati prijatelje, to znači pristati na to da ima lepših, pametnijih i boljih od vas. Ko to ne može da prihvati, nema prijatelja. (Vikipedija) |
TOPLA ZIMSKAI dok ga gledam zamišljenog kako šuti, često se sjetim, posebno u zimskim noćima kada mrak beskonačno traje, priče o dvanaestogodišnjem dječaku i njegovom putu u Beograd. Zime su nekad bile hladnije, a Božići snježni, pa me večerašnja hladna noć vraća snažnije u tu priču slušanu od svih članova obitelji uz različite detalje, ali jednako čuđenje. Dan pred Badnjak vratio se iz škole nešto ranije smrznutih nogu i ruku od pet kilometarskog pješačenja. Dok se grijao uz peć mislio je kako će nakon jela na sanjkanje ako mu otac ne dodijeli kakav bitan zadatak, pa onda u Crkvu. Otac je šišao susjeda, a majka je završavala ručak i usput se žalila susjedu kako su tek danas dobili novac za prodane prasce i svinje i da više ne stigne za Novu godinu poslati kćeri nešto od tog u Beograd. Volio je on svoju sedam godina stariju sestru i već dva Badnjaka pomalo tugovao što nisu zajedno. Ali, uživao je pričati drugovima da njegova sestra studira jezike i da je na fakultetima raspust puno kasnije. Znao je da to kod onih koji slušaju daje neku posebnu važnost njemu, a i bila je to priča koju su oni tad mogli samo od njega čuti. Kad mu je prvi put pala na pamet misao, morao ju je brzo izreći, jer je vremena bilo malo. Čekao je da susjed ode i rekao: Ja ću ići u Beograd. U tom dijelu priče, na moje redovno pitanje da li su se roditelji šokirali, on bi rekao: Pa i nisu, nije bilo vremena. U sivom koferčiću, bila je spakirana svježe zaklana guska i kutija za cipele napunjena božićnim kolačima. I vjerojatno nešto za pregristi u putu, a u jednom od najdubljih džepova novac za sestru. Put je bio dug; natrag u gradić pješke, pa vlakom do Banove J. gdje se čekao vlak iz Zagreba za Beograd. U pred ponoćnim satima je stigao u nepoznat veliki grad i to mu se činio lakši dio puta. Trebalo je stići do Zelenog venca, a ne znati što je to; trebalo je presjesti na Bežaniji do Surčina, i sve to obaviti do ponoći kada prestaju voziti autobusi. Jedino je znao da će kuću lako pronaći, jer se ona mora vidjeti gdje god da je surčinska stanica. Slušajući na kolodvoru česte povike: nosač, nosač...snašao se i pozvao jednog. Na pitanje, kuda? Rekao je: Zeleni venac! Okolo ili poprijeko? Odgovorio je da žuri. Imao je vodiča za 20. dinara. I penjući se kroz snijegom prekrivene vrbe i šipražje, rasterećen koferčića zgledao se naokolo ne bi li vidio što od tog velikog grada o kom je sestra toliko pričala. Padao je gust snijeg, rijetka svjetla su žmirkala i tim putem poprijeko, činilo mu se kao da je na selu, i sve mu to nije ličilo na grad Zagreb u kom je jednom bio na kratkom izletu. Isplatio je nosača i čekajući na pravom mjestu, dočekao je autobus i presjeo na pravi i kratko nakon ponoći uputio se prema tornju crkve koju je bez problema pronašao. Otvorio visoku kapiju i radujući se što vidi svjetlo u kući stidljivo pokucao na masivna hrastova vrata. Bila su to vrata kancelarije pravoslavnog popa, povezana sa sobama za stanovanje iz kojih su se čuli veseli ženski glasovi. Čovjek s crnom bradicom otvorio je vrata i začuđeno gledao dječaka koji je objašnjavao da je došao sestri koja tu stanuje sa svojom prijateljicom čiji je stric bio baš taj pop. Slušajući ga s blagim osmjehom rekao je kako će to za Katarinu biti božićni poklon i otišao ju pozvati. Kada u priči dođemo do tog koliko se sestra iznenadila i kako je prvo otišla na kapiju provjeriti tko ga je doveo, a tek onda ga grlila i ljubila, napravimo pauzu, svaki put... Bio je to jedan od najljepših Božića u njegovom životu i jedan od najneobičnijih katoličkih Božića u kući pravoslavnog popa u Surčinu. Sjećao se mirisa kolača u pećnici i riječi hvale za one koje je poslala njegova majka. S tom mišlju i mirisom je zaspao u sestrinom krevetu ostavljajući iza sebe njihov još radosniji smijeh i svoj dug i sretan dan. Nitko nije tad slutio da će jednom, nakon uspješno položene prve godine veterine u Zagrebu otići na željeni fakultet u taj drugi veliki grad i u njemu provesti dvanaest godina svog života. Nije tad mogao znati da se nedaleko od Zelenog venca nalazi hotel Moskva u kom će često u budućem životu čekati ponoć da odsluša 80. godina starog violinistu dok svira uvijek istu pjesmu za kraj. Tko je mogao znati da će meni u tom hotelu staviti zaručnički prsten na ruku uz zvuke Mozarta i poklon knjigama Dostojevskog na stolu. I da će me jednog dana odvesti u Zagreb; i da će mi jednom, u svojoj staroj, rodnoj kući pričati o tom kako je dvanaestogodišnji dječak krenuo iz te kuće, jedne hladne zime uoči Božića, na put u Beograd. I da ću ga ja uvijek isto pitati: Kako te nije bio strah! (priča je istinita; likovi provjerljivi; svjedoci uglavnom živi) |
28.01.2010., četvrtak
A PRIJATELJI ?
A gdje su bili prijatelji?
U tom prvom dijelu mog zagrebačkog života, bilo ih je...Bilo je i moćnih, ali nemoćnih da meni pomognu. Ti su se najviše trsili, jer ih je štitio položaj u njihovoj branši, status...ali eto, nisu imali širi utjecaj. Teško se odričem prijatelja i kada uzajamno griješimo. U prijateljstvu, kao i ljubavi, uvijek „neko ljubi, a neko podmeće obraz“. Kada sam shvatila da mnoge ustupke i usluge činim dragim ljudima iz svog zadovoljstva, nisam više čekala da mi se vrati istom mjerom, izuzev kada mi je stvarno bila neophodna pomoć. E, tad ju nisam ni dobila...Naravno da je boljelo. Postojala je jedna teta, moćna i kao stvorena po shemi: rođo, zemljak, prijatelj. Uz to što je bila tetka moje prijateljice iz djetinjstva, bila je šefica jednog od mjesta gdje sam se mogla zaposliti u struci; i još moja zemljakinja. Keks kombinacija! Iako sam ja znala razloge zašto moja prijateljica ne radi u „njenoj“ firmi kao nikad realizirani student PMF-a, i još puno tog, očekivala sam pomoć. Kada danas mislim o velikodušnosti njenih pokušaja, pitam se, kako ju još tad nisam poslala dođavola, nego sam čekala da prođu godine do ružnog kraja. Nikad me nije upoznala s tetkom, a možda joj nikad nije ni rekla da postojim. Jer, argumenti koje je koristila, i danas, kao i onda, zvučali su apsurdno. Naime, prva varijanta je bila da bih posao trebala platiti 2 000.DM, što i nije bio nekakav kredit, ali su bile 4. muževe plaće i veliki novac za čovjeka koji nije imao mogućnost da svoj rad naplati u devizama, kao njen muž; to je bio ogroman novac za mene, kojoj otac nije mešetareći zbavio stan u velegradu i napravio kuću u provinciji živeći u podstanarstvu, da bi ju nakon njegove smrti pretvorila u devize i lagano putovala svijetom krckajući po malo njegovu žrtvu. Vjerujući kako ljudi stoje iza svojih riječi, muž i ja smo, u kreditima do grla, ozbiljno počeli raditi na realizaciji novog. Pretpostavljam da je to moju prijateljicu iznenadilo, poznavajući otprilike naše financijsko stanje, pa je dodala još jednu, apsurdno otegotnu okolnost. E, sad je teta postala LEZBIJKA, te mi ona, iskreno i nadasve prijateljski savjetuje da bježim od nje. Nisam znala zašto bi to smetalo bilo kom ili imalo veze sa mnom, ali je tema mog zaposlenja definitivno dobila poklopac koji se više nije otvarao. O teti se u kasnijim godinama našeg druženja puno razgovaralo; izgovorene su mnoge ružne stvari, čak joj je i ime bilo „opasno“; ali se nikad više nije reklo da je bila potkupljiv socijalistički kadar homoseksualnih sklonosti. Pa mi ni danas nije jasno, zašto svoju prijateljicu još tad nisam poslala dovraga. Priuštila bih si gušt, a uštedjela svoje dragocjeno vrijeme koje sam potrošila na nju. |
27.01.2010., srijeda
27. 01.Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Ovaj dan, 27. januar, ustanovljen je 1. novembra 2005. godine rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. |
PORAZI, VEZE I BEZVEZE
Kad bi prijatelji mojih prijatelja znali što ovi pričaju o njima, bilo bi jednako strašno kao kada bih ja saznala što moji prijatelji svojim prijateljima pričaju o meni.
Nitko nije uspio točno odgovoriti na pitanje kakav vam je muž rod. Zna se šta je prijatelj, kum, jaran, rođo i zemljak. Zna se tko vam je najbliži, bliži i daleki rod...ali muž? Muž je muž. Kako sam dvanaest godina u staro doba nezaposlena čamila na burzi rada bez pomoći ove prve značajne skupine, naravno i druge, oslonila sam se na jedini mi rod, muža. I kada sam se napokon, zasluženo, pomislih ja, zaposlila vizavi njegova ugleda, ode sve bestraga. Nisam više išla na burzu; godinama sam čamila u kući u novom dobu i opet pratila u stopu uspon mog jedinog roda, muža. Kako je on nelako, ali umješno prebrodio vrijeme tranzicije, pokušah se i ja uvući u polu obrtničku shemu njegovog poslovanja, pa uspješno završih prigodni tečaj s upisom novog zvanja u staru radnu knjižicu bez staža. I kada je sve bilo spremno za start, podsjeti me on, ne bez straha, na „naš slučaj“ i rekosmo na glas: ne ponovilo se. Jebeš moje pare. Možemo mi i ovako. I ponovismo ono od nekad: nek' im (san) bude kao nama! tad. Jer, muž je muž. I nije ti ni rođo ni kum, a moj meni ni zemljak. I opet ja ostadoh ekonomski nesamostalna, neostvarena, „bogu iza nogu“, a mužu za leđima...ili na leđima, ha ha. Čeprkam, kemijam, nekad tugujem, nekad se radujem, i sve zbog istog. Ma jok... ne zbog onog baksuz, pehista, ugursuz...nego...bezveze! Neki mi zamjeraju, a neki kažu: blago tebi! Ovo bi u sretnim zemljama bila priča o porazu, ali u "poraženim", priča sa sretnim krajem. Ujedno, zgodan podsjetnik na to kako ste vi došli do posla koji ste željeli. |
26.01.2010., utorak
ŠEVA BEZ RAJSFERŠLUSAERICA JONG je tu želju nazvala „ševa bez rajsferšlusa“ ; pričala je o tom koliko žena u svojim postupcima teško prelazi onu nevidljivu, ali mentalno vrlo čvrstu granicu koja ju razlikuje od muškarca. Prepustiti se nagonu i voleći ga i poštujući, predati mu se. Voditi ljubav u kratkom susretu, „nabrzaka“, na neobičnom mjestu, sa nepoznatim muškarcem ne tražeći više od impulsa koje ti je tijelo poslalo. I pri tom ne biti pijan, nego opijen fizičkom privlačnošću osobe i trenutka koji samo tad postoji. Imati priču i užitak bez nastavka. Ne tražiti više od onog što ti samo taj trenutak može dati. Bila je to jedna od tema njenog romana STRAH OD LETENJA i dosta eksploatirana teza kako ono što je muškarcima radost i prednost, ženama je dilema i stega s dimenzijom etičkog. Ne ulazeći u podrobne psiho-fizičke i sociološke analize, postavilo se jasno pitanje ZAŠTO... ČEMU odustajanje od istinske prirode. Ericin roman o ženskoj seksualnosti sam pročitala prije 30. i nešto godina, a onda ponovo prije 20. i nešto. Kako sam podosta tog zaboravila, pitam se ima li potrebe još jednom ponoviti isto s obzirom da, nažalost, nemam kćer kojoj bi trebao savjet. A vjerojatno bi joj rekla isto ono što sam i sinu: „Dijete moje, ništa me ne pitaj...“nisam pametna“!“ Volim ovaj film. |
25.01.2010., ponedjeljak
    |
TOŠE 2010.*S*R*E*T*A*N* *T*I* *R*O*Đ*E*N*D*A*N*, *D*J*E*Č*A*Č*E*.............. |
24.01.2010., nedjelja
NEPRETENCIOZNOJutros su me dočekala dva opširna SMS-a od osobe koju volim i cijenim. Pored naših svakodnevnih priča o zdravlju i vremenu koje utječe na krhko nam raspoloženje, i svemu onom što više ne možemo promijeniti, a žalosti nas...bude tu i priče o lijepom što nas raduje. Pokušat ću izdvojiti ponešto od tog: „Pročitah kolumnu ... Dah mi se presjecao, srce zalupalo, došlo mi da na glas zajaučem. Umro je na vrijeme da ne vidi.. Hvala autoru, zaboravi sve što si mu zamjerila...progledao je na vrijeme, da bi i mi gledale zajedno s njim.“ .................................. „joj, mila, ispreplele nam se poruke...zahvati me euforija kad me uputiš na ove adrese, svu me strese, sjeti, podsjeti...“ ................................... Pijem kavu i  u snježno nedjeljno jutro, pročitam nekoliko puta...zagladam se kroz svjetlucavo staklo prozora i, pomislim:kako već poduže čuvam svoj „prilog“ temi koji nisam znala gdje smjestiti nakon one priče o davnoj književnoj večeri u mojoj kvartovskoj knjižnici...možda je ovo prava prilika. DRAGUTIN TADIJANOVIĆ (1905. – 2007.) PRIJATELJSTVO RIJEČI Otkako znam za sebe S riječima prijateljujem Riječi su moja muka Riječi su moja radost Riječi su moje prokletstvo Riječi su moja utjeha Riječi su život moj Otkako za sebe znam S njima prijateljujem. Zagreb, Gajeva ulica 2a, 3. listopada 1981. NA GROBU PRIJATELJA Uspomeni Jure Kaštelana Dođoh na grob tvoj. Ploča S tvojim potpisom. I sunce. A uokolo sami grobovi, Grobovi s imenima, tuđi. Pomislih: Gdje li su jablani, Oni iz tvojih pjesama, Da pratnja ti budu i ovdje U pustoj vječnosti tvojoj? No, sjetih se da je dosta Srcu čovječjem malo ljubavi, Kitica cvijeća, riječ prijatelja. A koliko njih, koliko ljudi, U ovo grabežljivo, krovoločno doba, Nemaju ništa, ni svoga groba. Vratih se spuštene glave, uprte u Zemlju. Zagreb (Gajeva 2a), 4. kolovoza 1991. nedjelja JURE KAŠTELAN (1919. – 1990.) Čarobna frula Javi se u meni riječ I brizne kao voda živa. O uzak mi je ovaj svijet Za oganj što ga čelo skriva. Ne znam mu izvor. Neznan zvuk Zvijezdano u meni zvoni. O uzak li je neba luk za krilo što ga nemir goni. Jablani Prema osnovnoškolskoj zadaći U mome selu ima puno jablana. Oni rastu uz potoke i uz rijeke, u vodi se previju ko jegulje. Moje je selo lijepo, jer ima jablana. Jablani su visoki do neba. Mene majka zove, mene majka voli: jablane, evo ti vode, jablane moj. Najviše jablana ima u mome selu u njima se tice gnijezde u njima se zapliću oblaci i zvijezde kroz njih jezde. Volio bih da me voliš Volio bih da me voliš da budem cvijet u tvojoj kosi. Ako si noć, ja ću bit zora i bljesak svjetlosti u rosi. Volio bih da me voliš i da svi dani budu pjesma. Ako si izvor i ja ću biti u živoj stijeni bistra česma.   |
SVIJET SLAVNIHI. Richard Gere na duhovnoj obnovi Dalaj Lame 07.01.2010., 17:25 Richard Gere ovih je dana na duhovnoj obnovi Dalaj Lame u Indiji. U svetom gradu Bodh Gayi predvodio je marš sa svijećama u kojem je sudjelovalo više od 500 budističkih redovnika. Richard Gere Marš budista je posvećen miru i nadi u svijetu, a očekuje se posjet oko 50 tisuća ljudi iz cijeloga svijeta. Ova holivudska zvijezda je bliski sljedbenik tibetanskog duhovnog vođe, a bavi se i humanitarnim radom vezanim uz AIDS i siročad iz Indije koju često posjećuju. 'Mislim da ljudi svih tradicija u svojim srcima znaju da smo svi zaista braća i sestre, bez obzira koliko su nam mozgovi veliki. Ako smo živa bića, onda smo zbilja ovdje zajedno i putujemo cestom života zajedno, kao braća i sestre. Zato sam jako zahvalan što sam ovdje, jer nije kako sam očekivao. Ovo je zaista nešto sasvim neobično', izjavio je Richard Gere. ……………………………. Najpoznatiji celebrity budist i dalje je Richard Gere, koji je za budizam ono što je Madonna za kabalu; Gere je organizator mnogih predavanja u SAD-u te intimus Dalaj-lame. Russell Simmons, hip hop mogul i vlasnik Def Jam Recordsa, poznat je po svojoj javnoj privrženosti budizmu, a tu su i brojni glumci i glazbenici koji su izrazili svoja budistička opredijeljena, kao što su: Harrison Ford, Tina Turner, Keanu Reeves, Steven Seagal, Leonard Cohen, Michael Stipe, Adam Yauch, Uma Thurman, Orlando Bloom... II. Jačanje veza država u duhu pravoslavne tradicije: Prestižno rusko priznanje Emiru Kusturici 21. 01. 2010. • 23:17 - Emir Kusturica jedan je od ovogodišnjih dobitnika nagrade Međunarodnog fonda pravoslavnih naroda. Režiser je nagradu primio u Moskvi, u hramu Hrista spasitelja, a uručio mu je patrijarh moskovski i cijele Rusije Kiril. Patrijarh Kiril izjavio je da je Kusturica ne samo veliki srpski režiser, već i intelektualac koji je svjetovno i komercijalno podredio duhovnom. On je istakao da Kusturičino stvaralaštvo nije zasnovano na komercijalnoj osnovi, već da režiser "razmišlja o čovjeku u širem smislu, o prirodi i sveukupnosti". Ruski patrijarh dodao je i da dijela režisera doprinose uzajamnom razumijevanju među kulturama. "Izuzetno sam iznenađen i sretan zbog nagrade koja podstiče ideju duhovnosti. Na mene su uticali radovi Dostojevskog, iz romana "Braća Karamazovi" izvukao sam sva pitanja života, smrti i dubine ljudske duše", rekao je Kusturica. ......................................... “Iskreno da vam kažem, iznenadili su me predsjednik Medvedev i patrijarh Kiril, koji su i te kako upoznati s mojim radom i vole moje filmove. S Kirilom sam razmijenio mišljenje i o filmu 'Avatar' koji je nedavno gledao”, rekao je Kusta. Moj dojam: Sudeći po broju komentara iza ove dvije siječanjske vijesti, zanimanje za Emira Kusturicu je “u nas” znatno premašilo želju da kažemo riječ dvije o maršu Richarda Gerea. |
23.01.2010., subota
MOJ FILMSKI PARPričala sam o tom koliko volim Roberta Redforda i sve što on radi. I sve što „mi radi“, ha ha, desetljećima bez izuzetaka. I sasvim slučajno, pade mi sinoć na pamet Sharon Stone, koju uz Michelle Pfeiffer posebno volim. Vidim ih danas blizu u vijestima, pa rekoh, da ih spojim ...kad ih već nisu spojili kao filmski par. A čudi me to! Jer, kad bljesne nova holivudska ljepotica, a ona je to nakon „Sirovih strasti“ i „Slivera“ svakako uspjela, nastane, s oproštenjem na izrazu, „redaljka“ najznačajnijih faca velikog ekrana. Malo užitka nije na odmet, zar ne? |
22.01.2010., petak
TKO GDJE KAD ZAŠTO KAKOIma jedna naša novinarka koja živi i radi vani (blago njoj) i koja nam često servira vijesti „iz zraka“, već bajate, ukiseljene, nezanimljive, jednako kao i izraz njenog lica dok ih šalje u svoju siromašnu domovinu. U istom kontekstu ponekad najvažniju vijest tako nespretno formulira, da se ja malo zastidim pred pogledom svog TV-a; večeras je rekla kako je stanovništvo Haitija naviklo „na malo“, pa i to što radi jedna pekarnica i nijedna trgovina, velika je sreća za njih. Možda je i mislila drugačije, ali je njeno pojavljivanje prekratko i preskupo da bi ostavilo prostora za ono između redova njenih informativno pjesničkih bravura. Ponekad poželim da ju „zaborave“ kao njenog izuzetno sposobnog kolegu kojeg su u vremenu kada su mu oduzeli emisiju zbog tzv. Greške, poslali u daleke i opasne zemlje u kojima se ratuje i prestali se zanimati što bi on imao reći o stvarnosti tog podneblja, dok zajapuren stoji na tlu rata. A meni je nedostajao... Vijest o humanitarnom učešću holivudskih zvijezda, bila je zanimljiva glede pompoznih novčanih priloga; o našim donacijama, manje. Posebno me dirnuo humanitarni koncert u organizaciji Haićanina Wyclef Jeana i odaziv mnogih popularnih imena današnjice. |
"žeravica u loncu"TONI MORRISON dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 1993. godine, Pulitzerove nagrade te nagrade National Book C.C.A. Dosad je napisala devet romana. „Djelo T.M. sasvim je posebno.“ „Uzbudljiva zvijezda na nebeskom svodu.“ „Kad Morrison piše najbolje, u njezinoj prozi osjetite odvijanje povijesti.“ ----------------------------- „Krećući prema uskom putu, okrenuo je Reginu ukrug, mahnuo bračnom paru i opet, protiv svoje volje, pozavidio im na kući, ulazu, ogradi. Prvi put nije izvodio trikove, nije laskao, nije manipulirao, nego se na ravnoj nozi nosio s bogatim plemenitašima. I shvatio je, ne prvi put, da ih dijele samo predmeti, a ne krvno podrijetlo ni karakter. Ne bi li onda bilo zgodno imati takvu ogradu i njome okružiti grobne spomenike na vlastitoj livadi? I jednog dana, ne odveć dalekog, sagraditi kuću te veličine na vlastitom imanju? .................................... Otkako si otišao bez zbogom, prođe ljeto, pa jesen, pa zima na izmaku i vrati se bolest. Ne kao prije kad je došla... .................................... Mogu ti reći da iako nije gotova tvoje kovano željezo je čudo za vidjeti. Svjetlucave kobre se stalno ljube u kruni nad vratima. Kuća je moćna... ................................... I ona hoće da dođeš ovamo kao i ja. Njoj to znači spasiti život. Meni znači život. Vjerojatno uopće ne znaš kako ti izgledaju leđa kako god bilo nebo: sunčano, mjesečina. Ja tamo stojim. Moja ruka, moje oči, moja usta. Prvi put kad te vidim ti praviš vatru s mijehom. Voda ti se sjaji niz kičmu i ja sebe zaprepastim jer hoću ondje liznuti. Pobjegnem u staju da zaustavim što se u meni događa. Ništa to ne zaustavi. Samo ti postojiš. Ništa izvan tebe. Moje oči, ne moj želudac, gladni su dijelovi mene. Nikad previše vremena da gledam kako se mičeš. Tvoja ruka ide gore da udari željezo. Ti se spustiš na jedno koljeno. Nagneš se. Staneš da izliješ vodu prvo na željezo onda u svoje grlo. Prije nego što znaš da sam ja na svijetu već me ubiješ. Usta mi otvorena, noge popuštaju a srce se rasteže da pukne. Dolazi noć i kradem svijeću. Nosim žeravicu u loncu da ju zapalim. Da te više vidim. Kad je upaljena zaklonim plamen rukom. Gledam te dok spavaš. Gledam predugo. Sam nemarna. Plamen mi opeče dlan. Mislim ako se probudiš i vidiš da te vidim umrijet ću. Pobjegnem neznajuć onda jel me vidiš da te vidim. I kad konačno pogled nam se sudari ja nisam mrtva. Prvi put ja sam živa... ................................. Vjetar je prohladan i miriše na snijeg. Moram izabrati brzo. Ja izaberem tebe. Idem na zapad kroz stabla. Sve što želim je na zapadu. Ti. Kako pričaš. Lijek koji ti znaš da će ozdraviti Gospodaricu. Ti ćeš čuti što imam reći i vratiti se sa mnom. Samo moram ići zapadno. Jedan dan? Dvije noći?“ (Toni Morrison, Neka vrsta milosti, 2009.) |
21.01.2010., četvrtak
LICE I NALIČJEOna je sijala onu vrstu straha koji se samo u snu javlja. Nemoć da se pokrenete, da bilo što napravite za sebe; potrčite, skrijete se, „popravite“ se. Nisam mogla pobjeći od njene oštre riječi, zluradih govora, ružnih grimasa i kreštavog smijeha. Od njene „ružnoće“, njenih izbora i njene sveprisutnosti u posljednjih dvadeset dragocjenih godina mog života. Davno je već isteklo vrijeme i razlog za beskrajnu mržnju. Mijenjali su se i ljudi i događaji. Prestali su strahovi. Ostala su bolna sjećanja, razoreni životi i snovi. A ja sam se i dalje bojala nje. Zato me nije začudio strah njenih kolega pod diktaturom šefice; niti me začudio red kojim je odlučno micala jednog po jednog na margine njihovih mogućnosti; niti me iznenadila žilavost njenog opstanka i morbidni načini obrane. Nije me iznenadila ni dugogodišnja nemoć istih da je se riješe, jer svaki njen novi oblik produžio bi joj rok trajanja, skrivajući istu suštinu. Kažu da ljubav i mržnja mogu biti istog intenziteta. Ali, kažu da postoje ljudi kojima je mržnja izbor. Bojim se mržnje. Bojim se moći i noći... |
20.01.2010., srijeda
LJUBAV ZNAČI NIKADA NE REĆI ŽAO MI JE...ERICH SEGAL (1937. – 2010.) ...LOVE MEANS NEVER HAVING TO SAY YOUR SORRY... „Da se uspješno mogu u životu jednoga čovjeka spojiti naizgled nespojive profesije: karijera sveučilišnoga profesora klasičnih jezika i ona autora svjetski popularnih bestselera, pokazao je najbolje američki pisac Erich Segal (rođen 1937. g. u Brooklynu), najglasovitiji po romanu prvijencu ''Ljubavna priča'' koji je od prvog izdanja 1970. g. do danas preveden na tridesetak jezika i prodan u više od 20 milijuna primjeraka..“ Hvala na priči; Hvala na jednom od milijuna primjeraka koji živi na mojoj polici; Hvala svima koji su Vas časno slijedili... (Redatelj filma: Arthur Hiller) Rijetko je koji film uspio izazvati toliko suosjećanja i trajno se useliti u pamćenje većine djevojaka iz vremena 70.-tih. Unatoč tragičnom kraju glavne junakinje, filmska ljubavna priča postala je uzor, obrazac, vrh i kruna ljubavi kojoj smo sve težile: maštale smo da nas onako vole; željele smo se na isti način prepustiti i boriti za naše ljubavi. Ali MacGraw je postala modna ikona koju smo slijedile: njena frizura i boja kose, karirana mini suknjica, plisirana i ukomponirana s čarapama svih boja kockica, uz neizostavan šal i sreću onih kojima je stajao šeširić, bila je modna slika naših ulica tog vremena. A traganje za nježnim plavokosim muškarcem poput Rayana O'Neala, bio je imperativ djevojaka u mom okruženju. I danas, kada pričamo o filmovima koje smo voljele i najviše oplakale, iako nam se djeca smiju, zasuze nam oči na „Love story“. LOVE STORY (WHERE DO I BEGIN?) Where do I begin? To tell the story of how great a love can be The sweet love story that is older than the sea The simple truth about the love she brings to me Where do I start? With her first hello She gave a meaning to this empty world of mine There'd never be another love, another time She came into my life and made the living fine She fills my heart She fills my heart with very special things With angels' songs, with wild imaginings She fills my soul with so much love That anywhere I go I'm never lonely With her around, who could be lonely? I reach for her hand It's always there How long does it last? Can love be measured by the hours in a day? I have no answers now, but this much I can say I know I'll need her 'til the stars all burn away And she'll be there How long does it last? Can love be measured by the hours in a day? I have no answers now, but this much I can say I know I'll need her 'til the stars all burn away And she'll be there (Andy Williams) |
18.01.2010., ponedjeljak
LIJEKNa kraju najdepresivnijeg dana... |
16.01.2010., subota
MALA STANICA NO. 2ZA PUTNIKE KOJI SE UVIJEK VRAĆAJU… |
12.01.2010., utorak
VIJESTI IZ SUSJEDSTVA
" Kusturica: Johnnyja Deppa sam ugostio bolje nego rođenu mater
Johnny je upravo sletio - rekao nam je u utorak malo poslije podne Emir Kusturica, koji je slavnog glumca dočekao na beogradskom aerodromu “Nikola Tesla” na koji je Johnny Depp doletio privatnim avionom. Kako doznajemo, Depp će u sklopu festivala održati nekoliko radionica sa sudionicima te pogledati nekoliko filmova. Ostatak vremena predviđen je za ispijanje vina i zabavu, ali i otkrivanje spomenika što ga je Deppu dao napraviti Kusturica. Spomenik je postavljen isred Kusturičina sela Drvengrada, uz drvenu banderu ispred ulaza u slastičarnicu Kod Ćorkana, a njegovo otkrivanje bit će popraćeno vatrometom. - Johnny, naravno, zna za spomenik. Kada sam mu javio da ga dižem, bio je oduševljen. Inače, spomenik je u prirodnoj veličini, visok je 176 centimetara, a Johnny mi je javio i svoje ostale mjere kako bi sve bilo vjerodostojno. Svirka počinje otkrivanjem spomenika i trajat će nekoliko sati, a trubači će uz skladbe Stinga i Tine Turner izvoditi i srpska kola - otkriva redatelj, na čijem će festivalu, među ostalim, biti prikazana tri Deppova filma: “Edvard Škaroruki”, “Arizona Dream” i “Donnie Brasco”." Film " Arizona dream" sam gledala u Njemačkoj, za jedne od ratnih godina. Bila sam sezonac, bauštelac, gastarbajter u ljetnom periodu. Na visokoj temperaturi, koja se kretala obično od 30 do 35 stupnjeva, a uz traku mašine za suđe dosezala rekordnih 45, naučila sam što znači 1 stupanj manje za čovjekov organizam; osjetila sam kako je pržiti se, a ne moći se rashladiti u moru; shvatila što je to kolo sreće i ono „biti gore i biti dole“; spoznala granicu čovjekove moći da voljno upravlja svojim životom, i još puno tog. Sreća je izgubila svoje prvobitno značenje. Sreća je poprimila nove boje. Sreća je bila što sam tu... iako su i moje suze bile vrele. Na premijeri smo bile sestra i ja, i jedna od mojih šefica koju smo htjele počastiti djelićem kulture iz koje smo potekle. Malo je šefica razumjela smisao, ali je uživala u ljepoti Johnnya Deepa. A i meni se događalo slično s radnjom filma sinkroniziranog na njemački. Diskretan sestrin prijevod, priča uz bogatstvo slika i muzike, sjaj mladog glumca, veličina Jerrya Lewisa, podneblje u kom sam doživjela Kustinu umjetnost, trajno je pohranilo film u moju riznicu. I večeras se nasmijah zapamćenom odgovoru Fay Dunaway zbog kritike zašto zavodi dečka kojem bi mogla biti majka: „Mogla bih biti... ali nisam njegova majka.“ |
11.01.2010., ponedjeljak
ISKRENE ČESTITKE
Prije odlaska na „skijanje“, želim čestitati:
- Elvisov 75.-i rođendan; - Hrvatskim državljanima novog predsjednika Lijepe naše; Bravo, gospodine Josipoviću! Sretno! - I, sebi, dvogodišnjicu blogiranja. ŽIVJELI! . |
10.01.2010., nedjelja
SUSRET SA SUSRETOM
NEPRIJATELJSTVO I PRIJATELJSTVO
„Jednog dana, početkom sedamdesetih godina, tijekom ruske okupacije zemlje, moja žena i ja smo – oboje otjerani s posla, oboje narušena zdravlja – pošli u bolnicu na periferiji Praga, k poznatom liječniku, prijatelju svih oporbenjaka, mudrom starom Židovu, kako smo nazivali profesora Smahela. Ondje smo upoznali E.-a, novinara kojega su također odasvud otjerali i koji je također bio narušena zdravlja, pa smo se svi četvero zadržali u poduljem razgovoru, sretni zbog ozračja uzajamne simpatije. Na povratku nas je E. poveo svojim autom i stao govoriti o Bogumilu Hrabalu, tada najvećem češkom živućem piscu, neizmjerno maštovitom, punom pučkih iskustava (njegovi su romani napučeni najobičnijim ljudima), veoma čitanom i voljenom (tadašnja češka kinematografija obožavala ga je kao sveca). Bio je duboko apolitičan, što u režimu za koji je „sve politika“ nije baš bilo nedužno: njegova apolitičnost nije marila za svijet kojim haraju ideologije. Stoga je dugo bio u relativnoj nemilosti ( za službeni je angažman bio posve beskoristan), no upravo su ga zbog apolitičnosti ( nije se nikad angažirao ni protiv režima) tijekom ruske okupacije pustili na miru, pa je povremeno mogao i objaviti koju knjigu. E. ga je žestoko vrijeđao: Kako može prihvatiti da mu se objavljuju knjige dok je njegovim kolegama objavljivanje zabranjeno? Kako može na taj način odobravati režim, bez ijedne riječi prosvjeda? Njegovo je ponašanje gnusno; Hrabal je kolaboracionist. Reagirao sam jednako žestoko: Kako li je apsurdno govoriti o kolaboracionizmu kad je DUH Hrabalovih knjiga, njihov humor, njihova imaginacija, sušta suprotnost mentalitetu koji nama upravlja i želi nas upokoriti svojom luđačkom košuljom? Svijet u kojemu se može čitati Hrabal posve je drugačiji od svijeta u kojemu se njegov glas ne bi čuo. SAMO JEDNA HRABALOVA KNJIGA ČINI ČOVJEČANSTVU I BORBI I SLOBODI DUHA VEĆU USLUGU OD SVIH NAS ŠTO MAŠEMO I VIČEMO U ZNAK PROSVJEDA! Rasprava u autu ubrzo se pretvorila u svađu punu mržnje. Razmišljajući poslije o tome, sav u čudu zbog te mržnje ( autentične i uzajamne), pomislio sam: naše je slaganje kod liječnika bilo privremeno i možemo ga zahvaliti posebnim povijesnim okolnostima zbog kojih smo bili proganjani; naše je neslaganje, naprotiv, temeljno i neovisno o okolnostima; to je neslaganje između onih koji političku borbu stavljaju iznad konkretnog života, umjetnosti, misli, i onih, koji smatraju da je politika nužno u službi konkretnog života, umjetnosti, misli. Ta su dva stava možda podjednako legitimna, ali su nepomirljiva.“ ....................................... (slijedi kratak osvrt na razlaz nadrealista, na primjeru Aragona i Bretona, ne iz političkih razloga, (Aragonove vjernosti komunističkoj partiji), nego, estetskih: Aragonova vjernost romanu, umjetnosti koju su nadrealisti „podcjenjivali“. „Roman je čovjeku neophodan koliko i kruh.“ U poznim godinama ponovo su se zbližili.) .......................................... „...učinilo mi se da nazirem njegovu dvostruku životnu dramu: strast prema umjetnosti romana (možda glavno područje njegova genija) i prijateljstvo prema Bretonu . Danas znam, u doba kad se sređuju računi najbolnija je rana upravo rana razvrgnutih prijateljstava, a ništa nije gluplje od žrtvovanja prijateljstava zbog politike. Ponosan sam što to nikada nisam učinio... ........................................... Prijateljstvo koje se pokorava višem interesu od samog prijateljstva nema veze s prijateljstvom. U naše smo vrijeme naučili prijateljstvo pokoravati onome što nazivamo uvjerenja. Čak to činimo s ponosom moralne ispravnosti. Doista, potrebna je velika zrelost da bismo shvatili kako je mišljenje koje zastupamo tek naša omiljena, nužno nesavršena, vjerojatno privremena hipoteza koju samo jako ograničeni ljudi mogu smatrati pouzdanošću i istinom. Za razliku od djetinje odanosti nekom uvjerenju odanost prijatelju je vrlina, možda čak i jedina, posljednja. Promatram fotografiju na kojoj Rene Char stoji pokraj Heideggera. Jednog su veličali kao člana pokreta otpora protiv njemačke okupacije. Drugog su ocrnjivali zbog simpatija što ih je u jednom razdoblju života gajio prema nacizmu u povojima. Fotografija potječe iz poslijeratnih godina. Vidimo ih s leđa; s kačketima na glavi, jedan visok, drugi nizak, šeću prirodom. Jako volim tu fotografiju.“ ( Milan Kundera, Susret, 2009.) |
09.01.2010., subota
GLE, |
08.01.2010., petak
GALE, POJAČAJ!
Nije nam trebao razlog za slavlje. Dovoljno je bilo što nas je ljeto okupilo.
Zadnje je bilo DEVEDESETE. Počeli smo taj dan s coca colom. Onda si nam lagano sipao Skenderbeg, govoreći: Da malo pojačamo! Onda je R. sve češće vikao, uz onaj njegov neodoljivi smijeh: Gale, pojačaj! Ne pamtim više koliko smo bili „jaki“, ali svih ovih 20. godina, kada bi netko spomenuo taj konjak, ili kada bih ga vidjela na polici trgovine, sjećala sam se nas i tebe. R. nam je obećao dovesti „zvijezde“ u tvoj kafić; nije stigao. Okupljali su se na njegovom splavu, ali tamo nije bilo nas. Rekao si mi pretprošlo ljeto da ti obećam da ćemo se vratiti i ponoviti isto, bar još jednom. Nismo stigli. Sjedili smo pred tvojim kafićem i umirali od smijeha, kao da nam se nikakvo zlo nije dogodilo u tom kobnom međuvremenu. Kasnije si se žalio. Ulice su mijenjale imena, ali da glavna ulica prestane biti GLAVNA, to se samo u K. desilo. Tvoj kafić nije više bio u centru, niti je više bilo raje; ni moje majke u zgradi do; ni tvog oca u vašoj mesnici. Ulica tuge. Tvoja lijepa žena, koju sam tad upoznala, posluživala nas je. Na moj poziv da nam se pridruži, samo je ljupko odmahnula rukom. Nismo znali ukucati brojeve mobitela, pa ih je ona napisala na papirić koji sam izgubila. Kad smo se opraštali, rekla je: Dođite! Nemojte da dugo čekamo. Galib je tako bio sretan danas. A ti si mi doviknuo, nakon mog naglog pokreta, koji je značio odlazak: B.,nemoj plakati! Mahala sam vam, ne okrećući se. Čestitala sam I. Novu godinu, želeći i tebi svako dobro. Nisam dobila odgovor. Pomislila sam...ma nema veze. Danas, nakon lijepe božićne čestitke, I. me nazvao. Nije mi htio kvariti novogodišnju noć s vješću da si nedavno umro. Kad god sam poželjela da odem ocu na grob; da prošetam našom ulicom; da odmorim oči gledajući Unu, poželjela sam da odmorim dušu u tvom društvu. Ti si znao sve o nama. Zbogom, prijatelju. Vidiš, postoji i pjesma...Sudeći po naslovu i slikama, mogla bi biti i jedna od naših... Komentari: -the best love song of albanian culture. -Woah, i love that Konjak. I find them in one store near Belgrade. Really good taste. -shum e forta brravo … |
06.01.2010., srijeda
BADNJA NOĆ
Podijelit ću s Vama svoju prvu SMS čestitku:
NEKA VAM BADNJA NOĆ ONO ŠTO ŽELITE ZABORAVITI… IZBRIŠE, A BOŽIĆNO JUTRO POD BADNJAKOM OSVIJETLI POKLON ISPLETEN OD SREĆE, MIRA I LJUBAVI! HRISTOS SE RODI! MIR BOŽJI! |
05.01.2010., utorak
ZIMSKA...MOJ DAN U 3. DIJELA I. DIO Podnevni posjet mog „pomoćnika“ je zimska rutina, i moje prve vijesti iz sela, grada i svijeta. On ustaje u PET, pije kavu, prilegne, sluša radio i skuplja vijesti, skuha ručak i od DEVET, kada se otvori trgovina, kreće u selo. Prepričavanje prikupljenih informacija i nošenje drva, uz rakiju, jedini je posao koji kod mene zimi radi. Nekad ga slušam, nekad se pravim da ne čujem, a ponekad ga uspijem ušutkati prije nego pretjera u opsežnim analizama i svom viđenju aktualnosti. Danas smo imali dodatne teme, sinoćnje događaje na državnoj razini i jutrošnji posjet velečasnog, koji je svetio kuće, što sam ja prespavala. Kaže, kako je rekao: Gospon velečasni, ja Vam nemam što dati...možemo jedino podijeliti ovo malo rakije. Zatim je nastavio, kako ni mladi trgovac, sin nekad bogatog oca trgovca, nakon očeve smrti i otvaranja Bile i Konzuma u najbližem gradiću, nije imao ništa u kasi, a ni u džepu, kada se velečasni sa svojim pomoćnikom pojavio. Sljedeća tema je bila „rakijski kotao“ i njegovo pitanje: A šta ćemo sad? Pa nismo mi iz Pariza...Koje ćemo samo šljive zgaziti! Prešli smo na politiku. On se potpuno slaže sa svojom zemljakinjom, iako je prije nekoliko mjeseci htio njeno ime dati kućnoj ljubimici, ali su ga u trgovini napali da je to kažnjivo. Sad je jako ponosan na svoje odustajanje, i na nju. Na moje pitanje za kog će glasati, kaže da neće za onog koji se samo hvali što je učinio za Zagreb...kao da su to njegove pare, a ne naše. Naš razgovor prekine pristigla susjeda i nastavi se slična priča. I ona reče, kako je ovo prvi put da nije platila popu, što je i red i obveza, a i želja, te, da ju je „živi sram pojeo“. II. DIO Po muževom dolasku s posla, uz ručak, počeše pristizati malobrojne tročlane grupe djece, tzv. Zvjezdari, čestitari uoči Sveta Tri kralja, koje je trebalo darivati...Djeca, noseći zvijezdu na štapu izrađenu od staniola, uz neujednačeno recitiranje prigodne pjesme, na pitanje čim da vas darujemo, rekoše uz smijeh: kunama, a može i čokoladom. Muž se nadoveže na događaj pričajući kako je to nekad bilo: zvijezda je danima rađena na situ za brašno i ukrašavana svetim slikama. Išlo se selom, pjevalo Božićne pjesme i pjesme koje žele dobro ljudima. Pitam: Pa kad, zar u socijalizmu? Odgovara: Pa kad bi bilo...sve do petog osnovne( pomislim, kraj pedesetih), a onda su to preuzimali mlađi. Što radi vjeroučitelj? Niti djeca pjevaju, niti „pravu“ zvijezdu nose! Čitanje novina ostavim za kasnije, pa krenem analizirati dosad neviđenu reklamu jednog od predsjedničkih kandidata...Ponovo nespretno sročen tekst: o kulturnoj, evropskoj (geografski?!) zemlji i kulturnom predsjedniku. . Koje su to nekulturne zemlje? Da li su Zagrepčani bili kulturni ili nekulturni kada su za šefa svoga grada birali nekoliko puta, zajedno s dotičnim, njegovog dojučerašnjeg stranačkog kolegu, a današnjeg protivnika? Ne mogu da s tugom opet ne pomislim na polu zaboravljenog Krležu i onu njegovu o narodima... Ja razumijem da je profesoru teško biti u ulozi učenika, sudjelovati u kvizu, polagati račune, braniti se, griješiti, polagati ispite i u prvom roku popravne...ali vremena je sve manje. Profesore, uzmite dopunsku nastavu, smijenite netalentirane u stožeru, učinite nešto za Nas! Uz to što ste profesor, vi ste i glazbenik...dakle, umjetnik. Hrvatska je okradena i siromašna zemlja kojoj je politički ulazak u Europu još uvijek neizvjestan. Vaša sposobnost kao političara, a ne vaša kultura, može nešto promijeniti. Nemojte se zezati, uozbiljite se, profesore...Važno je. ! Snijeg je pao. III: DIO Slijedili su: popodnevni odmor, kava, Dnevnik... a za večerom, razliježe se u noći, u bijelo obučenom pustom selu, glasan zvuk harmonike. I dok smo odgonetali što bi to moglo biti, u dvorište nam uđe grupa ljudi s harmonikašem na čelu. Nekoliko žena, od kojih tri obučene u kostime Tri kralja, ostale s korpom u ruci, Zvijezdom na situ visoko na štapu podignutom, pjevaše: „...O SVETA TRI KRALJA, MI MOLIMO VAS, KI DARE STE DALI, DARUJTE I NAS...“ Pozvani u kuću, na brzinu popiše piće i rekoše nam da su iz društva penzionera, da čuvaju običaje i tradiciju, da uče mlade...da se ne zaboravi. I ja vidjeh Zvijezdu ukrašenu svetim sličicama, koju su napravili nekadašnji Titovi pioniri. Bio je to kratak i prijatan susret. Nakon darivanja kavom i čokoladom...što imah, to dadoh, udaljiše se s pjesmom ka drugim domovima. Muž ih isprati s blago suznim očima. Podsjeti me na premijerku kada je večeras izgovarala: MIR BOŽJI! HRISTOS SE RODI! Ponovih svoj komentar izrečen nakon Dnevnika: Jesi li se i ti sjetio svoje bake? Reče mi da sam zločesta. A kako ne bih bila, rekoh. (23.45) |
04.01.2010., ponedjeljak
TWISTTwist sam naučila brzo i lako. Bila sam sasvim mala. Čitajući kada se pojavio, pitam se kako je stigao do nas. Kada smo preselili u novu zgradu s Ade, u haustoru sam učila mog sedmogodišnjeg prijatelja prvim koracima. Prva lekcija je bila uz pomoć peškira; osnovni pokreti, njihanje kukovima, kao da ručnikom brišeš donji dio kralježnice, i onda redom. Brzo je on to savladao i godinama se njihao u mojoj blizini. Twist se dugo plesao, a i danas dobro dođe kada je prava ekipa na okupu. Ono što je mene fasciniralo u tom plesu je sloboda: ne čekaš partnera, nitko nikog ne bira...upad u igru je ovisio samo o tebi. Ulaziš i izlaziš kad hoćeš. Ali, morao si poštovati jedno: PRAVILA IGRE. Morao si biti vješt; da ne padneš na leđa ili nosom ne dodirneš pod. Morao si znati korake; da ne udariš bočno cipelom najbližeg. Da ne narušiš ravnotežu, svoju i tuđu. Kao uostalom, i u životu. (The Twist was a dance in the 1960s, inspired by rock and roll music. It became a worldwide craze, enjoying immense popularity among young people and drawing fire from critics who felt it was too provocative. It was the first international rock and roll dance of its kind. It inspired dances such as the Mashed Potato, the Monkey and the Funky chicken, although none were as popular. The dance was inspired by “The Twist,” B-side of Hank Ballard’s single “Teardrops on your letter” in 1959. STEPS The Twist is performed by standing with the feet approximately shoulder width apart. The torso may be squared to the knees and hips, or turned at an angle so one foot is farther forward than the other. The arms are held out from the body, bent at the elbow. The hips, torso, and legs rotate on the balls of the feet as a single unit, with the arms staying more or less stationary. The feet grind back and forth on the floor, and the dance can be varied in speed, intensity, and vertical height as necessary. Occasionally one leg is lifted off the floor for styling, but generally the dance posture is low and with the feet in contact with the floor with very little vertical motion. Some compare it to putting out a cigarette and drying off your behind with a big towel.) (en. wikipedia) (Prostor za prijevod...) |
03.01.2010., nedjelja
KRATKO SJEĆANJE
Novogodišnji praznici i dobro raspoloženje su nam uvijek trajali do trećeg januara, kada je bio mamin rođendan. Već 15. težih godina se trudim održavati bar privid; nekad mi ne ide.
Možeš tugu odložiti, ali ju ne možeš zaobići. Bilo bi joj 82.godine. Znam da je to puno godina, možda i teških, ali kad mi pozvoni na vratima njena zagrebačka prijateljica, pristigla iz Dugava s pričom da se sprema dočekati treće praunuče, meni se nekako zaglavi knedla na putu. I kada mi prijateljica nedavno reče da joj je majka otišla dočekati Novu godinu kod druge kćeri, u 80.-oj, bi mi isto. A danas, nakon pristigle kumine poruke: „ Draga teta K., sjećaš se kad nam je rekla: Udaje se, djeco, za onog ko vam nudi brak, a ne za koga bi vi htjele.“...zapalih svijeću i zaplakah. |
01.01.2010., petak
BAKLAVA
Neka je otišla...volim parne godine. Nadam se da je ona strašna kiša s munjama pred ponoć, prvi put viđena u mojim novogodišnjim noćima, značila ispraćaj te teške neparne godine. Ne može biti da je označila dolazak Nove...pa obukla sam nešto crveno, lijepo...doduše ispod, da ne vidi svatko moje praznovjerje. Ali ja znam!
Što starija, to sujevjernija. Noć bez veselja, jutro bez ma(h)murluka. Ma ne očekujem ja već godinama da mi TV program stvori raspoloženje, ali ne volim kad mi ga kvari. Kada voditelji u žutom pokušavaju biti glumci, i to komičari...to je krajnje ozbiljno. Krivi termin za cirkus, koji je po meni u svojoj suštini, tužna pojava. I kada gotovo anoreksična, loša pjevačica, ima ulogu sex bombe, a jedna se druga s kilažom u plusu predstavlja kao curica u „djed Mraz“ haljinici, ja na to popiz..., prebacim program, i vidim John Wayne...E, je..ga, majstore. Psić izgubio kaputić; mora da su ga zbunile njegove prve petarde ili mu je bilo vruće na onoj kišurini. A možda mu se i ne sviđa stari, "tatin" kaput. Na prve munje, ugasim TV, na što se muž ozbiljno pobuni i skoro se posvađamo, i jedva ga uvjerim da više ne važi ona „o koprivama“ . Sam sebe čuvaj. Možda sam nešto propustila u tom intermecu. Bilo bi mi žao. Npr. Ovo: A tek ovo: U ponoć puče šampanjac, i razli se u naše dvije kristalne čaše, kad gle! Rubin, crveni...Muž se nakostriješi, u trenutku koji volimo i koji nam puno znači. Nazdravismo kao i uvijek...i odmah otvorismo novi! Opet puče...i bi bianco. Ne trebam puno razmišljati da zaključim kako mi je baklava bila najbolja, „k'o na Suncu pečena“... zlatno žuta, hrskava, slatkkkaa... Dragi moji, sretan vam ulazak u novu godinu, bez točke na čestitci... nadam se da ćemo je staviti na kraju nekih drugih događaja koji nas očekuju. „Da smo živi i zdravi.“ |
