A gdje su bili prijatelji?
U tom prvom dijelu mog zagrebačkog života, bilo ih je...Bilo je i moćnih, ali nemoćnih da meni pomognu. Ti su se najviše trsili, jer ih je štitio položaj u njihovoj branši, status...ali eto, nisu imali širi utjecaj.
Teško se odričem prijatelja i kada uzajamno griješimo. U prijateljstvu, kao i ljubavi, uvijek „neko ljubi, a neko podmeće obraz“. Kada sam shvatila da mnoge ustupke i usluge činim dragim ljudima iz svog zadovoljstva, nisam više čekala da mi se vrati istom mjerom, izuzev kada mi je stvarno bila neophodna pomoć. E, tad ju nisam ni dobila...Naravno da je boljelo.
Postojala je jedna teta, moćna i kao stvorena po shemi: rođo, zemljak, prijatelj. Uz to što je bila tetka moje prijateljice iz djetinjstva, bila je šefica jednog od mjesta gdje sam se mogla zaposliti u struci; i još moja zemljakinja. Keks kombinacija!
Iako sam ja znala razloge zašto moja prijateljica ne radi u „njenoj“ firmi kao nikad realizirani student PMF-a, i još puno tog, očekivala sam pomoć.
Kada danas mislim o velikodušnosti njenih pokušaja, pitam se, kako ju još tad nisam poslala dođavola, nego sam čekala da prođu godine do ružnog kraja.
Nikad me nije upoznala s tetkom, a možda joj nikad nije ni rekla da postojim. Jer, argumenti koje je koristila, i danas, kao i onda, zvučali su apsurdno. Naime, prva varijanta je bila da bih posao trebala platiti
2 000.DM, što i nije bio nekakav kredit, ali su bile 4. muževe plaće i veliki novac za čovjeka koji nije imao mogućnost da svoj rad naplati u devizama, kao njen muž;
to je bio ogroman novac za mene, kojoj otac nije mešetareći zbavio stan u velegradu i napravio kuću u provinciji živeći u podstanarstvu, da bi ju nakon njegove smrti pretvorila u devize i lagano putovala svijetom krckajući po malo njegovu žrtvu.
Vjerujući kako ljudi stoje iza svojih riječi, muž i ja smo, u kreditima do grla, ozbiljno počeli raditi na realizaciji novog. Pretpostavljam da je to moju prijateljicu iznenadilo, poznavajući otprilike naše financijsko stanje, pa je dodala još jednu, apsurdno otegotnu okolnost. E, sad je teta postala LEZBIJKA, te mi ona, iskreno i nadasve prijateljski savjetuje da bježim od nje. Nisam znala zašto bi to smetalo bilo kom ili imalo veze sa mnom, ali je tema mog zaposlenja definitivno dobila poklopac koji se više nije otvarao.
O teti se u kasnijim godinama našeg druženja puno razgovaralo; izgovorene su mnoge ružne stvari, čak joj je i ime bilo „opasno“; ali se nikad više nije reklo da je bila potkupljiv socijalistički kadar homoseksualnih sklonosti.
Pa mi ni danas nije jasno, zašto svoju prijateljicu još tad nisam poslala dovraga. Priuštila bih si gušt, a uštedjela svoje dragocjeno vrijeme koje sam potrošila na nju.
Post je objavljen 28.01.2010. u 16:20 sati.