TONI MORRISON dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 1993. godine, Pulitzerove nagrade te nagrade National Book C.C.A.
Dosad je napisala devet romana.
„Djelo T.M. sasvim je posebno.“
„Uzbudljiva zvijezda na nebeskom svodu.“
„Kad Morrison piše najbolje, u njezinoj prozi osjetite odvijanje povijesti.“
-----------------------------
„Krećući prema uskom putu, okrenuo je Reginu ukrug, mahnuo bračnom paru i opet, protiv svoje volje, pozavidio im na kući, ulazu, ogradi. Prvi put nije izvodio trikove, nije laskao, nije manipulirao, nego se na ravnoj nozi nosio s bogatim plemenitašima.
I shvatio je, ne prvi put, da ih dijele samo predmeti, a ne krvno podrijetlo ni karakter.
Ne bi li onda bilo zgodno imati takvu ogradu i njome okružiti grobne spomenike na vlastitoj livadi? I jednog dana, ne odveć dalekog, sagraditi kuću te veličine na vlastitom imanju?
....................................
Otkako si otišao bez zbogom, prođe ljeto, pa jesen, pa zima na izmaku i vrati se bolest. Ne kao prije kad je došla...
....................................
Mogu ti reći da iako nije gotova tvoje kovano željezo je čudo za vidjeti. Svjetlucave kobre se stalno ljube u kruni nad vratima. Kuća je moćna...
...................................
I ona hoće da dođeš ovamo kao i ja. Njoj to znači spasiti život.
Meni znači život.
Vjerojatno uopće ne znaš kako ti izgledaju leđa kako god bilo nebo: sunčano, mjesečina. Ja tamo stojim. Moja ruka, moje oči, moja usta. Prvi put kad te vidim ti praviš vatru s mijehom. Voda ti se sjaji niz kičmu i ja sebe zaprepastim jer hoću ondje liznuti. Pobjegnem u staju da zaustavim što se u meni događa. Ništa to ne zaustavi. Samo ti postojiš. Ništa izvan tebe. Moje oči, ne moj želudac, gladni su dijelovi mene. Nikad previše vremena da gledam kako se mičeš. Tvoja ruka ide gore da udari željezo. Ti se spustiš na jedno koljeno. Nagneš se. Staneš da izliješ vodu prvo na željezo onda u svoje grlo. Prije nego što znaš da sam ja na svijetu već me ubiješ. Usta mi otvorena, noge popuštaju a srce se rasteže da pukne.
Dolazi noć i kradem svijeću. Nosim žeravicu u loncu da ju zapalim. Da te više vidim. Kad je upaljena zaklonim plamen rukom. Gledam te dok spavaš. Gledam predugo. Sam nemarna. Plamen mi opeče dlan. Mislim ako se probudiš i vidiš da te vidim umrijet ću. Pobjegnem neznajuć onda jel me vidiš da te vidim.
I kad konačno pogled nam se sudari ja nisam mrtva.
Prvi put ja sam živa...
.................................
Vjetar je prohladan i miriše na snijeg.
Moram izabrati brzo. Ja izaberem tebe. Idem na zapad kroz stabla. Sve što želim je na zapadu. Ti. Kako pričaš. Lijek koji ti znaš da će ozdraviti Gospodaricu. Ti ćeš čuti što imam reći i vratiti se sa mnom. Samo moram ići zapadno.
Jedan dan? Dvije noći?“
(Toni Morrison, Neka vrsta milosti, 2009.)
Post je objavljen 22.01.2010. u 00:36 sati.